fblogo   twlogo   ytlogo


ponedeljak, 15 avgust 2011 22:46

Alternativa je balkanska federacija

  Srećko Pulig

Objavljeno na sajtu novossti.com.

U tri radna dana, od 21. do 23. jula, u organizaciji Rosa Luxemburg Stiftunga održana je na Fruškoj gori ljetna škola na temu “Kriza, odgovori, ljevica”. Uglavnom mlađi intelektualci s područja Jugoslavije, od kojih su neki ili obrazovanjem ili adresom vezani i uz druge evropske zemlje, referirali su i raspravljali o kapitalizmu i krizi, o tome što nakon neoliberalizma, sasvim neretorički pokušavši odgovoriti na pitanje: Čemu još ljevica?

Jedan od govornika bio je i Andreja Živković, sociolog na doktorskim studijima u Cambridgeu. Polje njegovog interesa – politička ekonomija tranzicije u Jugoistočnoj Evropi i historija socijalističke misli na Balkanu – zbog recentnog razvoja događaja našlo se u središtu  teorijskog i praktičnog događanja koje, urgentnošću potrebe za političkom intervencijom, nadilazi puko akademsko zanimanje. Razgovor smo vodili u pauzi skupa, na mješavini srpsko-hrvatskog jezika i upotrebe engleskih termina koju smo, bez cenzorske namjere, pretočili u hrvatski novinarski jezik.

Historijat slobodnog tržišta

Teza da nam nedostaje slobodnog tržišta i da ga treba liberalizirati nije novost koju nam je donio raspad Jugoslavije i realnih socijalizama?

- Jedni tvrde da tranzicija još nije gotova, drugi da nije pravo ni počela. Treba dosljednije ostvariti fleksibilnost rada, konkurentnost tržišta i privatizirati javne službe. Sada galame da javni sektor suviše troši. No, godinama su pričali drugačije. Panaceja je bila privatizacija, dok se monetarna politika hvalila kao solidna. Sve vrijeme dok je trajao financijski bum, činilo se da nema problema. Sada su preokrenuli ploču. Krive javni sektor, pričaju o nužnosti izvoza. No, to je sve zavođenje. Ono što skrivaju jest da tranzicija nije počela jučer, već da je cijeli taj pojam puki eufemizam za tržišne integracije nekadašnjeg Istočnog bloka. Proces se može promatrati na dva nivoa. Prvi je geopolitički, a drugi se odnosi na sve ono što u svakodnevnom životu zovemo tržišnim odnosima. Tvrdim da je tzv. hladni rat bio vojno takmičenje između dva bloka koje je imalo bitne posljedice na obje političke ekonomije. SAD i Britanija imali su tada permanentnu ratnu ekonomiju, što znači da je vojna potrošnja bila bitan integralni dio ekonomije. Ona je, kejnzijanski gledano, stimulirala potražnju, no bitnije je da je to, s obzirom na teoriju vrijednosti, bio način da se spriječi pad profita. Naoružanje je ustvari vrsta luksuznog konzuma, ono ne ulazi u kapitalistički ciklus ni kao nadnička dobra ni kao konstantni kapital. To je ustvari destrukcija koja je pomogla kapitalistički sistem. Zato je zapadno društvo najbolje zvati državnim kapitalizmom.

Moralistički bismo mogli gledati kakve sve vrste uništenja ljudi i stvari ulaze u BDP kapitalističke privrede?

- Da. Tako smo imali prividni paradoks da je opasnost od nuklearnog holokausta s druge strane bila spas sistema. Dakle, sve ono što se danas podvodi pod kejnzijanizam nije ni precizno ni točno. Američki državni kapitalizam imao je otvoreno polje u vojnoj ekspanziji.

A kako je sistem funkcionirao na Istoku? Tvrdite da se ni tu ne može govoriti o socijalističkim državama?

- Autentična revolucija dogodila se u Rusiji, no ona je propala porazom svjetske revolucije i usponom birokracije. U drugim zemljama Istočne Evrope, osim Jugoslavije, nije ni bilo revolucije. Govorimo kako je sistem državnog vlasništva uvezen na tenkovima. Bilo je to oslobođenje odozgo. No, utrka u naoružanju primoravala je i ovu stranu da akumulira kapital, tj. sredstva za proizvodnju, e da bi bila vojnički konkurentna. U takvoj situaciji, zakon vrijednosti na globalnom nivou funkcionirao je kroz vojnu kompeticiju. To nije bilo tržište u današnjem zapadnom smislu, moralo se strašno stiskati potražnju da bi se akumulirao kapital.

Naveli ste podatke kako su se ti odnosi u dijelovima BDP-a mijenjali kroz desetljeća, od 1920-ih do 1960-ih godina u SSSR-u.

- Pred kraj Gorbačovljeve ere, kada su se svi važni podaci iz prošlosti mogli naći u novinama, ruski ekonomski novinar Vasilij Seljunin napisao je kako je taj sistem funkcionirao sve više samo za sebe, a ne i za stanovništvo. Upravo je to logika akumulacije. Birokracija je na neki način bila prinuđena da akumulira kapital. Gledamo li Istočnu Evropu, vidimo da ta konkurencija, nužda da se nađu resursi, završava kao stiskanje radničke klase. Ali to je izazivalo tolike pobune i revolucije, sjetimo se Mađarske, Poljske…

Cijena stranog kapitala

Rješenje je pronađeno u obećanju tržišta.

- U Jugoslaviji je to počelo puno ranije, zbog drugačijih geopolitičkih razloga. Tu je na djelu bila autentična nacionalna revolucija, koja je u jednom trenutku ušla u direktni sukob sa Staljinom. Zato je Jugoslavija bila isključeni s istočnih tržišta, iz Istočnog bloka. Bile su to neke vrste sankcija, poput onih Srbiji 1990-ih. Što je u takvoj situaciji vlast mogla? Mobilizirati interne resurse. No, to bi izazvalo ogromne i oštre sukobe sa seljacima. Država nije bila sposobna da dosljedno mobilizira na centralno-planski način. Otvoreno je pitanje za interpretaciju zašto je sve to bilo tako. Ali, rezultat je bio da se vlast morala okrenuti Zapadu. Prvi američki zajam pristigao je već 1949. To je rezultiralo nuždom većeg otvaranja svjetskom tržištu, većim gledanjem na produktivnost rada. I to je zametak ideje samoupravljanja. Na početku je odlučeno da radnici daju poduzeću postotak svoga prihoda, danas bismo rekli da je to bila vrsta human resource managementa. Tzv. političko-demokratska nadgradnja služila je kao motivacija radništvu da ispunjava planove. No, tako strukturirano tržište počelo je vršiti dezintegraciju.

Što se tiče sadašnjeg stanja, rekli ste da u nas postoji unutarnji i vanjski moment, regionalni i globalni. Radi se o dužničkoj klopci, ali i svjetskoj recesiji.

- Rast je u nas zasnivan na stalnom prilivu kredita i investicija izvana. Bio je to potrošački bum, bez velikog investiranja u proizvodnju. A to znači da je društvo skupo platilo za strani kapital. Cijena o kojoj se ne govori očituje se kao izvoz radne snage i uništenje domaće industrije. Velike kamate, koje su bile potrebne ne bi li se strani kapital privukao na “divlji Balkan”, istovremeno su pravile izvozni sektor i uopće proizvodnju nekonkurentnima. Sada postoje i monopoli, poput telekoma u Srbiji.

U Hrvatskoj je njemačka državna telekomunikacijska firma, ironijom povijesti, privatizirala našu državnu firmu.

- U Srbiji je na djelu dvostruka ironija, pošto je vlasnik druge mreže po snazi ušao u vlasništvo i najveće mreže. Na djelu je čisti monopol, koji se može baviti dizanjem cijena bez ikakvih investicija na tako zarobljenom tržištu. Govorimo li o vezi unutrašnjih i vanjskih razloga krize, vidimo da su strane direktne investicije u opadanju, od nekadašnjih šest-sedam spale su na jedan posto udjela u BDP-u, i u Srbiji i Hrvatskoj. Srbija sada živi od kredita nadnica, reforme mirovinskog sustava. Čitate li odvratne izvještaje MMF-a, možete vidjeti kako oni još 2009. pjevaju o kreativnoj destrukciji, baš tim riječima, a sada zagovaraju internu devalvaciju. Takvo rješenje krize neće uspjeti, jednostavno zato što potražnja pada, a dug raste. Nastupit će propast, ili državnih financija direktno ili kapitala u opticaju, pa će proračun ostati prazan…

Tranzicijski put Slovenije razlikovao se od onoga Hrvatske i Srbije. No, sada je i tome “posebnom putu” kraj?

- Slučaj Slovenije posebno je interesantan. Kada čitamo rasprave o slovenskoj ekonomiji, pa i izvještaje MMF-a, vidimo kako ih svjetske i evropske institucije ne vole, jer su bili uspješni bez da su se otvorili i slušali recepte koji su stizali izvana. Austrijski lijevi publicist Hanes Hofbauer i francuska marksistička ekonomistica Catherine Samary bili su uvjereni kako slovenski model pokazuje da je alternativa moguća. Bila je to u biti stara strategija da se na svjetsko tržište probije preko izvoznog sektora. Neko vrijeme to je bilo moguće i točno je da je on bio snažan, no u odnosu na evropske integracije nije mogao ostati konkurentan. Zašto? Zato što je politika jedinstvene valute u eurozoni bila politika najsnažnijih kapitala, koji su htjeli valutu koja neće devalvirati, koju neće uništiti inflacija. Da bi se to postiglo, spriječena je svaka samostalna socijalna monetarna politika. U borbi unutar EU-a oko toga tko će biti najkonkurentniji, a to znači tko će najviše eksploatirati vlastitu radničku klasu, pobijedila je Njemačka. Rezultat toga je i ovaj sadašnji unutrašnji dug, trgovinski deficit južne i sjeverne Evrope. To znači da je proizvodnja u evropskom središtu uništila onu na evropskoj periferiji. Ona nije mogla štampati novac, no zbog eura dobila je valutu koja ima kamatnu stopu kao u Njemačkoj. Dobivši jeftine tarife, periferija se zadužila da plati trgovinski deficit. Zadužila se kod njemačkih, francuskih i britanskih banaka, dakle banaka privredno najjačih zemalja, koje dominiraju periferijom. To je napravilo ogroman financijski balon u kojem je i jedna Slovenija mogla jedno vrijeme, tokom 2000-ih, izvoziti. Ali čim je Slovenija ušla u eurozonu, njen izvozni sektor pokazao se nekonkurentnim. Sada ima veliku krizu – slovenski je BDP pao za osam posto u jednoj godini. Sve to pokazuje da je cijela ta strategija pukla, a to otvara mnoga pitanja. U Sloveniji još uvijek postoji moćni sindikat, koji se posljednje četiri godine oštro bori protiv nametanja reformi, no taj model ide prema svome kraju.

Spašavati ili rušiti eurozonu?

Pred stanovništvom Hrvatske je referendum o ulasku u EU. Kako pitanje ući ili ne, a već smo dobrano ušli, preformulirati u suvislu strategiju odnosa spram EU-a?

- To se usložnjava zbog trenutne krize eurozone. Pitanje treba li je spašavati ili rušiti postavljeno je kao pitanje borbe nacionalizma protiv supranacionalizma, ali ono to nije! To je pitanje želimo li diktaturu kapitala ili neko ljudskije društvo. U sjajnoj knjizi britanskog historičara Perryja Andersona “Novi Stari svijet” (“The New Old World”) o ideji Evrope, pokazuje se da Zajednica za ugljen i čelik i Evropsko zajedničko tržište, preteče EU-a, ustvari nisu imali ekonomsku, već geopolitičku bazu! Pošto, zbog SAD-a, nije mogla ponoviti svoju politiku spram Njemačke nakon Prvog svjetskog rata, francuska država je putem ovakve suradnje htjela obuzdati ekonomski moćniju njemačku privredu. Nijemci, pošto su izgubili Drugi svjetski rat, vidjeli su evropske integracije kao mogućnost da se učlane u ekonomske i vojne strukture Zapada. Time su pripremali i buduće njemačko ujedinjenje, a savez je imao i svoju ulogu u evropskoj politici spram SSSR-a.

Inače, svoje probleme s ugljenom i čelikom Nijemci su riješili u Drugom svjetskom ratu imperijalističkim posizanjem za Belgijom i Francuskom, koje su im u međuratnom periodu bile velika konkurencija. Evropske integracije bile su otpočetka vrsta racionalizacije tih među-industrijskih problema. To je otpočetka bio i uspješan način eksploatacije radničke klase, jer je izmišljen sistem u kojem ekonomska konkurencija nije direktno povezana s vojnom. Na kraju svoje obimne studije Anderson nije siguran: htio bi da ideja Evrope predstavlja nešto više od pukog ujedinjenja reakcionarnog kapitala, od pukog supranacionalizma.

Vidimo da ljevica u Evropi ima problema s tim koliko želi i može biti i evropska ljevica. Je li baš prostor EU-a odlikovani, a ne samo zadani, prostor njenog djelovanja?

- Anderson lijepo pokazuje da je neoliberalizam hotwired, da je to puki mehanizam u kojem nema demokratskog potencijala. Na djelu je evropska birokracija koja kroti nacionalne države, praveći tijela poput COREPER-a, netransparentne dilove u prilog destrukcije države blagostanja. Moramo li mi kao ljevičari braniti ideju EU-a? To se pitanje postavlja na ljevici širom Evrope. Ako imamo najveću krizu eurozone, ako je u pitanje doveden njen opstanak, zašto je onda baš mi moramo sada graditi, ne bismo li je jednom, u budućnosti, socijalistički transformirali? Ne podsjeća li to na ponašanje Kautskog i Hilferdinga iz 1930-ih godina, kada su govorili da u krizi kapitalizma ne mogu učiniti ništa, da socijalizam ne raste iz krize kapitalizma, već iz evolucije samog sistema? A za nju treba čekati da se sistem oporavi. Zato je Hilferding kao ministar financija slijedio monetarističku politiku u Njemačkoj. Ta je praksa, dakle, već viđena! Zato mislim da je stvarno besmisleno da mi na Balkanu prepuštamo EU-u da od nas napravi pacificiranu koloniju iz koje će samo izvoziti radnu snagu, dok će regija ostati potrošačka pustinja. U njoj ćemo skupo plaćati uvezenu evropsku robu izvozom radne snage. I to je sve? Ne, alternativa je balkanska federacija.

I Hrvati i Arapi bore se protiv stranog pritiska

- I u Egiptu i u Hrvatskoj očituje se politička kriza države. No, to je odraz svjetske krize koja ima svoje regionalne specifičnosti. Ono što je zajedničko Balkanu i Magrebu jesu posljedice događanja u središtu, koje su na periferiji revolucionarne. U arapskom svijetu protesti su oblik borbe protiv nejednakosti, korupcije, nezaposlenosti i strane dominacije nad arapskim svijetom. Iako ne živim u Hrvatskoj, slobodan sam reći da su demonstracije ovoga proljeća u njoj imale iste razloge. To su nezaposlenost, korupcija – Sanadera su simbolički izbacili iz igre zbog EU-a, inače to ne bi učinili – ali i strana dominacija. Demonstranti su palili zastave EU-a i korumpiranih političkih partija, htjeli su bolji život. To zaista ne smatram nacionalističkim protestom. To pokazuje da se i Hrvati i Arapi bore protiv stranog pritiska, suočavajući se sa svojim vladarima. To budi veliku nadu, bez obzira na trenutnu političku artikulaciju toga gibanja. Pokazuje se snaga otpora pobunjenog naroda, u arapskom svijetu, u Južnoj Americi, sada i u Evropi, gdje trenutno predvodi Grčka.

Pročitano 23229 puta

1 komentar

  • Link prema komentaru subota, 15 oktobar 2011 22:51 komentarisao/la upiši svoje ime...

    Одличан текст. Ајде сад сви да направимо опет Југославију, па да се поново међусобно поубијамо. Јупииииииииии! Једва чекам...
    Ајде, вама је и место на некој планини, по могућству у шуми да вас не чује нико шта причате.

Ostavi komentar

Polja obeležena zvezdicom je obavezno popuniti. Po potrebi možete koristiti i bazične HTML kodove. Komentari se moderišu tako da neće biti odmah dostupni. Desničarske komentare ni ne objavljujemo. Ovo je platforma za diskusiju i organizovanje levice, tako da apelujemo na drugarski ton u diskusijama.

Prijavi se na mejling listu

Društvo POLITIKA i ekonomija

Intervju

Kostas Lapavicas: EU nije moguće reformisati

Prenosimo intervju sa Kostasom Lapavicasom objavljen na portalu Prometej.ba. Kostas Lapavicas (1961, Solun) grčki je mar...

Intervju

Džozef Čunara: Oprezni optimizam levice u Britaniji

Na ovogodišnjem Marx is’ Muss kongresu u Berlinu, razgovarali smo sa britanskim socijalistom Džozefom Čunarom, autor...

Radnička borba

Iz arhive - Sindikalni pokret u Srbiji danas: Šta nam je činiti?

Odlučili smo da objavimo ovaj članak iz naše arhive - tačnije iz prva dva broja našeg lista Solidarnost objavljene r...

POKRET Teorija i istorija

Istorija

Mase ulaze u istoriju: uvod u Trockijevu Istoriju Ruske revolucije

Povodom stogodišnjice Ruske revolucije, započinjemo s novim feljtonom. Svakog četvrtka objavljivaćemo prevode tekstova p...

Istorija

Proglas Aleksandre Kolontaj

Povodom stogodišnjice Ruske revolucije, započinjemo s novim feljtonom. Svakog četvrtka objavljivaćemo prevode tekstova p...

Teorija

Lenjinova „Država i revolucija“

Povodom stogodišnjice Ruske revolucije, započinjemo s novim feljtonom. Svakog četvrtka objavljivaćemo prevode tekstova p...

Nauka, kultura i umetnost

Marks21 | Solidarnost 2017. Podstičemo preuzimanje i korišćenje materijala koji se nalazi na sajtu, osim u komercijalne svrhe.