Na vlasti u Hrvatskoj je nova vlada HDZ-a. Karlo Jurak iz Radničkog portala objašnjava šta se dešava kod naših suseda.
U Hrvatskom saboru 19.10. izglasana je nova Vlada na čelu s mandatarom Andrejom Plenkovićem, predsjednikom HDZ-a. Riječ je opet o koalicijskoj vladi HDZ-a i Mosta, samo ovaj put dio HDZ-ove koalicije nisu marginalni krajnje desni prirepci. Nakon što prošla vlada tehnokratski orijentiranog premijera Oreškovića nije dugo izdržala, nova se Vlada u tom smislu čini stabilnijom i drugačijom iz mnogobrojnih razloga koji se stalno ovih dana ponavljaju po medijima. Je li baš tako ili je ipak točnije govoriti o kontinuitetu politika? Kako bi se stvar dočarala, slučaj nove hrvatske Vlade valja razmotriti na tri razine: prvo, općenito, uzimajući u obzir položaj Hrvatske na kapitalističkoj periferiji; drugo, s naglaskom na specifičnu konfiguraciju političkog polja u Hrvatskoj te treće, s naglaskom na pojedine resore koji su naročito simptomatični.
Andrej Plenković je zapravo galopirajuće brzo postao vodeći političar u Hrvatskoj – nema ni godina dana otkada je Tomislav Karamarko na čelu HDZ-a najavljivao radikalno desne mjere i koje su se onda u mandatu farsične HDZ-Mostove Vlade ispoljavale kroz historijski revizionizam, konzervativizaciju kulturne politike (uključujući i klerikalizaciju), privatizacije državnih poduzeća, podaničku vanjsku politiku (naročito prema međunarodnim kreditorima), jačanje nacionalizma i šovinizma, itd. Dovoljno je bilo znati da je ministar financija čovjek koji je na visokim pozicijama u upravljačkim strukturama koncerna Agrokor, da je premijer oktroirana ličnost iz krupno-kapitalističkih krugova (farmaceutski lobi) te da je ministar kulture orijentiran proustaški. Karamarkovom političkom smrću i Plenkovićevim preuzimanjem kormila HDZ-a činilo se da dolazi kraj krajnjem desničarenju u HDZ-u te da se HDZ vraća na pozicije tzv. desnog centra. Koliko je takva dijagnoza stanja slabašna, moglo se vidjeti već i u predizbornoj kampanji.
Pompozno najavljivane promjene u HDZ-u povlačile su sa sobom, osim micanja opskurnih desnih strančica, stavljanje „desnijih“ članova HDZ-a na zadnja mjesta izbornih lista te kozmetičko ublažavanje retorike koje se uglavnom svodi na pitanja pristojnosti, a manje na konkretan politički sadržaj. Čak i oni koji su gajili iluzije da se HDZ može promijeniti (što god to značilo) ipak bi se spoticali o činjenicu da promjena predsjednika stranke ne mijenja bazu i članstvo, pa čak ni Predsjedništvo u kojemu se nalazi notorni Hasanbegović. No, sve je to ionako manje važno – predizborna kampanja ionako se temeljila na paradnim okršajima između HDZ-a i SDP-a, i to uglavnom u natjecanju tko je veći „domoljub“ te tko će bolje provoditi fiskalnu konsolidaciju čime će se potvrditi nezavidan položaj Hrvatske na kapitalističkoj periferiji.
Najvažniji rezultat izbora bio je slaba izlaznost – samo 52% birača izašlo je na izbore, čime se kao nikad prije potvrdilo opće nepovjerenje u postojeće političke opcije te općenito u postojeći parlamentarni sustav. U tim okolnostima profitirala je stranka s najjačom infrastrukturom i relativno stabilnim biračkim tijelom – HDZ (računajući ukupan broj birača za HDZ je glasalo oko 18% populacije, dakle manje od jedne petine, i to je svejedno najjača stranka u zemlji), dok koalicija oko SDP-a nije uspjela kapitalizirati na kolapsu prethodne kratkotrajne HDZ-Mostove vlade. Ponovni neuspjeh navodno socijaldemokratske opcije posljedica je njezine katastrofalne socijalne politike za vrijeme vlasti od 2011. do 2015., ali i nacionalističke retorike kojom se služio njezin bivši predsjednik i bivši hrvatski premijer Zoran Milanović. Tzv. „trećeputaške“ opcije poput Živog zida i Mosta osvojile su dovoljno mandata da pokvare planove velikim strankama o lakom dolaženju do parlamentarne većine. Obje stranke osvajaju „protestne“ glasove, makar im se programi i metode razlikuju – dok Živi zid fingira antisistemsku opciju, Most perpetuira diskurs o „reformama“ iza kojih se ne krije ništa drugo daljnje i sustavnije povlačenje neoliberalnih poteza na štetu radne većine i socijalnih servisa. Na političkoj sceni se pojavila, i skoro ušla u parlament s jednim mjestom, jedna stranka koju se s razlogom može prozvati “lijevim mostom“ – stranka Pametno koja je u ekonomskim pitanjima skoro podudarna s Mostovim tehnokratskim programom, ali bez klerikalne dimenzije koja je kod Mosta i više nego izražena. Unatoč tome, interesantno je bilo vidjeti kako se polarizacija između lijevog i desnog sve više relativizira, makar lijeve opcije skoro uopće nisu bile zastupljene na izborima.
Kako bilo, Andrej Plenković uspio je sakupiti trenutno stabilnu parlamentarnu većinu te je Vlada izglasana s ukupno 20 resornih ministarstava po čemu Hrvatska skoro pa prednjači u Europi. Vlada okuplja tipične predstavnike proeuropske i prozapadne konzervativne opcije koji se rado hvale svojom pripadnošću Europskoj pučkoj stranci (tu je vidljiv jak Plenkovićev utjecaj s obzirom na to da je on svoj politički habitus i izbrusio u Bruxellesu). Ova Vlada će nastaviti dosadašnje političke trendove koji odgovaraju položaju Hrvatske unutar međunarodnih asocijacija te općenito položaju unutar svjetskog kapitalističkog sistema. Riječ je, naravno, o perifernom i polukolonijalnom položaju, što znači da buržoazija i pripadne vladajuće elite imaju kompradorski karakter, a prioriteti su servisiranje vanjskoga duga, smanjivanje javne potrošnje te liberalizacija i fleksibilizacija tržišta. Dakle, radi se o svojevrsnom kontinuitetu dosadašnje politike koja je neodvojiva od strukturnog položaja Hrvatske u svijetu i Europi. Nijanse koje postoje unutar političkog polja, a kojima se često pridaje i previše pažnje u ovom smislu ne mijenjaju mnogo na stvari.
Bez obzira na to, ipak valja imati na umu da su autoritarne tendencije u Hrvatskoj sve izraženije, a posljedica su sve veće nestabilnosti sistema. U tom smislu, prošla kratkotrajna vlast nije tek slučajni eksces, odnosno tek posljedica previše „balkanskog primitivizma“ (kako bi to nerijetko dijagnosticirao bivši premijer Milanović) ili nedovoljno političke pristojnosti (kako se često zgraža liberalna javnost). Ona je izraz nemogućnosti nošenja vladajućih klasa s kontradikcijama u društvu isključivo unutar okvira ideal-tipski zamišljene liberalne demokracije. Pojavnosti koje su simptom toga jesu npr. stalno naglašavanje nužnosti nacionalne homogenizacije (pozivi na „zajedništvo“) uz što obavezno dolazi historijski revizionizam, napadi na ženska reproduktivna prava koji dolaze u paketu s tzv. „pro-natalitetnom“ politikom, a potpomognuti su snažnim utjecajem katoličke crkve te pokušaji infiltracije ultrakonzervativnih elemenata u sve sfere društva, što je ojačano galopirajućim osvajanjem civilnog društva od strane klerikalnih konzervativnih i nacionalističkih struja.
U vrijeme kada socijalni servisi države sve više slabe ili postaju neučinkovitima uslijed krize i pripadajućih mjera štednji, društvena atomizacija ostavlja otvoreni teren za rasap onih vrijednosti koje mogu održati koliku-toliku društvenu stabilnost. Otuda toliko naglašavanje uloge obitelji jer bi ona trebala ispuniti prostor društvene solidarnosti kojega se država odrekla, ali na način da se pojedinci u njoj prepoznaju preko tradicionalnih patrijarhalnih vrijednosti. Postavke za to su tipične tačerovske – „postoje samo pojedinci i njihove obitelji“, obitelj je mjesto reprodukcije onih vrijednosti koje se u društvu moraju cijeniti, a to nipošto nije kolektivna solidarnost i borba protiv autoriteta u političkoj i ekonomskoj sferi. Stoga ne treba čuditi da u paketu dolaze ultrakonzervativne društvene vrijednosti s izuzetno izraženom protržišnom orijentacijom. Sudeći prema tome možemo i nadalje očekivati jačanje autoritarnih i konzervativnih elemenata što će se više odvijati „bolni rezovi“ i neoliberalizacija društva.
Problem koji se također snažno ističe jest pitanje nacionalističkih i profašističkih elemenata koje je do nedavno HDZ držao u svom zagrljaju te ih uspijevao u dobroj mjeri institucionalizirati. Navodnim okretanjem HDZ-a, odnosno njegova novog predsjednika od krajnje nacionalističke desnice napuštaju se te Karamarkove nasade, ali to ne znači da se time rješavaju i krajnje desni elementi u društvu, odnosno takve tendencije. Naime, ono što se može očekivati po tom pitanju jest u nekoj mjeri ponavljanje situacije iz vremena Sanaderove vlade (naročito njene kasnije faze) – krajnja desnica ispuštena je iz zagrljaja HDZ-a, a prema tome i mnogih institucija, te se pojačala njezina ulična i parapolitička djelatnost (primjerice, u to vrijeme koncerti Marka Perkovića Thompsona veoma su česta i posjećena manifestacija, a još su češći pripadajući neofašistički izgredi). Osim toga, to je dalo vjetar u leđa za proliferaciju opskurnih desnih opcija koje su ipak uspjele osjetnije profitirati jedino u onom trenutku kada su se nakalemile opet na HDZ.
U novoj su Vladi pojedina resorna ministarstva ipak simptomatičnija od drugih – dok Ministarstvo financija nastavlja voditi čovjek koji je u Upravnom odboru Agrokora, Ministarstvo gospodarstva preuzima Martina Dalić, inače bivša ministrica financija (2010. – 2011.), koja se deklarira kao osoba neoliberalne orijentacije te je već tada otvoreno najavljivala rezove i otpuštanja. Zapravo se sama činjenica da je na čelu privrednog resora osoba koja ima veoma izraženu protržišnu komponentu bitno odražava i na brojne druge resore, pogotovo one koji su u ovoj situaciji pod izraženijim napadom neoliberalnih reformi poput zdravstvenog sektora. Naravno, u to je uključivo i obrazovanje te pitanja rada, socijalnih politika te mirovinskog sustava. Upravo će se na tim područjima najvjerojatnije prelomiti suština diktirane fiskalno konzervativne politike.
Posebno se ističe i Ministarstvo kulture jer upravo putem njega očito novi premijer želi pokazati urbi et orbi da napušta krajnje desne elemente u svojoj stranci – ne samo što se odrekao notornog proustaški orijentiranog Zlatka Hasanbegovića, već je na njegovo mjesto postavio Ninu Obuljen koja je prethodnih dana iz svih rafala napadana od strane veteranskih udruga, revizionističkih povjesničara te kolumnista i novinara ekstremno desne političke orijentacije. Nasuprot tome, čini se da u sektoru znanosti i obrazovanja novi premijer ipak nastoji zadovoljiti određene interesne skupine ultrakonzervativne orijentacije koje, čak i povrh vlastite ideologije, čine osovinu moći na sveučilištima i fakultetima, a što je u zadnje vrijeme eskaliralo naročito po pitanju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Pavo Barišić, novi ministar znanosti i obrazovanja, član je stanovite Hrvatske paneuropske unije, konzervativno-klerikalističke organizacije čiji su članovi ili simpatizeri i brojni drugi “veliki dostojanstvenici” sa Sveučilišta upleteni u aferu oko FF-a”.
Gdje je u svemu tome opozicija, štoviše lijeva opozicija? Ako ne računamo SDP, nje ni nema u Hrvatskom saboru, pa je svrsishodnije pogledati izvanparlamentarnu scenu te konkretne prakse koje se vode često izvan obzora dnevnopolitičke događajnice. Ipak, dijelom se u borbu na ljevici mogu uračunati i unutarstranački izbori u SDP-u, ali samo zato što je jedna od kandidatkinja Karolina Leaković koja zaista nudi skretanje SDP-a na lijevu poziciju, odnosno radikalnije lijevu. To kod nje nije, kao kod nekih drugih kandidata, floskula, već stvarni sadržaj. Koliko će u tome uspjeti i koliko uopće može uspjeti, drugo je pitanje. No, bez obzira na to, već je samim time iskazana prijeka potreba za formiranjem lijeve politike u Hrvatskoj, pa bila ona i samo socijaldemokratska.
Ostali akteri na sceni uglavnom se nalaze na granici između NVO sfere, aktivizma, uključenosti u partikularne borbe koje uključuju borbe za ljudska prava i neke manjinske skupine, sindikalni rad, borbe unutar pojedinih oblasti poput fakulteta i sveučilišta, itd. Međutim, ništa od toga ne čini jednu širu organizaciju koja bi mogla postati relevantan politički akter na razini cijelog društva. Ipak, kako će se situacija dalje razvijati, sudeći prema novoj vladi, ali i prema općem položaju Hrvatske u svjetskom sistemu, može se očekivati i rast bunta koji više neće moći biti samo partikularan, ali koji će se također morati nositi s pokušajima kooptacije od raznoraznih trenutno nezadovoljnih političkih aktera (u to su uključeni i lijevi, ali i neki desni akteri). Na progresivnim društvenim snagama ostaje da bez previše sektašenja, dječjih bolesti te narcizma malih razlika uspijevaju oblikovati i usmjeriti nezadovoljstvo i revolt u ispravnom, konstruktivnom smjeru.