KODEKS PONAŠANJA MARKS21

Cilj kodeksa je da članstvu, ali i široj javnosti, jasnije predstavi šta znači biti član odnosno članica Marks21 – šta se od nas očekuje, zašto je bitno naći adekvatan pristup ne samo u političkom radu već imati svest da je podjednako bitno kako se ponašamo u ličnoj sferi. Kao dosledni marksisti i marksistkinje u obavezi smo da se zalažemo za jednakost ne samo u teoriji već i u praksi, čak i najneformalnijim situacijama. Ovde bi trebalo detaljnije objasniti zašto smatramo da organizacija ima legitimitet da utiče na pojedinca. Naime, liberalna ideologija kao ideologija vladajuće klase počiva na ideji da je dobro informisan pojedinac najvažniji subjekat u političkom odlučivanju. Ova ideja negira činjenicu da je klasna svest kvalitativno drugačiji oblik svesti od „građanske“ ili individualne političke svesti. Kao revolucionarni socijalisti i socijalistkinje smatramo da naše političke intervencije treba da doprinose borbi za oslobođenje radničke klase i svih potlačenih grupa od kapitalističkog sistema koji ih eksploatiše i tlači. Samimim tim, svako ponašanje koje reprodukuje postojeće odnose moći ne sme biti tolerisano. Legitimitet organizacije da kritikuje/koriguje ponašanje svojih članova proizilazi iz toga što je antikapitalistička borba po definiciji kolektivna. U praksi to znači da naši postupci spram drugih ljudi imaju potencijal da tu borbu osnažuju ili da, kao na primer u slučajevima seksualnog uznemiravanja, rasističkih uvreda, omalovažavanja žena ili osoba ne-binarnih rodnih identiteta, aktivno podrivaju tu borbu.

Ovim dokumentom želimo da stvorimo papirni trag na bazi dosadašnje prakse, sa željom da je unapredimo kako bismo što bolje pristupali razbijanju iluzornih stavova i reakcionarnog ponašanja do kojih ti stavovi dovode. Ovime želimo ne samo da predupredimo ovakvo ponašanje unutar grupe već i da damo smernice kako se inače postaviti u situacijama u kojima se postupci konkretnih osoba kose sa političkim principima organizacije.

Levica ne može biti imuna na probleme u širem društvu, ali je bitno kako se sa njima hvata ukoštac. Snosimo odgovornost kako za ponašanje sopstvenog članstva tako i za izgradnju zajedništva i solidarnosti unutar svih frontova u kojima učestvujemo. Imajući to u vidu, naša primarna intervencija mora biti dobro promišljena i prodiskutovana. Kao socijalisti i socijalistkinje verujemo da ljudi, sopstvenim naporima, ali prevashodno kroz podršku organizacije i artikulacije političkih argumenata, mogu da promene problematične i ustaljene obrasce ponašanja, što znači da i ne treba ih otpisivati na prvu loptu, već raditi na tome da tu problematičnost uvide i promene svoje ponašanje. Jasno je, međutim, i da su određeni oblici ponašanja nedopustivi, te da je neophodno aktivno se posvetiti izgradnji i očuvanju socijalističkih principa ponašanja.

Vrlo česta tvrdnja kad se govori o ponašanju i navikama je ona o „ljudskoj prirodi“. Ta tvrdnja navodi na pomisao da su ljudi po prirodi sebični, pohlepni, loši i da se ne mogu menjati. Međutim, sagledavanjem društva od prvobitnih zajednica do danas možemo videti da ljudi sami po sebi nisu ni dobri ni loši, već da su stavovi koje zastupaju i kako se ponašaju u određenim situacijama uslovljeni njihovim materijalnim uslovima života i okolinom. Naš zadatak je da vodeći se Marksovom izjavom kako „celokupna istorija nije ništa drugo do kontinuirana transformacija ljudske prirode“ utičemo na njenu dalju transformaciju ka društvu u kome bismo bili istinski slobodni i jednaki.

Da bismo kao grupa dosledno i uspešno mogli da menjamo svet oko sebe neophodno je da se, radeći na ispunjenju strateških ciljeva, ujedno i pridržavamo osnovnih principa kojima se grupa vodi.

Osnovni princip jeste da moramo reagovati na svaki vid ugnjetavanja i boriti se protiv svakog vida potlačenosti, te da je nemoguće zalagati se za socijalističku revoluciju ukoliko se aktivno ne borimo za oslobođenje žena i LGBTTIQA+ populacije, ako nismo dosledni/e antifašisti i antfašistkinje i ne vodimo se idejom internacionalizma.

Sve ovo sa sobom povlači određenu odgovornost kod članstva glede našeg ličnog ponašanja. Bilo koji vid reprodukovanja reakcionarnog i ugnjetavačkog ponašanja je neprihvatljiv. Ipak, za članstvo marksističke organizacije nikako ne može biti dovoljno da ne reprodukuje ove vidove ponašanja − mi moramo aktivno raditi na njihovom iskorenjivanju.

U narednim redovima biće razjašnjeno šta se pod time podrazumeva, a u slučajevima gde uviđamo da neki član ili članica krše ove principe ćemo shodno situaciji reagovati. Neupitno je da svako od nas, pod uticajem društva u kome živimo, prihvata zdravo za gotovo neke stavove ili obrasce ponašanja koja su suštinski u kontradikciji sa našim političkim angažmanom. Međutim, upravo kroz politički rad, kroz edukaciju i razgovore ne samo da možemo, već moramo početi da osvešćujemo koja su to shvatanja ili postupci koje treba da sagledamo onakvim kakvim jesu – suštinski antimarksističkim.Jednostavnije rečeno, štetnim po izgradnju i razvoj levice i socijalističkog društva, te da ih kao takve odbacimo.

Seksizam, rasizam i homofobija

Većina nas i dalje nije odbacila određene stavove i načine ponašanja koje smo internalizovali socijalizacijom u patrijarhalnom i kapitalističkom društvu. Dok su u širem društvu oni opšteprihvaćeni, levica im se načelno suprotstavlja. Praksa je pokazala da se nekada reagovalo bolje, a nekad lošije, u zavisnosti od situacije.

Marks21 je za ovih 10 godina rada svojim delanjem i preispitivanjem radio na tome da interveniše ne samo među sopstvenim članstvom već i u širim pokretima kako bi suzbili rasizam, seksizam, homofobiju i nacionalizam. Učimo na svojim iskustvima i težimo ka tome da gradimo organizaciju koja će za druge biti primer dobre prakse. Smatramo da su edukacija, komunikacija, kritika i samokritika neophodni za naš razvoj u kadrove i za stvaranje drugarske atmosfere.

Nije dovoljno prihvatiti nekoga u organizaciju na bazi toga što se deklariše kao feminista ili antifašista, već je neophodno razgovarati i edukovati članstvo primenu koji principa i vrednosti ta tvrdnja podrazumeva.

Nije dovoljno osuditi predatorsko ponašanje, neophodno je stvoriti atmosferu u kojoj je ono nedopustivo. Dobacivanja na ulici, vređanja (čak i kad uzimaju formu „šale“), potenciranje kontakta sa osobom koja nije jasno stavila do znanja da ga i sama želi – to su sve primeri na koje treba da utičemo da se, za početak, suzbiju time što će biti odbačeni kao neprihvatljivi, te da se na taj način i iskorene. Na nama je da stvorimo prostor za davanje glasova i podrške onima koji su ugroženi bilo da su unutar ili izvan organizacije. Zato je bitno da se svako od nas jasno i javno suprotstavi ugnjetačima i nasilnicima.

Imamo obavezu i odgovornost da negujemo drugarske odnose, što znači da se međusobno poštujemo, da aktivno slušamo jedni druge i razmenjujemo mišljenja, nasuprot konstantnim prekidanjima i nekonstruktivnim prebacivanjima. Odgovornost svih nas koji smo članovi i članice Marks21 jeste da kroz naš rad i razgovore utičemo na političku svest najpre svih sa kojima najbliže politički sarađujemo, ali i drugih sa kojima stupamo u kontakt. Solidarnost je naša snaga, a da bismo bili istinski solidarni, moramo biti dosledni i boriti se za to da iz korena promenimo društvo i odnose oko nas.

Pretnje i fizički sukobi

Kao članice i članovi revolucionarne organizacije, ne možemo prihvatiti apstraktni stav da unapred osuđujemo „svako nasilje“, jer nasilje nije pitanje individualnog morala već društvenih odnosa. Eksploatacija i nejednakost omogućavaju da nasilje bude jedan od oblika kontrole potlačenih grupa i sistemske opresije – policijsko nasilje kao nasilje koje preko svog represivnog aparata sprovodi kapitalistička država, nasilje muškaraca prema ženama koje omogućava opstanak patrijarhata, nasilje prema seksualnim i nacionalnim manjinama kao izraz dubokih nejednakosti u društvu. Važno je napraviti razliku između nasilja koje radnička klasa kolektivno sprovodi da bi se odbranila od pritisaka kapitala i države, koji jedini imaju suštinski interes da se postojeći sistem nejednakosti održi,i pojedinačnih nasilnih postupaka koji ne doprinose kolektivnom oslobođenju, već tlačenju drugih pojedinaca. Zato smatramo da je naša odgovornost da osudimo svaki vid bezrazložnog nasilja i nasilja utemeljnog u postojećim nejednakostima, uvažavajući feministički princip da verujemo žrtvama.Imperativ svakog člana i članice jeste da se suprotstavi nasilnicima i stane u odbranu drugova i drugarica kojima pojedinci (čak, odnosno pogotovo kada se smatraju delom leve scene) prete, zastrašuju ih i/ili fizički napadaju.

Društvene mreže i lično onlajn prisustvo

Kada je reč o našoj odgovornosti toga da budemo principijelni u svakoj sferi svog života, to uključuje i šta pišemo i objavljujemo na profilima koje imamo, kao i dopisivanja koja preko njih imamo. Svaki vid komunikacije koji smatramo da je neprihvatljiv uživo, neprihvatljiv je i onlajn. To znači da i u onlajn prostoru imamo obavezu ne samo da reagujemo već i da podstičemo diskusije na teme koje smatramo značajnim.

Istovremeno, neophodno je voditi računa o bezbednosti na internetu u pogledu informacija koje objavljujemo i njihovoj privatnosti.

Govor

Potreba da menjamo svoj govor u skladu sa emancipatorskim principima nije pitanje „lepog ponašanja“tj. građanske etikecije ili političke korektnosti. Koncept političke korektnosti podrazumeva da je određena vrsta jezika ustupak koji vladajuća klasa čini potlačenima, zbog čega se često koristi eufemizmima, budući da počiva na ideji liberalnog konsenzusa tj. na ideji da svi građani imaju neki zajednički interes, među kojima je i „kulturno izražavanje“ kao simulacija međusobnog poštovanja i ravnopravnosti. Ne samo da bi reći „krupni kapitalista“, umesto npr. preduzetnik, bilo politički nekorektno već politički korektan jezik podrazumeva i izvesnu dozu snishodljivosti prema marginalizovanim i potlačenim grupama. S obzirom da smatramo da je društvo temeljno podeljeno na vladajuću i radne klase, na tlačitelje i potlačene, za nas je jezik, kao sredstvo imenovanja i prepoznavanja društvene nepravde, polje ideološke borbe. Jezik je, dakle,gradivna jedinica ideologije, pa samim tim reprodukovanje dominantne ideologije kroz svakodnevno izražavanje ima kapacitet da normalizuje reakcionarne stavove. Takođe, jezik po definiciji, a posebno bilo koji oblik političkog diskursa uvek, implicitno ili eksplicitno, svesno ili nesvesno, izražava određenu nameru prema drugim ljudima. Stoga su rodno nediskriminativni jezik, jezik koji ne vređa, ne unižava, ne ismeva i ne stereotipizira nijednog pojedinca/pojedinku i nijednu potlačenu grupu samo najjednostavniji vid solidarnosti, ali u svakodnevnoj komunikaciji neophodna praksa za izgradnju dugotrajnog poverenja i međusobnog uvažavanja.

Smatramo da se treba boriti protiv svih vidova reprodukovanja patrijarhalnih stavova i shvatanja. Tako su korišćenje pežorativnih izraza za određene marginalizovane grupe, zatim rasističke, seksističke, homofobne, nacionalističke izjave i fraze deo reprodukovanja patrijarhalnih stavova. Upotreba izraza puput: „pička“ – koji označava kukavičluk ili neki vid karakterne slabosti služi da učvrsti stav kako su žene slabe, emotivno i fizički, i kao takve inferiorne u odnosu na muškarce. Primera je mnogo, ali poenta je ista: prihvatanjem ovakvog tipa izražavanja, mi prihvatamo da reprodukujemo ideološke podele i zablude, doprinosimo održanju statusa kvo.Ako želimo da ubedimo ljude u principe i ideje za koje se zalažemo naš način izražavanja samim time ne sme biti isključiv i uvredljiv po bilo koga sa kime želimo da stojimo rame uz rame u borbi. Nasuprot tome, ako se tim jezičkim praksama suprotstavimo, pokazujemo našim saborcima i saborkinjama da u svakom mogućem smislu jesmo posvećeni njihovoj borbi za oslobođenje. Naša odgovornost je da u razgovorima sa ljudima na sastancima, na javnim diskusijama, na druženjima skrenemo pažnju da govor i te kako utiče na percepciju sveta za koji se zalažemo, koga odbacujemo a koga prihvatamo. Dobijanjem ovog argumenta kroz reagovanje, čak i na relativno suptilne oblike desničarske ideologije ,mi učvršćujemo odnose i solidarnost ne samo unutar sopstvene organizacije, već ovom praksom ojačavamo i šire frontove u kojima učestvujemo.

Takođe, kodeks je otvoren za sve predloge i izmene podstaknute prepoznavanjem problematičnog ponašanja koje dovodi do razdora u našim redovima.