Prenosimo intervju sa Kostasom Lapavicasom objavljen na portalu Prometej.ba. Kostas Lapavicas (1961, Solun) grčki je marksistički ekonomista i profesor na SOAS-u pri Univerzitetu u Londonu. Magistrirao je na Londonskoj školi ekonomije (LSE), a doktorirao na Birkbek koledžu. Kao član Sirize je 2015. godine bio izabran u grčki parlament. Autor je više stručnih članaka i knjiga iz oblasti ekonomije, među kojima valja izdvojiti: Profiting Without Producing: How Finance Exploits Us All (2013), Financialised Capitalism: Expansion and Crisis (2009) i Social Foundations of Markets, Money and Credit (2003). Prošle godine uredio je zbornik Marxist Monetary Theory. Poznat je po svojoj kritici modernog zapadnog finansijskog sistema, posebno grčke i evropske dužničke krize, te Evropske unije same.
U intervjuu Lapavicas tvrdi da je Nemačka najveći problem EU, povratak nacionalnom suverenitetu postavlja za ključni deo strategije evropske levice, objašnjava zašto se ne slaže sa Janisom Varufakisom i zašto je Siriza negativno iskustvo.
Razgovor vodio Darko Vujica.
Darko Vujica, Prometej.ba: Prema standardnom neoliberalnom narativu, grčka kriza je posljedica rasipništva lijenih Grka, a ovakvo shvaćanje se koristi kako bi se opravdale mjere štednje koje se nameću toj zemlji. Biste li mogli detaljnije objasniti kako je točno došlo do krize?
Kostas Lapavicas: Ne postoji pokriće za pretpostavku da je kriza izbila zbog lijenosti ili rasipničke prirode naroda Grčke. Kriza je prisutna širom eurozone, a Grčka je njen najgori slučaj. Po mom mišljenju, kriza je izbila zbog nesposobnosti Grčke da funkcionira u eurozoni, a razlog tomu je prije svega njemačka unutarnja politika. Pravi problem eurozone nisu Grčka, Španjolska i Portugal, već Njemačka i njezina unutarnja politika. Naravno da je Grčka imala mnoge ekonomske i socijalne probleme, ali razlog krize nije bilo ni upravljanje financijama niti lijenost. Razlog je zapravo bila njemačka politika koja u toj zemlji obara plaće, što je uzrokovalo nekompetitivnost grčke ekonomije (i drugih ekonomija europske periferije, op. prev.), što je na kraju dovelo do velikog deficita bilance plaćanja i na taj način uzrokovalo ogromnu krizu 2010. godine. Radi se o temeljnom problemu eurozone – o problemu njemačke unutarnje politike – pri čemu je Grčka samo najgori slučaj kojeg je on proizveo u eurozoni. Rješenja koja su bila primijenjena u Grčkoj poput planova spašavanja novčanim injekcijama i mjera štednje, te neoliberalno restrukturiranje ekonomije samo je pogoršalo situaciju i dodatno učvrstilo Grčku na periferiji bez značajnih izgleda za rast.
Kažete da problem Europske unije nisu zemlje poput Grčke, Portugala ili Španjolske nego Njemačka. Možete li to detaljnije elaborirati?
U monetarnoj uniji moraju postojati nekakva pravila i prakse kojih se sve članice moraju pridržavati kako bi ta monetarna unija opstala. Njemačka je sistematski kršila pravila, pogotovo pravila vezana uz inflaciju koja su povezana s visinom plaća. Ona je držala svoju inflaciju veoma niskom, plaćala je svoje radnike malo, te je sistematski bila ispod nivoa inflacije koji propisuje Europska centralna banka. Pravilo je pravilo. Ne može biti loše kada ste iznad propisa, a dobro kada ste ispod. Biti ispod propisanog nivoa je također kršenje pravila i Njemačka je sistematski kršila pravila. Rezultat toga je bio golemi suficit njemačke trgovinske bilance koja je na taj način povećavala kompetitivnost. Njemački suficit tekućeg računa danas iznosi 8% BDP-a. I to je kršenje pravila, ali ponovno kazna izostaje. Dakle, Njemačka i njezina unutarnja politika su sistematski problem eurozone. Njemački industrijski sektor je stekao kompetitivnost i trenutno izvozi diljem svijeta te dominira Europom. Eurozona je postala za Njemačku domaće tržište gdje ona kontrolira glavna politička i ostala kretanja u Europi. Otuda dolazi problem i to je trenutna europska realnost.
Vi kažete da je Europska unija zajednica čiji je cilj zaštita interesa većih zemalja nauštrb manjih te da je povratak nacionalnog suvereniteta ključni dio strategije za europsku ljevicu. Možete li malo podrobnije objasniti tu tezu?
Mislim da je vrlo važno razumjeti ono što je uistinu realnost Europe i Europske unije, ne koristeći se ideološkim terminima koji govore o sjajnoj solidarnosti i suradnji europskih nacija i tome slično. Sve te ideje o usklađivanju, zajedničkom prosperitetu, demokratskom odlučivanju su očito u sukobu sa stvarnosti. Ono što se javilo u Europskoj uniji je struktura jezgre i periferije; ne usklađenost, ne homogenost, ne jedinstvo, već jezgra i periferija. Kapitalizam u Europi još jednom je stvorio jezgru i periferiju. Zapravo, postoji više od jedne periferije. Postoji periferija mediteranskih zemalja (Španjolska, Grčka, Portugal), zatim periferija zemalja koje su blisko povezane s Njemačkom te su praktički ogranci njemačkog proizvodnog stroja (Češka, Slovačka, Slovenija, itd.), te na kraju postoje ostale zemlje koje su neka vrsta dalje periferije; nisu u eurozoni, nisu direktno povezane s Njemačkom; ostaci Europske unije (Bugarska, Rumunjska, Hrvatska, itd.). To je situacija koja je iskrsnula u Europskoj uniji kojom sada dominira Njemačka. Njemačka – ne kao nacija – nego kao kapitalistički industrijski kompleks koji masivno izvozi i stvara uvjete svojoj zemlji da bude najveći zajmodavac. To se dogodilo na račun ograničenja i suzbijanja plaća, tj. na račun njemačkih radnika i radnica općenito. U takvoj situaciji, europska ljevica mora razbiti sve stare mitove o zajednici s istom svrhom, jedinstvenoj Europi, itd. Ona mora prepoznati stvarnost i napraviti jasne prijedloge za promjene. Po mome mišljenju, ti prijedlozi uključuju borbu za nacionalni suverenitet – prije svega narodni suverenitet, te također nacionalni suverenitet. Naravno, ne u smislu koji zastupa ekstremna desnica. Moramo povratiti suverenitet i koristiti ga kao temelj internacionalizma u Europi – pravog radničkog internacionalizma – a ne internacionalizma korporacija i krupnog kapitala.
Mnogi ljudi porede situaciju u kojoj se Grčka nalazi u posljednjih nekoliko godina sa stanjem u Argentini između 1998. i 2002. Neki smatraju da je Grčka trebala uraditi isto ono što je Argentina učinila tada i proglasiti bankrot. Šta Vi mislite o tome?
Postoje sličnosti i postoje razlike između ta dva slučaja. Sličnosti uključuju problem bilance plaćanja, nemogućnost kompetitivnosti te mjere štednje. Glavna razlika je argentinski monetarni režim koji joj je omogućio da ima svoju valutu, pezo, uz fiksnu stopu konverzije s dolarom kao obaveznom stopom; Grčka je pripadala rigidnoj monetarnoj uniji. Kada je Argentini postalo preteško održavati fiksnu stopu, zbog rastućeg deficita i kada su primijenjene mjere štednje, razlika u odnosu na Grčku je došla do izražaja. Kako je pritisak mjera štednje postajao sve veći i veći, Argentinci i Argentinke su počeli povlačiti novce iz banaka te su tako potaknuli financijsku krizu, jer Argentinska centralna banka očito nije mogla osigurati likvidnost banaka. U jednom trenutku banke su zatvorile vrata i kriza je izbila. Argentina je bila primorana prestati plaćati dugove i konačno je odustala od fiksne razmjenske stope s dolarom.
Ključna razlika je bilo članstvo u eurozoni, zajedno sa oslanjanjem na Europsku centralnu banku. Rezultati toga su vidljivi. Argentina je imala slom, prošla je krizu i snažno se oporavila. Uslijedilo je deset godina najvećeg rasta u povijesti Argentine koja je nadoknadila sve gubitke i čija je ekonomija doživjela rast. Naravno, Argentina nije postala raj, to je još uvijek vrlo nejednako društvo – tamo također imamo nemilosrdni kapitalizam – ali se oporavila. Grčka nije. Ona nikad nije imala slom, nikad nije podmirila svoje račune, nikad nije pošla drugim putem – nastavila je ići prema dolje. Hoće li Grčka ikad doživjeti argentinsku sudbinu? Ne znam. Možda se dogodi u budućnosti, kako Grčka bude stagnirala. Vidjet ćemo.
Koje su strategije internacionalne suradnje? Kako organizirati otpor na periferiji?
Trebamo više od običnog otpora. Otpor je nešto o čemu smo razgovarali devedesetih i početkom 2000-ih – otpor neoliberalizmu, internacionalnom kapitalizmu itd. Otpor nije dovoljan jer on prikazuje ljevicu kao isključivo obrambenu silu koja je usmjerena na popravljanje postojećeg stanja.
Trebamo pozitivne prijedloge. Trebamo biti aktivni, biti imaginativni, trebamo dati ljudima svježu nadu za budućnost. Kao ljevica u Europi trebamo naći zajedničke strategije, ali također strategije koje se drugačije primjenjuju na periferiji za razliku od jezgre.
Periferiji su potrebne strategije za razvoj, rast, zaposlenost i rast prihoda. Uzmite za primjer Hrvatsku koja već dulje vrijeme stagnira i iz koje mladi ljudi emigriraju. Uzmite za primjer Srbiju koja je dugo u još goroj stagnaciji i odakle mladi također odlaze kad im se pruži prilika. Trebamo politiku za stvaranje radnih mjesta, ekonomski rast i rastuće prihode. Drugim riječima, trebamo javne investicije, restrukturiranje ekonomije u korist produktivnih aktivnosti. To znači revidiranje obrazovanja i njegovih veza s ekonomijom kao i temeljit program rebalansiranja ekonomije s ciljem veće jednakosti, veće produktivnosti, u kojoj javni sektor mora igrati vodeću ulogu, a privatni sektor mora naći novu ravnotežu s javnim. To je ono što bi trebali predlagati, ali ništa od toga nije moguće bez konflikta s Europskom unijom, a pogotovo ne unutar europske monetarne unije.
Ono što ovaj pristup znači za međunarodne transakcije u Europi je to da u najmanju ruku trebamo kontrolu bankarstva, međunarodnih tokova kapitala i tokova deviznog tržišta. Ukratko, trebamo urediti ekonomske odnose između periferije i jezgre na način koji se protivi tržištu. Ne želimo povratiti ekonomski suverenitet kako bismo omogućili diktat slobodnog međunarodnog tržišta, slobodni tok kapitala te nekontroliranu razmjenu između zemalja. To nije radnički internacionalizam. Mi želimo radnički internacionalizam koji bi kontrolirao te odnose u interesu radnika i radnica.
Ne slažete se sa idejom Janisa Varufakisa o reformi i demokratizaciji Europske unije?
Mislim da je to jako loša ideja koja mnogo šteti ljevici u Europi. To je upravo ono što je Siriza pokušala 2015. godine: „Osvojimo vlast u Grčkoj i politički intervenirajmo u Europi kako bismo stvorili pokret promjene; mi možemo transformirati Europu jer smo osvojili demokratski mandat naroda Grčke.“ Nesumnjivo je dokazano da je to nemoguće. Snage eurozone i Europske unije su utvrđene, materijalno osigurane te integrirane s velikim korporacijama. Oni neće tolerirati pokušaj reforme i oni će uništiti one koji misle da mogu intervenirati u Europsku uniju i reformirati ju iznutra. To je strategija koja je bila iskušana i podbacila je. To je lekcija koju ljevica mora naučiti. Trebamo strategiju koja se suprotstavlja etabliranim snagama dolazeći u direktan konflikt s Europskom unijom tako što će predlagati drugačiju ekonomsku politiku.
Između 2012. i 2015. godine Siriza je bila uzor po kom se formirala strategija za ljevicu širom Europe. Koji elementi te strategije se mogu zadržati i primijeniti na današnju političku realnost a koji se moraju mijenjati i koje novine treba uvesti?
Nikakvi elementi ne smiju biti zadržani. Siriza je potpuno negativno iskustvo. Jedino što se može naučiti od Sirize je šta ne treba raditi. Prije svega, ljevica mora prestati vjerovati da može reformirati Europu iznutra – jer ona to ne može. Besmisleno je vjerovati kako možeš naći oštroumne argumente i uvjeriti moćne snage u Europi da se povuku. Tako europski kapitalizam ne funkcionira. Siriza pokazuje da je, ako stvarno želiš uvesti promjenu, potrebno preuzeti vlast radi mogućnosti kreiranja unutarnje politike, povratiti narodni i nacionalni suverenitet i upotrijebiti to u svrhu postizanja promjena unutar svoje zemlje i globalno. Naravno da su Grčka, Hrvatska i Srbija malene zemlje koje bi ostale sputane u međunarodnom okruženju. Postoje ograničenja u djelovanju s instrumentima suvereniteta. Ali ipak se može napraviti puno više na taj način nego govoreći u opskurnim terminima o europskoj solidarnosti te očekujući transnacionalni pokret koji će nekako uvjeriti snage Europske unije da se pristanu reformirati. To nije moguće, bilo je iskušano, podbacilo i to je lekcija Sirize.