RADNIČKI GLAS: Protiv Vučića, pod crvenom zastavom![6 min. za čitanje]

– KO PRIVATIZUJE PROTESTE?!
– KO IMA TAPIJU NA ULICU?!
– KO ZLOUPOTREBLJAVA NEZADOVOLJSTVO GRAĐANA?!
– KO UĆUTKUJE NEISTOMIŠLJENIKE?!
– HOĆEMO LI OPET RUŠITI JEDNE, DA BI NAS ZAJAHALI DRUGI?!

Šetala sam, šetam, šetaću.
Borila sam se, borim se, boriću se.
To je moje pravo i moja građanska dužnost.
Neće me sprečiti ni policija SNS-a, ni njihove televizije, tabloidi i kamere, a ni redari SzS. Nije uspeo ni Milošević svojevremeno, ni njegovi pendreci, suzavac i vodeni topovi.
Ne verujem. Ni onima u Skupštini, ni onima u senci protesta. O bagri okupljenoj oko Vučića, Dačića, Šešelja, Vulina… neću sada da govorim. Dovoljno sam o njima pričala i pisala.
Ovi “iz senke” već su me jednom preveslali. Deset godina ostavila sam na ulici rušeći Slobu, a onda je DOS nastavio u istom smeru dok nije izdao sve nas koji smo cepali cipele, pištali, skandirali, lupali u šerpe. Ostali smo kod kuća prvi put zaista poraženi, posramljeni, iznevereni. Tada, tako i zbog toga SNS je došao na vlast.

U ovom novom buđenju naroda stala sam iza Crvene zastave. Pokreti koji čine Levi blok na protestima bore se za promenu sistema, a ne za promenu gazda. Naišla sam na njih slučajno. Ili možda ništa nije slučajno?! Videla sam ih u jednoj od šetnji. Stajala sam na betonskoj žardinjeri na Trgu i snimala beskrajnu kolonu nezadovoljnih ljudi, mojih sugrađana. Bila sam presrećna, jer nas je (najzad) sve više. Nije tu bilo mnogo energije. Ni prkosa. Ni emocija. Ljudi u koloni bili su sumorni, apatični, ubijeni u pojam. Izgledali su kao ljudi kojima je lekar prepisao šetnju kao terapiju. Terapiju od nemoći, nepravde, zloupotrebe, bede, laži, otimanja, razočarenja, prevara. Ipak, bili su tu i bivalo ih je iz subote u subotu sve više. Naišla je onda grupa mladih ljudi punih entuzijazma. Nosili su transparent “Dole Vučić i kapitalizam”. Uzvikivali su “Niko bez doma – krov nad glavom odmah”!

Pevali su:
“Bando lopovska,
sve si prodala,
škole, fabrike,
zdravstvo, penzije,
al’ vratićemo sve”!

Ovi su moji, pomislila sam i rešila da ih sledeće subote potražim. Utopijski idealizam, s doduše malim šansama na uspeh u svetu krupnog kapitala i uplašenih najamnika – bar me neće postideti.
Subota, 19. januar. U koloni sam. Pred kraj šetnje, kod Skupštine grada, prvi put počinje skandiranje “Vučić, Đilas – ista govna”! Ja to ne uzvikujem. Mislim se u sebi – ovo je too much! Nisu baš isti i nije trenutak za tu vrstu konfrontiranja. Trenutno imamo većeg i jačeg neprijatelja koji drži uzde vlasti. Počinje komešanje s leve strane, negde iza mene. Brzo se smiruje, kolona produžava dalje. Kasnije saznajem da se Đilas približio grupi koja je nosila crvene zastave, da je to izazvalo skandiranje, da su njegovi “prijatelji” pokušali da otmu transparent na kojem je pisalo “Javni izvršitelji – privatna pljačka”. Vidim na TV-u i snimak verbalnog sukoba nakon protesta. Muka mi je.

Znala sam da će Vučić i svi njegovi PINK-ovi i Informeri da se slade. U tom trenutku Đilas mi je i dalje mnogo bliži i draži od Vučića. Razumem da je u afektu reagovao kako je reagovao. Ne opravdavam, ali razumem. Čak i njegovo pičkaranje sa aktivistima grupe Marks21 nakon protesta mogu da razumem, mada mi se čini licemernim da traži zaštitu za svoju decu, dok nekoj drugoj deci poručuje da se leče i pominje “mater pedersku” (i to pred tom istom svojom decom). Neka je i to bilo u afektu. Ipak, očekivala sam od njega da će u danima koji su usledili, kad malo ohladi glavu, zaštititi one koji nisu slepo uz njega. Da će pokušati da zaustavi spinovanja da je Levi blok Vučićevo kukavičje jaje podmetnuto da razbije proteste. Da će svojim simpatizerima (ili se to sad zove “botovima”) reći da stanu, da i oni olade malo. Pa zar su mu novi saborci “Dveri” bliže?! Ruku na srce, nije Đilas kriv za sva sranja DOS-a koja su usledila nakon 5. oktobra. Od istaknutih iz te skupine možda je i najmanje kriv. Upravo zato, od njega sam očekivala da će kao simbol jedne politike, javno prihvatiti kritiku te politike metaforizovanu u paroli “Vučić, Đilas – ista govna” i dokazati da nisu isto, da je takva politika i za “demokrate” bila lekcija.

U subotu nakon te Levi blok je prvi put pored uobičajenih nosio i jedan transparent sa tim natpisom, ali fekalnih skandiranja nije bilo. Desilo se nešto drugo po mom mišljenju mnogo strašnije i dešava se iz subote u subotu sve agresivnije. “Neformalni koordinatori protesta” šalju “neformalno obezbeđenje protesta” da sklone ljude koji nose transparent sa natpisom “Da ovi odu, a da se oni ne vrate”. Ljudi koji to nose i nisu “levi”. Samo ne boluju od galopirajuće amnezije i ne praštaju tako lako. Momci iz obezbeđenja organizovano blokiraju Levi blok i ne dozvoljavaju im da se priključe protestnoj koloni. Iz subote u subotu sve ih je više i sve su agresivniji. Juče su se pojavili ljudi koji su ispred mesta gde smo bili okupljeni držali ogroman transparent na kojem je bilo otštampano “Srećan vam Vulindan” ili tako nekako sa sve Vulinovom njuškom na njemu. Kakvo jeftino podmetanje! Nije ni jeftino. Trebalo je to neko da smisli, otštampa i plati. Ovi moji (“plaćenici”?!) jedva su skrpili za jedan megafon i baterije. Na uglu Zmaj Jovine i Vasine, odakle obično Levi blok dolazi, postavljene su metalne ograde kao barikade! Opkoljavali su nas momci u žutim prslucima koji su držali podignuta skupljena tri prsta. Meni to smrdi na ljotićevštinu. Starija gospođa u krznu, skinutom s leđa nekih životinja, prišla je da nas pljune. Ona je čini mi se jedna od mnogih koja se zalagala za kapitalizam, ali je njoj, za razliku od većine, pošlo za rukom da u tom “kapitalizmu” bude kapitalista, pa sad pljuvačkom i psovkama brani svoj status. Na naš jedan megafon pojavilo se još nekoliko da zagluše parole. Da se ne čuje “Radnik nije rob, skela nije grob” i “Sloboda, jednakost, solidarnost”! Kome smetaju te parole?!

Prijatelji, je li to sloboda za koju se borimo?! Je li to demokratija? Šta će raditi ovi “iz senke” ako se domognu vlasti, kad se ne libe da sad ovo rade?! “Sporazum s narodom” – farsa! S kim da ga potpišem? Sa Boškom Obradovićem, a da mi Đilas bude garant?! Neka hvala! Juče sam prvi put, revoltirana lažima, ućutkivanjima i podmtanjima, vikala ono o govnima, podigla obe ruke u vis i probila kordon “neformalnih organizatora protesta”!

SMRT FAŠIZMU!