Gubitak političkog suvereniteta, razrušena privreda koja opslužuje potrebe tuđih (nemačkih) proizvodnih kompleksa, demografski krah… Sve ono čime je hrvatski nacionalizam terao sopstveno stanovništvo u bratoubilački rat 1990-ih godina nije se obistinilo u „jugoslovenskoj tamnici“, ali jeste u budućnosti koju su mnogi desničari rado prihvatili: Evropskoj uniji. Povodom desetogodišnjice hrvatskog članstva u EU, Nikica Kolar piše za Marks21 o razlici između evropskog sna i evropske jave.
Vatrometi, zatvoren promet u centru Zagreba, klicanje narodnih masa na Trgu bana Jelačića, političari na pozornici, muzika, euforija. Iz današnje perspektive, sve je ličilo kao da je posrijedi doček svjetski uspješne hrvatske (naravno, muške) nogometne reprezentacije. Međutim, Thompsona nigdje na vidiku – samo klasični orkestar, folklorni ansambli, te građanski „pristojni“ popularni muzičari. Uz tonove Jinxovog Na zapadu i Beethovenove Ode radosti, tog su dana ozareno pozirali liberalni i manje liberalni političari. Te kasnolipanjske sekularne polnoćke, 30. lipnja 2013. godine, iščekivao se konačan ulazak Hrvatske u Europsku uniju – u „europsku obitelj“, rekli bi zdesna; u „europsku civilizaciju“, rekli bi liberali.
Bio je to dan za pamćenje u tolikoj mjeri koliko deseta godišnjica nije. Vlada Republike Hrvatske organizirala je povodom „desetljetke“ razne birokratske i diplomatske bezbojne panele, konferencije i okrugle stolove, sudjelovala u kreiranju raznorodnih medijskih sadržaja za promociju uspjeha članstva Hrvatske u EU, tjednima proizvodila suhoparna i bezlična priopćenja za javnost kako je Hrvatska model uspjeha „europskog projekta“. Bez obzira na marljivu suradnju odjelâ za odnose s javnošću svih Vladinih ministarstava i lokalnog ureda Europske komisije, jubilarna godišnjica hrvatskog članstva u EU prošla je u javnosti neupečatljivo.
Neuspjeh europropagande
Birokratski otuđen jezik briselskog kompradora i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića nije (začudo) mogao animirati javnost za navodne uspjehe Hrvatske članstvom u EU. Svakako, ne pomaže činjenica da se radi o vladi HDZ-a, koja godinama svakodnevno štampa lažljivu propagandu, tako da javnost ne može više vjerovati HDZ-u ni kad govori istinu. Međutim, ne samo HDZ već i svi mainstream mediji (izuzev portala Novosti), u klasičnoj funkciji ideološkog državnog aparata, pokušali su javnosti servirati uspjehe prvih deset godina članstva u EU – premda su pojedini, tobože opozicijski mediji, napomenuli da ima u tom desetljeću i negativnih pojava za hrvatsko društvo. S obzirom na skromnost kritike „europskog projekta“, pitanje je bi li ti mediji proizvodili i takve „kritike“ da HDZ nije na vlasti većinu tih deset godina članstva. Budući da mainstream mediji uglavnom prezentiraju širok ideološki centar, od lijevog do desnog, koji je sukladan stranačkom konsenzusu HDZ-a i SDP-a i manjih liberalnih stranaka iz 2000-ih, tzv. Koalicije za Europu, u njima nije ni moguće pronaći ništa doli nekritičke eurofilije (euromanije) i suzdržanije eurofilije.
Vladajući politički establišment, mainstream mediji i tzv. stručnjaci su za javnost izdvojili nekoliko očitih velikih promjena koje je članstvo u EU donijelo hrvatskom društvu, te što su vlade u zadnjih deset godina uspjele kroz pregovore s Europskom komisijom i ostalim državama-članicama implementirati. Posrijedi su: slobodnije kretanje robe, usluga, kapitala i, prije svega, ljudi na jedinstveno tržište EU; mogućnost korištenja fondova EU; ulazak Hrvatske u Schengensku zonu i zajedničkom valutom u eurozonu, što još više intenzivira ekonomsku integraciju hrvatskog društva u EU; te uvećanje međunarodnog ugleda Hrvatske, ma što to potonje značilo za jednu perifernu državicu.
Da bi propaganda bila vjerodostojnija, morali su europropagandisti spomenuti i masovni odlazak radne snage iz Hrvatske u zadnjih deset godina, jer tu očiglednost nisu mogli zaobići. No, nju se redovito relativizira zdravorazumskim „not all“ interpretacijama – pa tako ti apostoli europskog projekta zbore u jedan glas da nisu svi ljudi otišli iz Hrvatske iz ekonomskih razloga, nego su neki otišli iz potrebe da upoznaju društva Europske unije ili iz drugih, osobnih razloga. Da se dodatno zašećeri ta anomalija „europskog projekta“, uporno se tvrdi da je bila očekivana masovna emigracija radne snage (naročito mladih) i da se očekuje i povratak, kao što je to bilo i u drugim mlađim državama-članicama EU (npr. Poljska). Drugim riječima, Hrvatska je zbog Europske unije bez realnih problema, bez „izazova“; sve je stvar inputa i outputa, razboritog upravljanja i suzbijanja korupcije. Domaći i strani radnici odlaze i dolaze, mali i srednji poduzetnici plasiraju proizvode na jedinstveno tržište EU, zahvaljujući fondovima EU grade se ceste, pruge, mostovi, obnavljaju se crkve, škole, domovi kulture. Sve je građanski bajkovito.
Međutim, u toj truloj građanskoj bajci država se prazni od ljudi, sistemi javnih usluga kolabiraju zbog općeg manjka radne snage, ne ulaže se u razvoj ničega što bi ugrozilo interese europskog krupnog kapitala, dok se privatni sektor buni što im čak i strani radnici odlaze iz Hrvatske. Potonji „gospodarstvenici“ odnedavno čak otvoreno zahtijevaju povratak robovlasničkih odnosa, da mogu bez prekida eksploatirati višak vrijednosti iz jeftine radne snage.
Službeni narativi neuspjeha
Kako to da i nakon deset godina članstva Hrvatske u EU, ljudi ipak žele otići iz Hrvatske? Zdravorazumski odgovor koji najširoj javnosti nudi opozicijska građanska (lojalna) kritika (političke stranke, mediji i tzv. stručnjaci) je taj da se radi o raširenoj korupciji u politici i hrvatskom društvu, te da prosto u Hrvatskoj postoji pogrešna politička kultura. Nedovoljno se provodi famozna „borba protiv korupcije“ – što je parola koju je inaugurirala HDZ-ova vlada pod vodstvom Jadranke Kosor, nakon što su pravosudne institucije za potrebe dobivanja članstva u EU i označavanja žrtvenog jarca za neminovno nadolazeće probleme svjetske ekonomske krize, svrgnule i procesuirale korumpiranog premijera Ivu Sanadera – odnosno, posežući za diskriminatornim teorijama, tvrdi se da je „hrvatski mentalitet“ nedovoljno poduzetan, sklon neradu i pati od „egalitarnog sindroma“.
U liberalnim medijima, stručnim i znanstvenim publikacijama mogu se pronaći i kritike u prividno racionalističkom tonu, prema kojima Hrvatska nije ostvarila bolji rezultat jer još nije provela „strukturne reforme“ (ideologem za rezanje radničkih i socijalnih prava radi privlačenja stranih investicija) i stvorila bolju „poduzetničku klimu“ (također ideologem za intenziviranje klasnog sukoba nauštrb radničke klase). Samo da su porezi za poduzetnike niži i poletjet će hrvatsko „gospodarstvo“ u europske visine. Tim sadržajem ideološki aparat – mediji, opozicijski političari i „nezavisni stručnjaci“ – od jutra do sutra hrani javnost. Velika majka Europa nam daje novce (iz raznih fondova EU), a mi, naše institucije i naši političari smo loši, korumpirani i nesposobni da iskoristimo benefite članstva u EU. Takav je službeni kritički narativ. Naravno, kao i sa svakim službenim narativom, pa tako i sa službenim kritičkim narativom, riječ je o mitovima koji služe da održe temeljne odnose moći u društvu.
Realni odnosi Hrvatske i Europske unije
Da bi se sagledao pravi položaj Hrvatske u Europskoj uniji, mora se učiniti nekoliko koraka unatrag i uvidjeti da od samog početka odnos Europske unije prema Hrvatskoj nije ravnopravan i da trampa nije bila nimalo pravedna, naspram građanske bajke koja nam se službeno uredno servira.
Prilikom pretpristupnih pregovora 2000-ih, hrvatske vlasti nisu imale na umu nikakve druge interese doli interese sačuvanja novonastalih punokrvnih kapitalističkih odnosa, a pod teretom međunarodne konkurencije. Članstvo u EU je za hrvatske vlasti predstavljalo sredstvo za izvoz robe na ekskluzivno, jedinstveno europsko tržište. Čitav narativ o europeizaciji institucija i vrijednosti države i društva bio je i ostao samo prazan narativ, u koji su samo idealisti i politički nepismeni vjerovali i u koji jedino oni još vjeruju.
Nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, tzv. demokratsko nazadovanje (democratic backsliding) odmah je bilo na djelu – kako u državnim institucijama, vraćajući pravosuđe na još korumpiranije postavke, tako i u društvu, kršeći europske standarde zaštite ljudskih prava. Naime, samo nekoliko mjeseci nakon ulaska u EU, hrvatski nacionalisti su, s podrškom HDZ-a, počeli razbijati ćirilične ploče u Vukovaru. Ni pola godine nakon ulaska klerofašisti su uspjeli referendumom zabraniti pravo na brak istospolnim zajednicama, a da ih u tome tadašnja socijaldemokratska vlast nije spriječila.
Hrvatska je dobila otvoren put na jedinstveno (unutarnje) europsko tržište i time je zadovoljila potrebu kapitala za izvozom i potrebu mase nezaposlenih da lakše pronađu sreću u državama-članicama EU. Što je dobila Europska unija, to se vidi iz pretpristupnih pregovora i sklopljenog ugovora o pristupanju Hrvatske u EU. Europska unija je u pretpristupnim pregovorima zahtijevala da Hrvatska surađuje s Haaškim sudom, kako bi se provela euroatlantska politika pravnog pacificiranja prostora Jugoslavije i utabao put prema proširenju NATO-a na ostatak Balkana. Zbog zahtjeva suradnje s Haaškim sudom, Franjo Tuđman je kasnih 1990-ih zaustavio proces pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji i proglasio kovanicu „Zapadni Balkan“ zavjerom Zapada za stvaranjem nove jugoslavenske zajednice, povodom čega je unio članak u Ustav RH (čl. 135) da Hrvatska ne može više nikad pristupiti u novu jugoslavensku ili balkansku državnu zajednicu.
Oduzimanje pravosudne suverenosti Hrvatskoj nije stalo samo na zločinima iz ratova 1990-ih, nego se produljilo i na radnje prije. Njemačka je tako zahtijevala da Hrvatska uruči svoje umirovljene pripadnike obavještajne službe, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, koji su 1980-ih organizirali ubojstvo disidenta Stjepana Đurekovića, pa je vlada SDP-a pod vanjskim i unutarnjim političkim pritiskom izručila svoje bivše obavještajce njemačkom pravosuđu da ih osudi na doživotnu kaznu zatvora. Hipotetski, zamislimo da Hrvatska traži od Njemačke da izruči svoje bivše pripadnike tajnih službi. Naprosto nemoguće, što govori tko je gazda u europskoj kući.
Nadalje, Europska unija, osim traženja da Hrvatska odustane od pravosudne suverenosti, zahtijevala je i da se ona ekonomski podredi. Kad je Hrvatska sredinom 2000-ih uvela ZERP (zaštitni ekološko-ribolovni pojas) na svom dijelu Jadranskog mora, Italija i Slovenija su ju kroz ucjene o članstvu u EU pritisnule da od toga odustane. Ni nakon članstva u EU, Hrvatska ga nije primijenila da zaštiti svoje interese, nego je tek 2022. godine ponovno proglasila ZERP – tek kad je Italija učinila isto nakon što je Albanija dovoljno razvila svoju ribolovnu djelatnost da može ugroziti interese talijanskog ribolova.
Također, Europska unija je uvjetovala da Hrvatska, uz opću i posvemašnju liberalizaciju svog tržišta (prije svega nekretnina i prava stranaca za kupovinom nekretnina), u narednim godinama uništi svoju brodogradnju kao najmoćniju preostalu industriju. Ugovorom o pridruživanju Hrvatska se obvezala (aneks VIII) da će svoju brodogradnju „restrukturirati“ (dakle, uništiti), „privatizirati“ (dakle, uništiti), „smanjiti njezin kapacitet proizvodnje“ (dakle, uništiti) i „prestati subvencionirati“ (dakle, uništiti). Kakav je interes hrvatskog društva da uništi svoju preostalu krupnu industriju, koja je jedina imala potencijal da bude pogon cjelokupne privrede, to samo kompradori znaju.
Dva lica slobode tržišta
Prilikom ulaska Hrvatske u EU, predstavnici mainstream politike nisu govorili u javnosti da će Hrvatska s članstvom biti zacementirana na položaju periferije Europe, na položaju „društva za druga društva“ i na putu razvoja u nerazvijenost. Naprotiv, obećavalo se opet novim snovima da će sve biti sve bolje ulaskom Hrvatske u EU, da će mladi putem Erasmus programa moći studirati u državama EU, da će hrvatski „gospodarstvenici“ imati mnogo više mogućnosti da plasiraju svoju robu na europsko tržište, te da će lokalna zajednica, nevladin sektor i država moći povući sredstva iz fondova EU da financiraju svoje projekte koje ne bi mogli da Hrvatska nije članica EU.
Svi ti „darovi“ idu u oba smjera. Sloboda kretanja ljudi, robe, kapitala i usluga znači i da Hrvatska može ostati bez ljudi, robe, kapitala i usluga. Sloboda tržišta je u tome da se tržište razvija na onim područjima gdje ima najveći potencijal, a u Hrvatskoj kao periferiji Europske unije tržište se manifestira ponajviše u jeftinoj radnoj snazi, izvozu strane robe i kapitala, kupovini nekretnina (naročito na turistički atraktivnim lokacijama diljem jadranske obale), te u uslugama turizma.
Nije tajna da je hrvatska privreda svedena na uslužne djelatnosti turizma, gdje turizam iznosi oko 24% BDP-a, i time ovisna o uspjesima turističke sezone. Ali, pored zimmer-frei privrede, manje je poznato da je velik udio stranih investicija u kupovini nekretnina. Jednom riječju, hrvatsko „gospodarstvo“ je „gospodarstvo“ konobara, sobarica i rentijerstva. Dakle, društvo koje živi za druga društva. Hrvatski kapitalisti dobili su slobodu da „liberalnije“ plasiraju svoje proizvode na jedinstveno europsko tržište, ali i kapitalisti drugih članica Europske unije dobili su isto tako lakši prodor na hrvatsko tržište. Kauflandi, Lidli, Sparovi, DM-ovi, Mülleri i dr. tako su dobili još lakše prilike da plasiraju robu svojih nacionalnih proizvođača, uništavajući hrvatske firme i proizvođače pristupom i povoljnijim ponudama na tržištu.
Iza te neravnopravne konkurencije leži kuknjava i paranoja krajnjeg dijela hrvatskog nacionalizma („suverenizma“) da će EU tobože uništiti hrvatski identitet. Krajnja desnica identitetskom panikom uvijek zapravo brani svoj kapital. Tako je tajkun Željko Kerum na prosvjedu protiv ulaska u EU govorio o „urbanim Jugoslavenima“ koji hoće s EU „treću Jugoslaviju“, a zapravo branio svoj trgovački lanac Kerum protiv europske konkurencije (i izgubio).
Ta slijepa pjega ekonomskog liberalizma dovela je do paradoksalne situacije za europski kapitalizam. Europski kapital je, podjarmljujući hrvatski kapital, usmjerio pod tim teretom konkurencije Ivicu Todorića, hrvatskog buržuja broj jedan i dotadašnjeg vlasnika najvećeg regionalnog koncerna Agrokor, da se zaduži kod ruskih banaka ne bi li spasio svoje kapitalističko kraljevstvo. To je dovelo Agrokor u dužničku krizu koja se završila privremenom protuustavnom nacionalizacijom privatnog Agrokora i prvotno prodajom velikog djela koncerna ruskom kapitalu, protiv kojeg se EU na „Zapadnom Balkanu“ natječe.
Dvosmjernost slobode tržišta najbolje se, međutim, uočava u kretanju ljudi, točnije, radne snage. Privrede država jezgre Europske unije (prije svega dijelovi Njemačke, Austrije, država Benelux-a i Švedske, te Irske kao sui generis kapitalističkog centra) lukrativnim ponudama na tržištu povukle su masu kvalificirane i nekvalificirane radne snage iz Hrvatske i ostatka europske periferije. Hrvatski zdravstveni sustav, zbog nedostatka medicinskih sestara i liječnika, nije u mogućnosti osigurati sve zdravstvene usluge u svim dijelovima države, pa ni u ekonomski prosperitetnijim gradovima. Nakon razornih potresa 2020. godine, svima je postalo jasno da više nema dovoljno radnika u građevinskom sektoru, pa ni u regiji. Iako je Hrvatska potresima postala El Dorado za građevinski biznis, zbog manjka radnika u građevinarstvu, obnova je u velikoj mjeri izostala. Prema konzervativnoj procjeni, oko 400.000 radnika otišlo je iz Hrvatske od 2013. do 2020. godine. Domaći radnici su emigrirali, a strani radnici koji dolaze, najčešće s područja Indokine, nisu u stanju popuniti tu zjapeću rupu nedostatka radne snage u javnom zdravstvu i djelovima privatnog sektora poput građevinarstva i turizma.
Kad strani radnici stignu u Hrvatsku kao članicu Europske unije, oni koriste sve svoje mogućnosti da što prije otiđu s periferije Europske unije u države poluperiferije ili jezgre EU. Sve te demografske negativne promjene potvrdili su i nedavno objavljeni podaci Popisa stanovništva 2021. godine, gdje se slikovito vidi da je proces tranzicije u punokrvni kapitalizam Hrvatsku do 2021. demografski degradirao na razinu 1948. godine.
Euro i Schengen: posljednje stanice europskog sna
U maniri tradicionalne propagandne periodizacije birokratskog vlastodržja, hrvatska kompradorska buržoazija je konstantno obmanjivala javnost da će sutra, kad Hrvatska ostvari sljedeći vanjskopolitički cilj, biti bolje. Kad Hrvatska ostvari neovisnost, bit će bolje. Kad Hrvatska postane članicom NATO-a, bit će bolje. Kad Hrvatska postane članicom EU, bit će bolje. Kad Hrvatska uđe u eurozonu, bit će bolje. Kad Hrvatska uđe u Schengenski prostor, bit će bolje. Ali za koga će biti bolje, ako se radnička klasa nalazi u sve gorem položaju, ima sve manja realna primanja, sve je obespravljenija i sve je više eksploatirana?
Hrvatska je ušla u Schengen i eurozonu 1. siječnja 2023. godine. Vrlo brzo je velika većina osjetila pad životnog standarda porastom cijena osnovnih živežnih namirnica, usluga i najma, a plaće pritom nisu ni približno porasle. S ostvarenjem svih obećanja europropagande, sa Schengenom (za čije ostvarenje je hrvatska policija morala razbiti mnogo izbjegličkih lubanja prilikom pokušaja ulaska istih na teritorij Europske unije) i eurom, konačno će se kritika Europske unije moći ugnijezditi u hrvatski javni diskurs.
Europski san postaje opustošena stvarnost. Mirovinski, socijalni i zdravstveni sustav postaju upitnima za blisku budućnost. Europska liberalizacija je, takoreći, ispunila socijalističku parolu: radnici mogu bez kapitalista, ali kapitalisti ne mogu bez radnika. Ekonomski liberalizam je uništio politički liberalizam i njegov san o europeizaciji hrvatskog društva. Politički liberalizam je, dakle, opet u Hrvatskoj propao i ne može se više uzdići, osim u fantazmagorijama liberala. Na redu je novi barbarizam (desni populizam) i/ili otvoreni klasni sukob radnika protiv kapitala.