Pustoš kapitalizma[10 min. za čitanje]

Iz dana u dan pristižu vesti o novim uraganima, poplavama i zemljotresima koji pogađaju svet, odnoseći ljudske živote i rušeći infrastrukturu. Kako kapitalizam učestvuje u stvaranju ekoloških katastrofa – i iz njih izvlači profit, dok najveću štetu, kao i uvek, snosi radnička klasa, na primeru posledica uragana Harvi koji je pogodio Hjuston analizira Nemanja Pantović.

Hjuston se suočava sa najvećom katastrofom u svojoj istoriji. Pre nešto više od dve nedelje, saveznu državu Teksas pogodio je uragan Harvi i tokom prvog naleta vetra opustošio priobalne gradove Bjumont i Port Artur. Nakon prvobitnog šoka, kiša je nastavila da natapa Hjuston, jedan od najvećih gradova SAD, sedište njene naftne i hemijske industrije. Autoputevi, krvni sudovi američke industrije, postali su nabujala korita koja su sakupljala kišnicu i poslala je pred kućne pragove desetina hiljada stanovnika metropole Juga.

Mnoge od meštana drvenih jednospratnica okruga Haris, u kome se nalazi Hjuston, čekala je poznata rutina. Harvi je treća oluja koja je zadesila okrug u poslednje tri godine. Prethodile su ona 2015. godine, na Dan sećanja (Memorial Day Floods), i 2016. godine, na dan obračunavanja poreza (Tax Day Floods) – obe su potopile delove grada. Stanovnici koji se sećaju prethodne dve decenije spremno su spakovali potrepštine u kanue i prepustili svoje kuće bujici.

Od 1989. godine njih je zadesilo osam retkih oluja koje potpadaju pod klasifikaciju „jedna u 100 godina“ – ono što je nekada bilo čudo prirode postaje nova normala. Klimatske promene i globalno zagrevanje, izazvani kapitalističkim sakaćenjem prirode, postaju sve razorniji, dok klasna struktura društva osuđuje one na dnu da snose posledice tuđeg profitiranja.

Potkopavanje temelja

Na sastanku sa građanima u jednoj od severnih opština okruga Haris, 2016. godine, komesara Stiva Radaka dočekuju povici jedne žene: „Prestanite sa gradnjom!“. Njena kuća, kao i mnoge druge u novoizgrađenom naselju, pretrpela je štetu u poplavama prethodnih godina, iako je bila deo zone koju je Federalna agencija za rukovođenje vanrednim situacijama (FEMA) odredila kao bezbednu, da bi je kasnije stavila u kategoriju „jedna u 100“. Novinar Propublike beleži odgovor gradskog zvaničnika:

– Oni imaju pravo da investiraju. Poseduju zemlju, ako poštuju pravila.

– Ali ne poštuju!

Istina je da pravila skoro i da nema. Urbanističko planiranje i određivanje namene zemljišta, u SAD poznato kao zoning, ne postoji u Hjustonu koji se ističe svojim laissez-faire pristupom gradnji. Dovoljno je pogledati nekoliko fotografija da bismo se uverili u šarenilo namene, veličine i estetike ulica grada. Pogubnija posledica deregulacije je divlja urbanizacija – rafinerije niču na obodima siromašnih kvartova; soliteri i tržni centri, kao i propratni parkinzi, preprečili su put potrebnim drenažnim kanalima i jedinstvenom sistemu odvodnjavanja koji bi pomogao gradu da se nosi sa velikim padavinama. Nakon oluje Alison, koja je 2001. godine pod vodom ostavila 73.000 objekata, grad je odlučio da uvede nove namete za investitore, koji bi bili korišćeni za finansiranje i održavanje sistema kanala – namete koji su delom povučeni 2008. godine, usled pritiska kapitala koji je zahtevao fleksibilnije uslove.

Kao zamenu za centralno planiranje sistema zaštite, grad je uveo „regulacije dela“ (deed regulations), kao pravo meštana pojedinačnih komšiluka da regulišu namenu komercijalnih objekata – u praksi se pokazalo da ovo regulisanje odozdo ne može da parira pritisku koji na gradske vlasti mogu da izvrše korporacije.

Divlja gradnja nerazdvojno je povezana sa Divljim zapadom, utopijom preduzetništva i brzog bogaćenja – ova veza seže u daleku prošlost regiona i prožima sve oblike društvenog i ekonomskog života. 1948. godine došlo je do političke bitke oko „zoniranja“ između finansijera Džesija Džonsa (koji je zagovarao urbano planiranje), s jedne strane, i naftaša Hjua Roja Kulena (koji je takvu politiku okarakterisao kao socijalističku i antiameričku), s druge. Kao megafon za njegovu kampanju poslužila je antikomunistička histerija koja je zahvatila naciju u Hladnom ratu, te je na referendumu te godine izglasana „slobodna gradnja“ sa istim ishodom 1962. i 1993. godine.

Nekoliko godina pre sudbonosnog referenduma, korpus vojnih inženjera izgradio je dva rezervoara 15 kilometara od tadašnjeg grada. Kombinovanjem prirodnih karakteristika močvarnog ekosistema sa betonskim branama, stvoren je odvodni sistem koji preusmerava višak vode ka Meksičkom zalivu. 80 godina kasnije, Adiks i Bejker rezervoari naslanjaju se na kuće naraslih predgrađa. Kada je Harvi pogodio Hjuston, rezervoari su se prvi put u svojoj istoriji napunili, a voda se slila u okolne ulice. Granice rasta grada nikada nisu bile jasnije povučene.

Majk Talbot, dugogodišnji šef za kontrolu poplava okruga Haris, koji je prošle godine napustio tu poziciju, negira da su poplave nova normala i dodaje da su naučnici i zagovornici očuvanja prirode „protiv razvoja“.

Tokove kapitala prate i reke ljudi – naftni centar nacije, sa svojih 2.3 miliona stanovnika, neprestano širi betonske pipke u divljinu. Samo policijski okrug (precinct), koji je pod nadležnošću Stiva Radaka, porastao je za 70% – sa 347 na 587 hiljada stanovnika od 2000. do 2010. godine.

Na zapadu grada nalaze se ostaci Kejti prerije (Katy Prairie). Svedena na četvrtinu svoje originalne površine, ova oblast služila je kao prirodni sunđer za kišnicu. Siva trava koja je većinski zamenjena uredno podšišanim travnjacima ili utabana ispod novih puteva svojevremeno je, pomoću dugog korenja koje podseća na pramenove kose, upijala kišnicu i smanjivala rizik od poplava. Ovaj efikasan i jeftin zaštitni mehanizam je nestao, te voda mora beskrajno da kruži po betonskim ulicama dok ne nađe svoj put do zaliva. Talbot ni ovom prilikom nije ostao dužan komentara: „Tvrdnja da bi neki magični sunđer upio svu vodu je apsurdna.“

Činjenica je, međutim, da je nekontrolisana urbanizacija preopteretila postojeći sistem odbrane od poplava koji je namenjen da zaštiti daleko manje ljudi; da su mehanizmi prirodne zaštite oslabljeni, a da nisu zamenjeni ulaganjima u infrastrukturu – neregulisan kapital, prepušten sam sebi, pokazao se nesposobnim da obezbedi javno dobro.

Prvobitna procene štete nanete javnom i privatnom vlasništvu stoji na 180 milijardi dolara – što je više od štete koju su za sobom ostavili uragan Katrina 2005. i oluja Sendi 2012. godine zajedno. 200.000 domova pretrpelo je oštećenja od vode i vetra, dok je 15.000 kuća kompletno uništeno samo u Hjustonu – informacije iz daleko manjih Bjumonta i Port Artura i dalje nisu dostupne. 75 od 284 škole pretrpelo je ogromnu štetu. Broj poginulih je 50. Procenjuje se da 70% štete nanete domovima i preduzećima nije osigurano. Godišnja polisa osiguranja, koja dostiže cenu od 2000 dolara, mnogima je ostala nedostupna. Federalni fond za osiguravanje od poplava, ispražnjen tokom proteklih godina i dodatno zadužen sa 25 milijardi dolara, zakonski može da se zaduži za dodatnih pet. Sekretar trezora Stiv Mnuhin izjavio je 3. septembra da neće biti dodatnih pozajmica dok Kongres ne odobri novu granicu zaduživanja koja trenutno stoji na 19 triliona. Dodatno, grupa od 40 neokonzervativnih republikanskih kongresmena najavila je da odobreno zaduživanje mora biti upareno sa rezanjem socijalnih izdataka. Ovo je jasan znak da bezuslovne pomoći neće biti za radničku klasu, koja je i pre poplave plivala u dugovima. U svojoj poseti, Tramp je najavio prvobitnih 7.8 milijardi koje bi bile propraćene sa dodatnih 6.5 milijardi dolara – dovoljno da se pokrije 10% ukupne štete.

Pravi odnos Trampa i njegove administracije prema federalnim službama ogleda se u nacrtu budžeta za 2018. godinu, gde su izvršeni rezovi u Federalnoj agenciji za vanredne situacije, koja je glavni akter u prevenciji i suzbijanju poplava, kao i ukidanje Odbora za hemijsku sigurnost (Chemical Safety Board) koji se bavi prevencijom nezgoda u fabrikama, kao što je ona u fabrici Arkema nedaleko od Hjustona, gde je izbio požar.

Teksas proizvodi i obrađuje četvrtinu nafte i gasa za potrebe SAD. U blizini ili predgrađima Hjustona nalaze se 33 hemijske i naftne rafinerije. Najmanje 11 ugasilo je svoja postrojenja i, po izveštaju Vazdušne alijanse Hjuston, u procesu naglog pražnjenja lavirinta cevi pri velikom pritisku, u vazduh je izbačeno preko 450.000 kg zagađivača i otrova koji mogu biti pogubni za ljudsko zdravlje. ExxonMobil, najveći proizvođač nafte i gasa u svetu, čiji su profiti skočili za 122% otkako je Tramp došao na vlast, ugasio je dve svoje rafinerije ispustivši u atmosferu dvostruko više organskih otrova nego što je dozvoljeno. Kapitalističkoj klasi je postalo daleko lakše da se izvuče sa zločinom otkada je za državnog sekretara izabran Reks Tilerson, bivši izvršni direktor ExxonMobil-a.

Decenijama koje su prethodile Harviju, naftni giganti ostavljali su svoje tragove u prirodi. Leševe njihovih zločina, razbacane na 66 zagađenih lokacija u Teksasu, oživela je bujica. Među njima, 16 lokacija nalazi se u okrugu Haris, a njihov smrtonosni sadržaj našao je svoj put do kućnih pragova i školskih dvorišta perifernih delova grada. Slikovitog li primera cene kapitalističkog poduhvata koja se kao avet vraća na naplatu u dvorišta radničke klase. Trampov budžet predviđa rezanje programa za čišćenje zagađenih lokacija za 30%.

„Nijedna kriza ne sme da propadne“

Nakon prirodne katastrofe, gubitka domova i infrastrukture, stanovnike Hjustona čeka ponovna izgradnja vlastitih života – iskustvo Nju Orleansa koji je prošao kroz Katrinu 2005. godine pokazuje da taj proces može biti podjednako bolan i surov kao i sama oluja.

Visoke cene proizvoda, privatizacija škola, rušenje celih komšiluka kako bi se zemljište očistilo za stanovnike sa dubljim džepom samo su neki od problema za radničku klasu koje nije donelo nevreme, već kapitalistička ekonomija. Očekujući pomoć države, stanovnici su dobili preduzetnike koji su bili spremni da zarade na njihovoj nesreći kroz privatno-javna partnerstva – reket u kome se novac prebacuje u privatne džepove i daje slabe „javne“ rezultate. Jednom republikanskom kongresmenu tom prilikom je laknulo: „Konačno smo očistili socijalne stanove u Nju Orleansu – mi nismo mogli, ali je Bog to uradio umesto nas.“

Teksas je donekle već iskusio kako izgleda reakcija tržišta kada društvo zadesi katastrofa. Prodavnice su prodavale pijaću vodu za 43 dolara po paketu. U vreme oluje Sendi 2012. godine, apologeta slobodnog tržišta Metju Iglesias je, povodom državnog regulisanja cena, rekao da su mere protiv dizanja cena „kriminal“ koji podstiče milosrđe umesto zdravog špekulantskog instinkta za zaradom. Arbitrarno određene cene su nagrada za trgovca koji je gomilao robu i istovremena opomena kupcima da paze na šta troše novac. Liberalni mislilac ne krije da je predatorsko stanje ljudskih odnosa u kapitalizmu norma i da zadovoljenje osnovnih potreba za vodom i hranom zavisi pre svega od profitnog imperativa. S tim se složio i bivši šef Obaminog kabineta Rami Emanuel, kada je 2012. godine izjavio: „Nikada ne dopustite da dobra kriza propadne.“

Stanovnici Teksasa ne mogu očekivati da će zvaničnici koji pokušavaju da podvedu njihovo stradanje pod „tragediju“ osećati obavezu da olakšaju njihov položaj. Umesto toga, Teksas će se naći u rukama ekonomskih i političkih inženjera koji će se orno baciti na preobražaj grada, spremni da iskoriste nastalo uništenje da povećaju svoje profite slično kao u slučaju Katrine ili Haitija, i da dodatno getoizuju pogođene nesrećom. Kao što američki imperijalistički poduhvat baca sinove radničke klase u prve ratne redove, tako i kod kuće daleko perfidnija ruka sprovodi volju kapitalističke klase – u oba slučaja se ispostavlja da najsiromašniji slojevi društva popiju metak.

Stanovnici ugroženih delova grada pokazali su veliku solidarnost u spasavanju svojih sugrađana, te je i Njujork tajms, koji radničku klasu pominje kada je treba povezati sa nazadnjaštvom, napisao da „radničku klasu spasava uglavnom radnička klasa“. U doba krize, kao i u doba mira, ona je ta čiji rad reprodukuje društvo – ona je jedina koja može da njime rukovodi u interesu većine. Svest o tome će se roditi iz razočaranja kada im ne bude vraćeno oduzeto. Ovaj put vladajuća klasa neće moći da se izvuče sitnim ustupcima – do rešenja situacije može doći jedino političkom borbom rezigniranih i izneverenih koji su se probudili bez ičega. Umesto da čekaju nove oluje, treba da se bore da ostvare kontrolu nad svojim životima.