U Bosni i Hercegovini nedavno su održani lokalni izbori, a dva „jahača apokalipse“, Izetbegovićeva Stranka demokratske akcije i Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata, izgubili su „svoje“ Sarajevo i Banjaluku. Bez obzira na slabost političke ponude u BiH, naročito siromašne levim i progresivnim opcijama, rezultati lokalnih izbora ipak pokazuju da postoji želja za promenom ušančenog poretka postdejtonske države. Pitali smo Tijanu Okić, dugogodišnju militantkinju balkanske levice i Komiteta za otpisivanje duga zemljama Trećeg sveta (CADTM), za komentar o ovim političkim razvojima.
Lokalne izbore održane 15. novembra u Bosni i Hercegovini najbolje opisuje narodna poslovica: „Tresla se brda, rodio se miš“.
Nakon što su zbog nedostatka novčanih sredstava bili odgođeni, bosanskohercegovački izbori konačno su održani, a građani BiH imali su još jednu priliku glasati za manje zlo. Potrebno je istaknuti da 15. novembra nisu glasali svi građani BiH. Naime, u lokalnoj izbornoj jedinici Mostar, uslijed višedecenijskih političkih sukoba između hrvatskih i bošnjačkih nacionalističkih stranaka, HDZ-a i SDA, lokalni izbori nisu održani već 12 godina. Vlast je za to vrijeme bila u rukama HDZ-a, a Ljubo Bešlić je tako postao vječni gradonačelnik Mostara. Mostarke i Mostarci na lokalne izbore izlaze 20. decembra, nešto više od mjesec dana nakon ostatka države. Ova činjenica, bez sumnje, signalizira da vladajuće elite namjeravaju od Mostara još jednom napraviti „grad slučaj“. Dok čekamo rezultate izbore u Mostaru, u nadi da naum vladajućih elita neće proći, kratak osvrt na izborne rezultate u Bosni i Hercegovini.
Izlaznost ni na ovim izborima nije bila posebno velika – na nivou BiH iznosila je 50%, što je za oko 3% manje nego na prethodnim izborima. U Republici Srpskoj izlaznost je bila nešto veća, 55%, u Federaciji BiH 47%, te u Brčko distriktu 45%. Dodamo li ovome činjenicu da je Bosnu i Hercegovinu u posljednjih pet godina napustilo, prema nekim podacima, i više od 100.000 stanovnika i stanovnica, mahom mlađih ljudi koji su emigrirali trbuhom za kruhom (samo u 2019. godini, prema službenim statistikama Eurostat-a, broj ljudi koji su napustili Bosnu i Hercegovinu i kojima su u nekoj od zemalja EU izdane radne dozvole iznosi 71.375), jasno je da je broj onih koji nisu ostvarili svoje glasačko pravo ogroman. Niti jedna od političkih stranaka nije komentirala masovni egzodus niti izlaznost birača u zemljama Zapadne Europe u kojima su izdane radne dozvole za radnu snagu koja dolazi iz BiH – zemlje koja postaje zemljom duhova i još ponegdje preostalih prirodnih ljepota, pošto su mahom ugroženi ne samo ljudi, nego i rijeke i šume i planine i uopće život u BiH, odreda na udaru sitne boranije i krupnog kapitala koji gazi sve pred sobom. Tome treba dodati i katastrofalno „upravljanje“ zdravstvenom krizom izazvanom pandemijom sa kojom se suočava cijeli svijet, potpuni krah zdravstvenog sistema te kolaps Kliničkog univerzitetskog centra Sarajevo za čiju je direktoricu imenovana supruga predsjednika SDA, Sebija Izetbegović.
Sarajevski „proboj“
Lokalni i regionalni mediji sa oduševljenjem su prenijeli vijest da je na lokalnim izborima u Sarajevu poražena nacionalistička SDA, a u Banjaluci Dodikov SNSD. U slučaju Sarajeva, SDA je „poražena“ nakon gotovo tri decenije suverenog vladanja u gotovo svim općinama grada Sarajeva u kojima je ova stranka gotovo neometano na vlasti bila još od 1992. godine. Premda SDA u Sarajevu jeste izgubila izbore u tri gradske općine, dok je u jednoj odnijela pobjedu, važno je istaknuti da taj poraz nije tako slavan kako bi se to na prvi trenutak neupućenom posmatraču moglo činiti. Naime, poraz SDA čini se nije bio uslovljen naglim ideološkim promjenama, nego radije činjenicom da su čelnici te stranke od početka pandemije COVID-19 svojim bahatim ponašanjem naljutili svoje birače. Od imenovanja Sebije Izetbegović, supruge Bakira Izetbegovića, direktoricom Kliničkog univerzitetskog centra, preko afere „Srebrna malina“, gnusne izjave Bakira Izetbegovića „ja, i“ vezane uz aferu „Asim“, dakle odreda afera vezanih uz nepotizam, korupciju te kriminalne radnje kojima je budžet oštećen za desetine miliona maraka, u kojoj su glavnu riječ mahom vodili glavni ljudi Izetbegovićeve SDA, bilo je sasvim očekivano da će se dogoditi izborni poraz. Taj tzv. poraz došao je na izborima od koalicije tzv. Četvorke, ujedinjene u borbi nominalno protiv SDA, a u stvarnosti još jednoj u nizu borbi za prevlast u glavnom gradu odnosno kantonu, čiji budžet premašuje onaj Republike Srpske. Biračima je priča predstavljena kao historijsko ujedinjenje koje se nudi kao jedina mogućnost da se iskorijeni nepotizam, korupcija i sve ostalo što se vezuje isključivo uz SDA.
Šta nudi „Četvorka“?
Stranke ujedinjene u koaliciju tzv. Četvorke ideološki su raznorodne i teško da bi se mogao naći zajednički nazivnik koji bi ih sve ujedinio, osim standardne preraspodjele fotelja i novaca o kojima je riječ. Naime, bosanskohercegovački SDP, jedna od stranki u koaliciji Četvorke, još uvijek se nije oporavio, a teško da će se u dogledno vrijeme i oporaviti od svojih prethodnih koalicija sa SDA na državnom i federalnom nivou – da ne pominjemo deceniju staru koaliciju sa ustaškim HSP-om. SDP je zbog takve politike izgubio dobar dio svojih birača i teško da se može očekivati neki značajniji pomak naprijed. Osim i pored toga, SDP je i prije koaliranja sa nacionalistima kroz duži vremenski period bio desna ruka nacionalističkim potkusurivanjima, a u ekonomskom smislu predvodio je neke od prvih privatizacija u BiH i donosio zakone kojima se radnike i radnice oštetilo (primerice, kroz zakone o radu), kao i ostale mjere koje su nalagale međunarodne financijske institucije. Sve te mjere dovele su do očajnog stanja u kojem se danas radništvo u Bosni i Hercegovini nalazi.
Dio SDP-ovih birača zasigurno je glasao za liberalnu Našu stranku, koja se na političkoj sceni pojavila prije 12 godina i od tada napravila značajne pomake u svojoj političkoj karijeri. No, unatoč njihovim nastojanjima da se predstave kao „normalna“ politička opcija, pogleda li se njihov program, jasno je da je riječ o stranci koja se zalaže za nazadne politike: njihove se ekonomske politike u principu ne razlikuju od onih njihovih protivnika. Tako se u njihovom ekonomskom programu, koji se zalaže za samo jednu dobru stvar, a to je uvođenje diferencirane stope PDV-a (Bosna i Hercegovina ima izrazito regresivne poreske mjere), izrijekom navodi da bi „javni sektor trebao da služi privatnom“, te nije teško naslutiti da je njihova ideja ekonomskog razvoja utemeljena na načelu razvijanja slobodnog tržišta koje se magičnom formulom samo regulira, a javni sektor koji treba nastaviti „rezati“ tu bi trebao biti samo da „poslodavcima“ omogući pozitivnu političku klimu u kojoj bi se preko leđa radnica i radnika mogli nastaviti neometano bogatiti.
U trenutnom omjeru snaga unutar koalicijske Četvorke, najveći pobjednik lokalnih izbora u Sarajevu bez ikakve sumnje jeste klerikalna stranka Narod i Pravda. Riječ je o stranci koja je nastala de facto tako što je jedan dio SDA članstva istupio iz te stranke i osnovao SDA u malom, u formi klerikalno-konzervativne populističke stranke Narod i Pravda, koja je u Sarajevu dobila daleko najveći broj glasova. Zbog toga je sasvim izvjesno da će na narednim izborima, ukoliko nastavi jačati, ova stranka na lokalne izbore izaći bez koalicionih partnera. Da nisu bili u koaliciji, ova bi stranka odnijela gotovo sva načelnička mjesta u gradu Sarajevu, pošto su osvojili daleko najveći broj glasova za općinska vijeća, odnosno najveći broj glasova u apsolutnome smislu. Za očekivati je da će ova stranka daljnjim jačanjem i ubiranjem jeftinih političkih poena na patriotizmu, progonu LGBTIQ populacije i retorikom nešto umjerenijom od one SDA, ali jednako klerikalnom i konzervativnom, postati glavna stranka u Sarajevu, a moguće je i da će se za prevlast boriti i u ostalim, manjim, prevashodno bošnjačkim općinama u BiH, u kojima je na ovim izborima, kao i proteklih decenija, pobjedu odnijela SDA. Posljednji član četvorke, Nezavisna bosanskohercegovačka lista, također je izdanak SDA, te se u idejno-programatskom smislu od stranke matice gotovo uopće ne razlikuju. Ta stranka osvaja izbore u sarajevskoj općini Stari Grad, gdje je riječ o mahalskim potkusurivanjima između ove stranke i najveće bošnjačke stranke, SDA.
Neke od stranaka koje su u prethodnim godinama bile mnogo prisutnije i jače gotovo su nestale sa političke scene; riječ je o Radončićevom Savezu za bolju budućnost i Komšićevoj Demokratskoj fronti. Na ovim izborima doživjele su fijasko i za nadati je se da će lagano nestajati sa političke scene, uslijed katastrofalnih političkih poteza i prodaje na svakom koraku. Ne znamo da li će Željko Komšić moći otplatiti svoj kredit na koji se žalio u nekoj TV emisiji, ali se nadamo da će mu Bakir Izetbegović, kao i do sada, u tome pomagati. Ipak, prijatelje se ne napušta u nevolji!
Koliki pomak?
Izborni „poraz“ SDA zbog svega navedenoga teško da bismo mogli tako nazvati. Stranke ujedinjene u koaliciju tzv. Četvorke ideološki su nespojive, te je u političkom smislu riječ o suludoj koaliciji koja teško da će moći napraviti išta konkretno. Razlog tome je prije svega činjenica da je njihovo viđenje ekonomskog razvoja, odnosno daljnjeg upropaštavanja Kantona Sarajevo i države, sasvim isto. Oni nemaju nikakav plan osim daljnjeg uništavanja javnih dobara i zaduživanja kod međunarodnih financijskih institucija. U Federaciji se tako dogodilo da je SDA naizgled izgubila Sarajevo, Zenicu i Tuzlu, dakle sve veće gradove, ali opet je riječ o prividu. U Zenici je mjesto gradonačelnika pripalo kandidatu koji se također izdvojio iz SDA i čija politika stoga nije daleko, a u Tuzli je pobjedu odnio SDP koji već odavno služi kao paravan za raznorazne prljave poslove SDA. Razlike opet u ekonomskim programima nema ili je vidljiva tek u nekim bijednim natruhama za koje se ne može niti reći da uspostavljaju neku bitnu razliku. U ostalim manjim sredinama odnosno općinama u Federaciji Bosne i Hercegovine sve je isto: u većinski hrvatskim dijelovima pobjedu je odnio HDZ, u većinski bošnjačkim SDA i tu se ništa bitno nije promijenilo. U tom smislu, teško da možemo reći da su HDZ ili SDA izgubili izbore, budući da njihova primarna snaga i utvrde i jesu manja mjesta koja, premda donose manje novaca, na općim izborima redovno donose više glasova, a samim time i mogućnost da, kao i proteklih tri decenije, vlast dijele među sobom.
SNSD – lagani udarac zdesna
U drugom entitetu, Republici Srpskoj, ista priča. Masovni odlasci, ekonomska pustoš, zaduživanja i prizivanja stranih sila da se riješe problemi, praćeni krizom zdravstvenog sistema izazvanom pandemijom, te slučaj neriješenog ubojstva mladića iz Banjaluke, Davida Dragičevića, za čije ubojstvo se sumnjiči vrh policije RS-a. Sve u svemu, mlaćenje prazne slame i obmanjivanje građana, uglavnom kao i u Federaciji. Milorad Dodik, vječni vožd RS-a, i njegova partija SNSD izgubili su izbore u Banjaluci. Na izborima je pobijedio kandidat Partije demokratskog progresa (PDP), Draško Stanivuković, koji je široj javnosti postao poznat nakon što se slikao sa četničkom zastavom u Foči, mjestu koje simbolizira stradanje muslimana-Bošnjaka i u onom i u ovom ratu. Stanivuković je, pored toga, prisustvovao litiji u Podgorici i slavio sa prosrpskim snagama u Crnoj Gori kada je Milo Đukanović poražen na nedavnim crnogorskim izborima. Treba napomenuti da je Stanivuković ideološki najčistiji produkt daytonske BiH. Sa svojih 26 godina on je otjelovljenje nacionalističkih stremljenja i ideala, produkt obrazovnog sistema koji je mladima ponudio samo nacionalizam i još nacionalizma. Stoga možda nije zgorega reći da je u smislu nacionalističkih pozicija on još i gori od Milorada Dodika.
I ptice na granama do sada znaju da je Dodikova partija, SNSD, na izborima pobijedila u 42 općine u RS-u i u tri općine u Federaciji, kako je Dodik, kao dijete od pet godina, ponavljao u intervjuu na N1 u live emisiji u kojoj je gostovao, a koja je uslijed zaista sramnog ponašanja predsjedavajućeg Predsjedništva BiH na koncu prekinuta. Situacija je dakle ista: dok je Dodikov SNSD izgubio Banjaluku, Bijeljinu, Modriču i Brod, pobijedili su u manjim općinama, te kao i u slučaju svih nacionalističkih stranaka, time potvrdili da su u manjim sredinama, svemu unatoč, veoma prisutni. Kao i u Federaciji, isto vrijedi i u RS-u: ove stranke svoju moć na općim izborima u principu crpe iz manjih sredina koje su uslijed katastrofalne ekonomske situacije podložnije populističkim i nacionalističkim politikama.
Šta je, u stvari, alternativa?
Sve ovo dokaz je da bez lijeve partije, a da ne govorimo ozbiljne lijeve alternative, nacionalističke partije ostaju jedinim konkurentima za vlast, te osim njih gotovo da i nema drugog izbora. Bosna i Hercegovina nema niti jednu ozbiljnu lijevu partiju, pokret ili organizaciju koji bi u ovome trenutku mogli da se ozbiljno i sistemski svojom infrastrukturom suprotstave vladavini nacionalista. Izbori su zbog toga, kao i prethodnih godina, pred građane stavili dilemu za koje zlo glasati. Sve ovo znači da će ionako siromašno stanovništvo baciti u još veće siromaštvo, čime će se daljnji trendovi migracije radne snage nastaviti, unatoč statistikama koje govore da je BiH već sada ne samo ispod nivoa ekonomski održive države, nego je i ispod nivoa potrebnog za ono što se naziva pragom biološke reprodukcije stanovništva.
Izborna kampanja na ovim lokalnim izborima bila je, ironično, nikad nacionalno „napaljenija“ i poganija, a sve to dok zemlju iz dana u dan napuštaju ljudi kojima je takvih politika više preko glave. Odlaze jer su umorni i jer je i taj odlazak jedan vid protesta prema državi i institucijama koje im nisu ponudile baš ništa gotovo tri decenije poslije rata. Uzroci odlaska su pored katastrofalne političke situacije vezani uz manjak poslova i strategija za razvoj, nesigurnost radnih mjesta, nikakve mogućnosti zapošljavanja van okvira kompradorskih elita i štela, nikakve zakonske zaštite i otvoreno iskorištavanje i zastrašivanje radnica i radnika, kao i činjenicu da mnogi svoju djecu ne žele odgajati u društvu koje je politički u statusu quo gdje se tri nacionalizma natječu za prevlast, od kojih svaki priziva izvanjsku intervenciju u svoju korist.
Premda je ratna i huškačka retorika na ovim izborima kažnjena i u Federaciji i u Republici Srpskoj, u odsustvu lijeve alternative građani BiH su osuđeni na daljnje privatizacije i pljačku, radništvo na zastrašivanja i izrabljivanja, a gradovi na daljnju betonizaciju i sumnjive građevinske poduhvate koji su već sada stvorili balon na tržištu nekretnina i podigli cijene kvadrata u prodaji i cijene najma u ponudi. To drugim riječima znači da za radnu većinu život u gradovima i uopće u Bosni i Hercegovini postaje ne samo skup, nego sasvim očigledno za stotinu tisuća onih koji su već otišli ili čekaju da odu, život u Bosni i Hercegovini postaje nevrijednim življenja.
U odsustvu partije koja bi se uhvatila u koštac ne samo sa ekonomskim i socijalnim, nego i nacionalnim pitanjem, koje nije svodivo ni na ekonomsko, ni na socijalno, ni na historijsko pitanje, nego je bilo i ostaje političkim pitanjem par excellence, izbori će nastaviti biti biranje između ponuđenih zala.
Bez lijeve perspektive koja razumije da je centralna točka nacionalnog pitanja njegova politička forma, koja može i mora umjeti umaknuti nacionalističkoj retorici, lijevi pokreti, organizacije ili partije unaprijed su osuđeni na propast. U nadi da će se jedna takva partija osnovati i početi sa ozbiljnim organiziranjem na ljevici u daytonskoj Bosni i Hercegovini, ostaje nam da sačekamo rezultate izbora u Mostaru, kako bismo vidjeli i neuralgične tačke u tom gradu na Neretvi, te kako bismo jedni s drugima, kako lokalno, tako i regionalno, mogli surađivati i više i bolje i jače, te jedni od drugih učiti u vremenima i putevima koji će se neminovno susretati sa još više kriza. Najvažnije pitanje i kriza koja je već sada od presudne važnosti za ljevicu jeste neminovna ekološka katastrofa globalnih razmjera koja je na pomolu. U tom smislu, potrebno je raditi na više frontova odjednom, jer bez solidarnosti i suradnje neće biti zemlje ni za koga!