Britanski novinar i aktivista Kevin Ovenden piše o trojnoj krizi kapitalizma s kojom se čovečanstvo, pod duboko nejednakim uslovima, upravo suočava, i o radničkoj solidarnosti, saosećanju i političkom organizovanju kao nužnom protivotrovu – onom koji ubija kapitalizam, a spasava čovečanstvo. Tekst je originalno objavljen prošle nedelje u onlajn izdanju lista Morning Star.
Čovječanstvo je suočeno s budućnošću „socijalizma ili barbarizma“, napisao je češki marksist Karl Kautsky u razdoblju prije Prvog svjetskog rata.
Taj „rat za svršetak svih ratova“ doveo je tada do nezamislive patnje i pokolja u rovovima. Veliki dosezi u tehnologiji i inženjeringu uznapredovalog kapitalizma bili su pretvoreni u instrumente smrti.
Uslijedilo je globalno širenje iznimno opasnih virusa gripe koji su bili inkubirani u pretrpanim, prljavim vojnim kampovima. Zaraženo je 27 procenata svjetske populacije. Bolest je tada pokosila desetke milijuna ljudi, posebno one čije je zdravlje već bilo narušeno nakon četiri godine rata.
Mobilizacijska snaga modernih država, koja je bila usmjerena na organiziranje masovnog ubojstva, nije niti približno iskorištena za ograničavanje širenja i posljedica pandemije.
Ako vam se ono što se događa posljednjih tjedana čini poznatim, to je zato što smo i prije vidjeli ovakav historijski tok: imperijalističke sukobe i ratove; globalne pandemije; prisilne seobe ljudi pretvorenih u izbjeglice i takmičarski nagon u ekonomiji kapitalizma koji pokapa ljude u korist profita. Upravo to se dešava unutar i na granicama Evrope, kontinenta koji više nema pravo samog sebe nazivati civiliziranim.
U posljednja dva tjedna vidjeli smo najbarbarskije prizore na granici Grčke i Turske i na Egejskom moru, gdje su vojne snage mobilizirane da bi zaustavile ljude koji bježe iz Sirije, Afganistana i drugih područja devastiranih ratovima.
Oni su žrtve godina i godina višestrukih imperijalističkih intervencija. Afganistanci koji nisu bili ni rođeni kada su George Bush i Tony Blair pokrenuli rat protiv terora u njihovoj zemlji, sada se nalaze pred evropskim oružanim snagama dok pokušavaju preći iz Turske u zemlje koje su ih 2001. godine bombardirale u ime NATO-a. Gorka je historijska ironija da su bili zasipani suzavcem i mecima dok je SAD priznavao svoj poraz u Afganistanu potpisujući konačni sporazum o povlačenju iz zemlje.
Takvi ratovi nisu ni blizu svoga kraja. Zapravo, izbjeglice iz Afganistana i Sirije zarobljene su u novoj fazi sukoba koji se vodi na istočnom Mediteranu.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, čija popularnost kod kuće opada i čija je ekspanzionistička vanjska politika u rasulu, nastoji iskoristiti izbjeglice u Turskoj kao polugu utjecaja.
Njegova ofenziva u sirijskoj provinciji Idlib prije dva tjedna, pod izgovorom zaštite civila, dovela je do sve žešćih sukoba ruskih i sirijskih snaga.
Erdogan je privremeno ukinuo sramotni sporazum s EU iz 2016. godine koji je zaustavio izbjeglice na Egejskom moru, i proglasio da je turska strana granice otvorena za izlazak.
To je bio očito ciničan potez kojim je htio pridobiti podršku NATO-a i EU u svojoj ofenzivi na Idlib. Istovremeno je zatvorio južnu granicu kako bi spriječio ulazak većeg broja Sirijaca. Nije uspio ucijeniti NATO u dobivanju veće podrške, ali je uspio odigrati ulogu u stvaranju katastrofalne humanitarne krize.
Erdogan je bio prisiljen na dogovor o Idlibu s Vladimirom Putinom, a ovog tjedna dogovorena je još jedna obustava vatre, te je ponovno uspostavljena kontrola na turskoj istočnoj granici, premda svi znaju da će to biti samo privremeno.
U međuvremenu, njegove kao i akcije grčke vlade, u dogovoru s EU, proizvode iznimno opasnu situaciju.
Desničarski grčki premijer Kyriakos Mitsotakis mobilizirao je vojsku i specijalne policijske jedinice na granici i na otocima kako bi zaustavio priljev izbjeglica. Obznanio je da će Grčka suspendirati svaki zahtjev za azilom na mjesec dana i da bi izbjeglički kampovi na otocima trebali biti pretvoreni u zatvore.
Sudovi u sjevernoj Grčkoj više ne mare za procedure i sve one koji su uspjeli preći granicu zatvaraju na četiri godine, bez mogućnosti suspenzije.
Pravnici u Ateni dižu glas kako ove mjere nečuveno krše Ženevski sporazum o izbjeglicama iz 1951. godine, postignut nakon užasa Drugog svjetskog rata i Holokausta.
U dvadeset četiri sata, vlada Nove demokratije uspostavila je neki oblik Grexita. Grčka izlazi ne iz sustava štednje i zajedničke valute eura, niti iz nehumanog anti-izbjegličkog sporazuma EU i Turske iz 2016. godine, već se povlači iz međunarodnog pravnog okvira koji su potpisale doslovno sve države prije skoro 70 godina. To prate retorika i pozivi na javnu akciju koji sada osnažuju rasističke i fašističke snage ne samo u Grčkoj i na Balkanu, već diljem Evrope.
Mitsotakis je opisao izbjegličko kretanje kao „invaziju“, te još snažnije potaknuo šovinizam protiv Turske. Obe zemlje zarobljene su u eskalirajućem sukobu oko suvereniteta nad Egejskim morem. To je povezano s povijesnim natjecanjem ove dvije države – tko će biti omiljeni imperijalistički podmladak SAD-a i najvažnija NATO članica u regiji.
Borba za dominacijom proteže se na Cipar i na vrlo materijalno pitanje kontrole nad nedavno otkrivenim nalazištima hidrokarbona (prirodnog plina) na tom otoku – grabeži nad plinom u koju su uključeni i Izrael i Egipat, kao i razni naftni giganti, posebno francuski i talijanski.
Ta se zona konflikta sad proširila na Libiju, rascjepkanu na feude koje kontroliraju različiti „gospodari rata“ još od rata s NATO-om 2011. godine. Grčka i Turska podupiru različite strane u otvorenom sukobu, kao i Francuska i Italija. Prema dokumentu koji je objavljen prošlog mjeseca, EU nastavlja angažirati paravojne formacije i mafijaške „granične straže“ u ubilačkom biznisu zaustavljanja izbjeglica iz Libije. I to se događa unatoč brojnim izvještajima o zvjerstvima, dok Brisel to poriče.
Vjerojatno je samo pitanje vremena kada će jedna ili druga naoružana banda zaprijetiti, poput Erdogana, puštanjem slapa izbjeglica ka Evropi ukoliko ne dobiju vojnu i financijsku podršku.
Izbjeglice u Turskoj, Libiji i drugdje zaglavljene su u geostrateškom škripcu međudržavnih rivaliteta, vojnih konflikata i kapitalističke borbe za naftu, plin i druge resurse.
Doista, pretvoreni su u neku vrstu robe, baš poput crnih Afrikanaca koji su bili tretirani kao pokretna roba u transatlantskoj razmjeni roblja kao prvotni instrument kapitalizma.
To je moguće samo zato što je Tvrđava Evropa dizajnirala politiku nedopuštanja ulaska izbjeglicama i migrantima premda njezina populacija stari, a u nekim je zemljama – osobito u Italiji – i u opadanju.
Evropska unija, njene granične Frontex snage i države-članice poslale su specijalne jedinice u Grčku kako bi zapečatile granicu i protivno međunarodnom pravu vratile izbjeglice pred nišan. Sramotno, to uključuje i centralno-lijevu/Podemos koaliciju u Španjolskoj koja je poslala svoju Civilnu gardu, još vrelu od razbijanja glava podržavatelja nezavisnosti Katalonije.
Šefica EU Ursula von der Leyen i druge glavonje iz Brisela doputovali su u Grčku kako bi pohvalili ovu zemlju što je „štit“ Evrope – to su isti oni ljudi koji su nametnuli mjere štednje grčkom narodu na vrhuncu krize evrozone. Diskurs je bio otvoreno fašistički. A novi prostori za fašizam u Grčkoj i Evropi posljedica su toga. Države i vlade kreirale su magnet koji privlači sve moguće fašističke „akcije“ u sjevernu Grčku, tvrdeći da brane bijeli kontinent od muslimanske, ne-bijele „invazije“.
Ovo predstavlja ozbiljnu prijetnju. Mitsotakis se pridružio populističkim pozivima na zaustavljanje izbjeglica. Država legitimizira oružane snage protiv očajnih ljudi. Zlatna zora i drugi nacisti volontiraju kao „aktivisti“ u nasilnoj i navodno „narodnoj“ potpori naporima države. To je upravo onaj široki put kojim je fašizam historijski dospijevao do vlasti.
No, došlo je do velike polarizacije i ka ljevici. Njemački fašistički „turisti“ na Lezbosu sukobili su se s anti-rasističkim organizacijama na otoku. Otišli su krvavih glava.
Bilo je poluspontanih napada na izbjeglice i pripadnike organizacija koje im pomažu. U isto vrijeme, lokalni stanovnici koji se protive izgradnji zatvorskih kampova i zahtijevaju puštanje migranata istjerali su interventnu policiju s otoka.
Prošlog tjedna vidjeli smo velike demonstracije u Grčkoj i Njemačkoj na kojima se zahtijevalo otvaranje granica izbjeglicama i njihov organizirani smještaj u gradovima Grčke i Evrope. Sve to protiv EU i njenih neoliberalnih i sigurnosnih aranžmana.
U ovoj užasnoj situaciji ovog tjedna stigla je i vijest da Lezbos ima svoj prvi slučaj infekcije COVID-19: radnika u supermarketu. Tako da se virus vjerojatno već proširio. Ukoliko dođe do izbjegličkih kampova, u kojima su raširene i druge infekcije, posljedice bi mogle biti grozomorne.
Sve više ljudi u Britaniji shvaća da će obični ljudi morati poduzeti neophodne sigurnosne mjere i kontrolu nad vladom čija reakcija na pandemiju dokazuje njihovu krajnju bahatost.
To znači raspravu i političko djelovanje prema zahtjevima radničke klase, a ne potiskujući te zahtjeve i sužavajući sve na tehnička pitanja ili individualne mjere, koliko god da su ključne.
Kada je gotovo milijun izbjeglica prošlo kroz Grčku 2016. godine, bili su nahranjeni i opremljeni sredstvima za higijenu od milijuna ljudi pogođenih mjerama štednje. To im nije dala EU ili država Grčka.
Ove krize – pandemija, izbjeglice i ekonomski šok – sada se stapaju u jednu krizu. To će izvući ono najbolje i ono najgore iz društva i sistema.
Postoji dobra strana. Zasnovana je na solidarnosti radničke klase, suosjećanju i ogromnom kapacitetu organiziranja za opće dobro, a ne za privatnu pohlepu.
Trebamo graditi i djelovati na tom temelju. Od vlastitih lokalnih zajednica do cijele zemlje i internacionalne zajednice – uključujući i ljude na našim granicama koji suočeni s barbarizmom pokazuju više civiliziranosti nego sve naše vlade zajedno.