Opstanak najbogatijih[11 min. za čitanje]

Preveo Nemanja Pantović

Prenosimo tekst teoretičara medija Daglasa Raškofa, originalno objavljen na portalu Medium, u kome se autor bavi pitanjem tehnološke budućnosti čovečanstva i (nimalo neutralnog) odnosa između tehnološkog napretka i socijalne politike.

Prošle godine sam bio pozvan u ekstra luksuzno privatno odmaralište da održim govor pred, po svojoj pretpostavci, stotinak ljudi, investicionih bankara. Bio je to daleko najveći honorar koji mi je do tada ponuđen za jedan govor – oko pola moje godišnje profesorske plate – samo da bih ponudio nekoliko uvida na temu „budućnosti tehnologije“.

Nikada nisam voleo da govorim o budućnosti. Pitanja publike uvek se pretvore u kafanske priče gde me pitaju za mišljenje o najnovijim popularnim tehnološkim terminima, kao da oni predstavljaju akcije na čekanju za potencijalno investiranje. Blokčejn, 3D štampanje, CRISPR (tehnika editovanja gena). Publiku retko interesuje da sazna nešto o ovim tehnologijama, ili njihovom potencijalnom uticaju, van okvira koji pomaže pri binarnom izboru – investirati ili ne. Međutim, „para vrti gde burgija neće“, tako da sam prihvatio posao.

Nakon što sam stigao, užurbano su me otpratili u, po mojoj proceni, soba za pripremu. Međutim, umesto da me ozvuče i izvedu na binu, samo sam seo za prazan okrugli sto, dok je publika prilazila meni. Petorica ultrabogataša – sve sami muškarci – iz viših ešalona sveta investicionih fondova. Nakon kratkog ćaskanja shvatio sam da njih ne interesuju informacije koje sam pripremio na temu budućnosti tehnologije. Došli su sa sopstvenim pitanjima na umu.

Počeli su dosta bezazleno. Etereum ili bitkoin? Da li su kvantni računari realna stvar? Međutim, polako ali sigurno, približavali su se temama zbog kojih su došli.

Koji deo sveta će biti manje pogođen nadolazećom klimatskom krizom: Novi Zeland ili Australija? Da li Gugl zaista pravi kućište za mozak Reja Kurcvila[1], da li će njegova svest preživeti tranziciju ili će on umreti i biti ponovo rođen kao sasvim nova svest? Na kraju, menadžer brokerske kuće je objasnio da su radovi na njegovom podzemnom bunkeru pri kraju i pitao: „Kako da održim kontrolu nad obezbeđenjem nakon događaja?“

Događaj. To je njihov eufemizam za klimatski kolaps, društvene nerede, nuklearnu eksploziju, nezaustavljiv virus ili hakerski napad Mr. Robota koji obara ceo sistem.

Ovo pitanje je bilo glavna tema ostatka razgovora. Znali su da će naoružani stražari morati da brane njihova skloništa od besne rulje, ali kako će plaćati obezbeđenje kada novac postane bezvredan? Šta će sprečiti čuvare da izaberu svog vođu? Milijarderi razmatraju upotrebu specijalne šifre za skladišta hrane koju samo oni znaju. Druga opcija je bila da čuvari nose šok ogrlice u zamenu za to što im je omogućeno da prežive. Treće: napraviti robote koji bi služili kao čuvari i radnici – ukoliko je moguće razviti tehnologiju na vreme.

Tada mi je sinulo: što se ove gospode tiče, upravo ovako izgleda razgovor o budućnosti tehnologije. Po uzoru na Ilona Maska i kolonizaciju Marsa, Pitera Tila i obrtanje procesa starenja, ili Sema Altmana i Reja Kurcvila i ideje premeštanja uma u superkompijuter, spremaju se za digitalnu budućnost koja nema toliko veze sa naporima da se svet načini boljim mestom za život, koliko sa prevazilaženjem ljudskosti ličnom izolacijom od vrlo realne i neposredne opasnosti od klimatskih promena, rasta nivoa mora, masovnih migracija, globalne pandemije, antiimigrantske panike i iscrpljivanja resursa. Za njih je budućnost tehnologije zapravo samo jedna stvar – beg.

Ne postoji ništa loše sa entuzijastičnim ocenama tehnologije i njenim potencijalno korisnim uticajem po društvo. Međutim, postojeće stremljenje ka postljudskoj utopiji je nešto sasvim drugo. Ono nije toliko vizija masovne migracije čovečanstva na novi nivo postojanja koliko je pokušaj da se premosti sve što je ljudsko: telo, međuzavisnost, saosećanje, ranjivost i kompleksnost. Filozofi tehnologije godinama ukazuju na to da je transhumanistička vizija danas olako svela celokupnu realnost na podatke, sa zaključkom da „ljudi nisu ništa više od objekata za obradu podataka“.

To je redukcija ljudske evolucije na video-igru u kojoj pobeđuje onaj koji pronađe tunel za beg i povede nekoliko svojih najboljih drugara sa sobom. Hoće li to biti Mask, Bezos, Til…Cukerberg? Ovi milijarderi su navodni pobednici digitalne ekonomije – zemlje „opstanka najjačih“ u kojoj oni i njihovi biznisi podgrevaju špekulaciju.

Naravno, nije oduvek tako. Postojao je kratak period početkom devedesetih godina kada je digitalna budućnost bila neizvesna i otvorena za istraživanje. Tehnologija je postajala igralište za kontrakulturu, koja je u njoj videla mogućnost kreiranja inkluzivne i egalitarne budućnosti sa ljudskim likom. Međutim, dobro ušančeni interesi kapitala su u njoj videli novi potencijal za stare forme ubiranja profita, dok je prevelik broj tehnologa bio zaveden obećanjima prvih startapova. Digitalna budućnost je počela da se tumači kao berzanske akcije ili buduća vrednost pamuka – nešto što se predviđa i u šta se kladi. Skoro svaki govor, članak, studija, dokumentarac ili pionirsko istraživanje postajalo bi relevantno onda kada poprimi formu berzanske doznake. Budućnost je prestala da bude nešto što preoblikujemo putem izbora u sadašnjosti i nade u bolje sutra za čovečanstvo, i pretvorila se u već napisan scenario na koji se kladimo našim spekulativnim kapitalom[2] i ka kojoj se krećemo pasivno.

To nas je oslobodilo moralnih implikacija sopstvenih aktivnosti. Razvoj tehnologije je prestao da bude priča o društvenom procvatu i postao je alat individualnog opstanka. Što je još gore, shvatio sam da, ako neko skreće pažnju na ove probleme, nenamerno navlači na sebe auru neprijatelja tržišta ili etiketu antitehnološkog mračnjaka.

Umesto da preispituje praktičnu stranu siromštva i eksploatacije većine u ime manjime, većina akademika, novinara i pisaca naučne fantastike razmatrala je daleko apstraktnije i pomodnije probleme. Da li je fer da brokeri koriste „pametne droge“? Da li deca treba da dobiju implante za strane jezike? Želimo li da bespilotna vozila stavljaju život svojih putnika ispred života pešaka? Da li prve kolonije na Marsu treba da budu demokratije? Da li promena DNK podriva moj identitet? Da li roboti treba da imaju prava?

Postavljanje ovih pitanja, koliko god zabavno za filozofsko razmatranje, ne može biti zamena za hvatanje u koštac sa stvarnim moralnim dilemama povezanim sa razuzdanim tehnološkim razvojem u ime korporativnog kapitalizma. Digitalne platforme već su nasledile veoma eksploatatorsko i ekstrakcijsko tržište (setimo se Volmarta) i načinile ga još nehumanijim (setimo se Amazona). Većina nas postala je svesna ovih mana sa pojavom automatizacije, honorarne ekonomije[3] i krahom lokalnih maloprodaja.

Još razorniji uticaj digitalnog kapitalizma „do daske“ odrazio se na okolinu i siromašne. Neki od proizvođača naših kompjutera i mobilnih telefona i dalje koriste robovsku radnu snagu. Ova praksa je toliko ustaljena da je kompanija Ferfon (Fairphone), osnovana sa namerom da pravi i prodaje „etički ispravne telefone“, otkrila da je to nemoguće. (Osnivač kompanije, nažalost, danas govori o njihovim proizvodima kao „poštenijim“.)

U međuvremenu, ekstrakcija retkih metala i odlaganje otpada visoko digitalizovane tehnologije uništava ljudsku okolinu i pretvara je u toksične deponije po kojima zatim preturaju deca seljaka i njihove porodice koje proizvođačima preprodaju sekundarne sirovine.

Ovaj izvoz siromaštva i otrova po principu „daleko od očiju, daleko od srca“ neće nestati ako prekrijemo oči VR naočarima i zaronimo u alternativnu stvarnost. Ako išta, što duže ignorišemo društvene, ekonomske i ekološke posledice sistema, one će postajati veći problem. To će zauzvrat izazvati još dublje povlačenje u sebe, više izolacionizma i apokaliptičnih fantazija – ali i više tehnoloških rešenja iz očaja i sa njima povezanih biznis planova. Vrzino kolo.

Što se više predajemo ovom pogledu na svet, sve više ćemo videti ljude kao problem, a tehnologiju kao rešenje. Sama suština ljudskosti sve više se posmatra kao greška u sistemu, a ne kao datost. Bez obzira na pristrasnost ugrađenu u nju, tehnologija se posmatra kao neutralna. Bilo kakvo loše ponašanje koje ona podstiče kod nas samo je odraz naše već iskvarene srži. Izgleda da je urođeno ljudsko divljaštvo krivo za naše probleme. Ako se neefikasnost lokalnog taksi tržišta može „rešiti“ aplikacijom zbog koje vozači bankrotiraju, tako se i frustrirajuće nedoslednosti ljudske psihe mogu ispraviti digitalnom ili genetskom nadogradnjom.

Prema tehnološki predanoj ortodoksiji, ljudska budućnost će dostići vrhunac sa prenosom naše svesti u kompjuter ili, još bolje, prihvatanjem da je sama tehnologija naš naslednik u evoluciji. Kao posvećenici nekog gnostičkog kulta, čeznemo za sledećom transcendentalnom fazom našeg razvoja, odbacujemo sopstvena tela i ostavljamo ih za sobom – zajedno sa svojim gresima i mukama.

Filmovi i televizija neguju ove fantazije. Serije o zombijima predstavljaju postapokalipsu u kojoj ljudi nisu ništa bolji od „šetajućih mrtvaca“, a pritom su svesni toga. Još gore, ove emisije pozivaju gledaoce da zamisle budućnost kao igru nultog zbira između ostatka čovečanstva u kojoj preživljavanje jedne grupe zavisi od propasti druge. Čak je i serija Westworld, bazirana na naučnofantastičnom romanu u kome roboti podivljaju, završila drugu sezonu otkrićem da su ljudska bića predvidljivija nego veštačka inteligencija koju stvaramo. Roboti dolaze do spoznaje da svako od nas može biti sveden na nekoliko linija koda i da smo nesposobni da donosimo bilo kakve svojevoljne odluke. Dođavola, čak i roboti u seriji pokušavaju da pobegnu iz svojih tela i provedu ostatak života u kompjuterskoj simulaciji.

Osnovna pretpostavka na kojoj počiva mentalna gimnastika potrebna za tako temeljnu zamenu uloga ljudi i mašina jeste da su ljudi užasni. Hajde da ih promenimo ili da ih se zauvek rešimo.

Tako stižemo do toga da milijarderi lansiraju električna vozila u svemir kao da je to išta više od sposobnosti jednog od njih da reklamira svoju korporaciju. A ukoliko nekolicina ljudi uspe da se izvuče i nekim čudom uspe da preživi u stakleniku na Marsu – uprkos propasti oba višemilijardska Bajosfir (Biosphere) pokušaja – rezultat neće biti prežitak ljudske dijaspore u svemiru, već čamac za spasavanje za elitu.

Kada su me ljudi iz investicionih fondova upitali koji bi bio najbolji način da se sačuva autoritet nad obezbeđenjem nakon „događaja“, predložio sam im da što pre počnu da se ophode veoma lepo prema tim ljudima. Treba da se odnose prema svom obezbeđenju kao prema članovima porodice. I što više budu širili takvu etiku inkluzivnosti na svoje poslovanje, na rukovođenje lancima snadbevanja, održivost i raspodelu resursa, šanse da će se „događaj“ desiti biće sve manje. Sve naše tehnološko umeće može biti primenjeno u korist kolektivnih interesa, umesto onih romantičnih.

Zabavaljao ih je moj optimizam, ali ih nisam kupio. Njih nije zanimalo pitanje kako izbeći katastrofu – ubeđeni su da smo već otišli predaleko. Pored sveg svog bogatstva i moći, ne veruju da mogu da utiču na budućnost. Oni naprosto prihvataju najmračniji od svih scenarija i uložiće sav novac i tehnologiju u to da se od njega izoluju – posebno ako ne mogu da rezervišu sedište na raketi za Mars.

Srećom, mi koji nemamo sredstva da razmatramo odricanje od sopstvene čovečnosti, imamo daleko bolje opcije na raspolaganju. Ne moramo da koristimo tehnologiju na antidruštvene, atomizujuće načine. Možemo da postanemo izolovani potrošači i profili po meri naših električnih uređaja i društvenih platformi, ili možemo da se setimo da ljudsko biće koje je istinski evoluiralo sarađuje sa drugima.

Biti čovek nije igra individualnog opstanka ili bega. To je timski sport. Kakva god bila budućnost ljudi, iskusićemo je svi zajedno.

[1] Rej Kurcvil (Ray Kurzweil) je futurista, transhumanista i robotičar, zaposlen kao direktor inžinjeringa u Guglu. Veruje da će nas čipovi i veštačka inteligencija načiniti besmrtnim. (Prim. prev.)

[2] Najriskantniji oblik ulaganja, obično u hartije od vrednosti sa kratkim rokom dospeća i potencijalno visokim prinosima. (Prim. prev.)

[3] Honorarna ekonomija (the gig economy) označava zapošljavanje na kratkoročnim − dnevnim, nedeljnim ili mesečnim − poslovima, i odlikuje se visokim stepenom nesigurnosti (prekarnosti), nestankom radnog mesta, radom na više poslova istovremeno itd.