Četnici su se i ove godine okupili u Višegradu, mjestu na kojem su počinili masovne zločine u dva posljednja rata.
Prije 71 godinu u selu Undrulje kod Višegrada uhapšen je vođa četničkog pokreta Draža Mihailović. Mihailović se nakon poraza četničkih i drugih kvislinških snaga i pobjede Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije dulje vremena skrivao u bosanskim vrletima. Akciju hapšenja sprovelo je 12 operativaca OZNE, srbijanskih partizanskih boraca, od kojih je većina izgubila članove obitelji u četničkom teroru. Kao i svake godine, i ovog 13. marta su se, u svrhu obilježavanja tog događaja, na području Višegrada okupili simpatizeri četničkog pokreta. Odjeveni u crne košulje, s istaknutim obilježljima Republike Srpske, Srbije, Rusije i slikama Vladimira Putina, najprije su se postrojili u centru Višegrada, a zatim su se uputili prema Mihailovićevom spomeniku u Undruljama, gdje su im se pridružili popovi SPC-a. Ovaj spomenik se za vrijeme rata u Hrvatskoj nalazio u Vukovaru, a sada na drugom mjestu ispunjava istu velikosrpsku simboličku svrhu. Iako se današnji ravnogorci 13. marta prisjećaju za njih tragičnog događaja, današnjom društvenom realnošću mogu biti i te kako zadovoljni, o čemu slikovito svjedoči to što Undrulje danas nose četnički naziv „Draževina“.[1]
Predstavnici ravnogorskih udruženja i Boračke organizacije Republike Srpske istakli su kako „o značaju Čiče [Draže Mihailovića] i ne treba previše govoriti“, te poručili da će dan provesti u „dostojanstvu srpstva“. Ovakav skup dodatno grotesknim čini lokalni kontekst u kojem se odvija. Višegrad je u prošlom stoljeću dvaput bio poprište masovnih četničkih zločina nad nekoć većinskim bošnjačkim, i u manjoj mjeri hrvatskim stanovništvom. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, najmasovniji val terora zabilježen je 1943. godine, u periodu od 5. do 7. oktobra. Pretpostavlja se da je od 529 Bošnjaka civila iz Višegrada ubijenih u toku rata, velika većina ubijena baš u ta tri dana. Četnici su ih ubijali klanjem na poznatoj Sokolovića ćupriji i leševe bacali u Drinu. Poimenično je popisano 3027 bošnjačkih civila (od čega 984 djece) s područja višegradske općine pobijenih za vrijeme Drugog svjetskog rata, a većinu su pogubili upravo četnici.[2] Teror je kratkotrajno okončan nakon što snage NOVJ izbacuju četnike 27. oktobra, ali već početkom decembra partizane je potisnula njemačka ofanziva, nakon čega četnici počinju terorizirati i srpsko civilno stanovništvo naklonjeno jedinom pravom antifašističkom pokretu, koji će dvije godine kasnije izboriti oslobođenje čitave zemlje.
Rat u Bosni donosi novi val zločina inspiriranih identičnom ideologijom koja se danas glorificira na višegradskim ulicama. Jedinice JNA okupirale su grad 6. aprila 1992. godine, a već u maju ga prepuštaju na milost i nemilost Vojsci i Policiji Republike Srpske i raznim paravojnim formacijama. Procjenjuje se da je oko 14.000 ljudi izbjeglo, a neke procjene govore o broju od 1600 ubijenih. Neki od najpoznatijih zločina vezuju se uz paravojnu jedinicu „Beli orlovi“ i njenog komandanta Milana Lukića. Kao i u Drugom svjetskom ratu, civili su bacani u Drinu, a u dva navrata su veće grupe ljudi zatvorene u kuće koje su potom zapaljene. Poznato je da je spaljivanjem kuća na Bikavcu i u Pionirskoj ulici ubijeno oko 130 muškaraca, žena i djece. Milan Lukić, koji je rukovodio ovim akcijama etničkog čišćenja, na glavi je ponosno nosio šubaru s četničkom kokardom. Oni koji ističući iste oznake svakog 13. marta marširaju Višegradom s ovim zločinima nisu povezani samo simbolički. Tradicionalni gost ove manifestacije je četnički vojvoda Slavko Aleksić[3] koji je aktivno učestvovao u opsadi Sarajeva. Aleksić je, kao i svake godine, i ovoga puta izjavio svoju privrženost ideji Velike Srbije i najavio ponovno zauzimanje Kosova.
Najveća greška koja se uporno ponavlja u reakcijama na ovakva događanja jest tumačenje istih kao marginalnih pojava i pozivanje institucija na rješavanje problema. Četničke manifestacije nisu marginalna pojava koja prijeti političkim opcijama na vlasti, već njihova krajnja manifestacija. Republika Srpska kao prostor gotovo u potpunosti ili velikim dijelom „oslobođen“ od Bošnjaka, Hrvata i komunista u velikoj mjeri predstavlja ispunjenje povijesnih ambicija četničkog pokreta. Etnički homogenizirani i ekonomski bijedni uvjeti u kojima živimo sve postjugoslavenske države stavljaju u direktnu kontradikciju s partizanskom pobjedom 1945. godine, što znači da je antifašizam danas smislen jedino kao antisistemska politička platforma. Današnje vlasti rehabilitiraju zločince iz četrdesetih i devedesetih koje spaja kontinuitet šovinističkih ciljeva. Antifašizam neizostavno podrazumijeva borbu za istinu o tome tko se borio protiv okupatora i kvislinga četrdesetih, tko je činio zločine devedestih, kao i borbu protiv vlasti, jer dok je aktualnih odnosa moći, na ulicama ćemo viđati spodobe u četničkim i drugim zločinačkim odorama.
[1] Postoji još puno gradova i sela na teritoriji Republike Srpske i van nje kojima su u prošlosti promijenjena imena. Neki od primjera su Foča – Srbinje, Gornji Vakuf – Uskoplje, Donji Vakuf – Srbobran, Bosanski Brod – Srpski Brod, Bosanska Kostajnica – Kostajnica, Bosanska Gradiška – Gradiška na Savi… Primjera je mnogo u svim postjugoslavenskim državama, a uglavnom se radilo o potvrdi etničke homogenizacije ili obračunu sa socijalističkim nazivima.
[2] Radanović, Milan. 2015. Kazna i zločin, Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung.
[3] Ovu titulu dobio je od Vojislava Šešelja.