Da li smo videli početak kraja Sirize?[6 min. za čitanje]

Mnogi se pitaju zašto je Siriza samo par dana nakon pobede na referendumu ipak odlučila na odgovor sa kreditorima. Ovde Vladimir Unkovski-Korica analizira putanju Sirize i pita da li je ovo početak kraja radikalno leve koalicije?

Sinoć je u grčkom parlamentu održano glasanje da se predsedniku vlade, Aleksisu Ciprasu, i njegovom timu, daju odrešene ruke u pregovorima sa kreditorima, na samitu Evrogrupe u nedelju. To je većinski izglasano, iako vlada nije uspela da samostalno osigura većinu, već je morala da se osloni na podršku pro-memorandumskih opozicionih partija.

Nekolicina levih parlamentaraca/ki unutar Sirize glasalo je protiv ili se uzdržalo od glasanja. Revolucionarno krilo, Crvena mreža, sa dve poslanice, glasalo je protiv vlade, uključujući poslanicu naše sestrinske Internacionalističke radničke levice (DEA).

Nekoliko članova/ica Leve platforme održalo je kritičke govore, ali je na kraju apstiniralo. Doduše, izjavili su da će biti protiv bilo kakvog plana štednje kada bude došao na glasanje u parlament, te su izjavili i da će ministri iz Leve platforme u narednim danima podneti ostavke. Njihovo obrazloženje za apstiniranje je ili da treba sačekati da se vidi da li će doći do dogovora ili da Grčka u ovom trenutku nije spremna za izlazak iz evrozone.

Ovo drugo je tačno, ali glavnu odgovornost za to snosi partijsko vođstvo, koje je pet meseci sa kreditorima pregovaralo i koje ni u jednom trenutku nije razvilo alternativu, „Plan B“. Kreditori su to uvideli i znali su da sve do trenutka odluke mogu da traže još, sve dok nije postalo jasno da će većina biti primorana na dalji ponižavajući kompromis.

Vođstvo Sirize, naravno, u ovom trenutku može da tvrdi da je referendumskim „NE“ osvojilo nešto čega na pregovaračkom stolu pre dve nedelje nije bilo, a to je restrukturiranje ili opraštanje dela ogromnog grčkog duga. To je delom istina, ali samo delom: Grčka je dobila obećanja da će se tek razgovarati o daljem novcu iz Evrope i od MMF-a.

Ali još uvek nije jasno da li će taj novac stići, pod kojim uslovima i koje će se još mere štednje tražiti uz ove još brutalnije koje je Siriza unapred prihvatila, radi obećanog novca. To po definiciji znači da je otpočelo povlačenje pred kreditorima i nemoguće je videti gde mu može biti kraj.

Malo je verovatno da će kreditori odbiti ponudu Sirize i izbaciti Grčku iz evrozone. To bi za neke od kreditora bila katastrofa, pogotovo za francuske banke, kao što je sinoć u Gardijanu pisao bivši ministar finansija Grčke, Janis Varufakis. No, Grčka još uvek nije sigurna ni da je dobila taj ustupak.

Sirizino prihvatanje dalje štednje je izdaja izbornih obećanja iz janurara ove godine i izdaja nada naroda koji je pre manje od nedelju dana većinski glasao protiv štednje. Reformizam je ponovo u poslednjem trenutku odlučio da spašava kapitalistički sistem, po svaku cenu. Podsetimo da se socijaldemokratija takođe istorijski protivila ratu i izdavala rezolucije protiv njega, da bi davne 1914. godine gotovo u celosti glasala za izdavanje ratnih kredita svojim vladama uoči Prvog svetskog rata.

Protiv ratnih kredita glasali su pojedinci: boljševičko krilo ruske socijaldemokratije, balkanski socijalisti, tu i tamo neki skandinavski parlamentarac. U nemačkoj partiji, najvećoj i najpoznatijoj partiji Druge internacionale, međunarodne organizacije revolucionarne socijaldemokratije, niko nije glasao protiv ratnih kredita, sve do decembra 1914. godine, kada je sam Karl Libneht glasao protiv.

On je u tom trenutku bio usamljen i nije predstavljao većinu u radništvu, koje je sa oduševljenjem dočekalo rat. Međutim, kao što je pisala Roza Luksemburg, Libnehtova saradnica, radništvo je bilo poneto osećajem da se napokon završila tiranija svakodnevnog i da je počelo nešto novo. Kako je predvidela, to se ubrzo promenilo. Ova manjina socijaldemokrata uskoro je govorila u ime većine radništva protiv rata.

Opozicija partiji organizovala se tokom 1915. godine i stvorila svoju propagandnu grupu 1916. Grupa je napustila Socijaldemokratsku partiju tokom 1917. godine, zajedno sa levim krilom partije, koje se nazivalo Nezavisna socijaldemokratska partija. Ta grupa, istinski revolucionarnih socijaldemokrata, nazivala je sebe Savez Spartakus, po starorimskom robu koji je ustao protiv ropstva. Agitovali su za sovjetsku republiku i, nakon neuspelog ustanka iz novembra 1918. godine, odlučila se na formiranje izdvojene revolucionarne Komunističke partije Nemačke. Iako je vođstvo partije pobijeno samo par dana nakon toga, levo krilo Nezavisne socijaldemokratije pripojilo im se i nešto kasnije stvorilo masovnu komunističku partiju.

Oni koji su sinoć glasali protiv štednje u Grčkoj naći će se sličnoj situaciji. Jedno je prihvatiti plan štednje kada je alternativa neizvesna. Drugo je kada ta strahovita štednja mora da nastavi da se sprovodi, bez sigurnosti da će „partneri“ poput Angele Merkel hteti da pošalju pomoć, koja će i onako doći sa dodatnim uslovima. Drugo je kada se produbi kriza evrozone, kao što je neminovno.

Ukoliko zaista počne da sprovodi štednju, kao što je sada verovatno, Siriza će ulaziti u sve dublju krizu, a podele u njoj će se pojačati. Oni koji su sinoć apstinirali pridružiće se onima koji su glasali protiv. Neki koji su glasali „za“ počeće da apstiniraju.

Pokret van parlamenta ponovo će postati bitan, nakon proteklih nekoliko godina kanalisanja narodne energije u izbore i referendume. Tada će se levica unutar Sirize i levica van nje susretati u štrajkovima, na demonstracijama i uopšte u opozicionoj aktivnosti. U tome sada leži ključ. Levica je sinoć doživela veliki poraz. Ali setimo se da je pre samo nekoliko dana izborila veliku pobedu i da je skoro dve trećine naroda bilo spremno da kaže „NE“ kreditorima. U tim masama leži budućnost, iako treba očekivati još Sirizinih oscilacija na levo i desno, ali i pokreta gore-dole u smislu aktivnosti masa. Test za revolucionarnu levicu je koliko će uspeti da postane nezavisni glasnogovornik i pokretač masa.

Na kraju, da podvučemo. Mi smo kao revolucionarna organizacija podržavali svaki izraz jedinstvene borbe radničke klase u Grčkoj, kao i u Srbiji. Poput naše sestrinske organizacije DEA, učestvujemo u levoj koaliciji Levi samit Srbije i trudimo se maksimalno da ga izgradimo kao borbenu organizaciju. Ali upravo zbog dešavanja poput ovog od sinoć insistiramo na pravu na autonomno organizovanje kao revolucionarna organizacija i nastavićemo tako da delujemo.

Pozivamo sve koji su pratili rast Sirize i naučili dobre i loše lekcije da se aktiviraju u Srbiji. Treba nam širok, borbeni i frontovski pristup za ujedinjenje radničke klase. Treba nam jasnoća protiv parlamentarizma i evrointegracija kao strategija borbe. Treba nam revolucionarna struja u pokretu. Borba nije gotova: ona se nastavlja! Pridruži se!