Bostonski protesti protiv antiimigracijskih mera

Tramp i povratak globalnih masovnih pokreta[6 min. za čitanje]

Povodom rastućeg globalnog protestnog pokreta analiziramo lekcije iz bliže prošlosti i pozivamo da nadolazeći Dan žena – iznikao iz borbe revolucionarki i revolucionara – iskoristimo kao ponovnu priliku za masovnu mobilizaciju protiv svih oblika represije.

Mnogi u Srbiji smatrali su da će Tramp biti manje zlo od Hilari Klinton. Istina je, doduše, da su oni bili samo dve strane iste medalje. Klinton je bila kandidatkinja establišmenta, Tramp je bio kandidat ekstremne desnice. Progresivno nastrojeni/e birači/ce nisu mogli/e da biraju između njih.

Koliko god da je istina da Tramp u većini stvari predstavlja kontinuitet sa američkom politikom iz prošlosti, njegov pristup je drugačiji. On ide „đonom“ i mobiliše otvoreno rasističke, seksističke i antiradničke snage. Zato ga se plaši američki establišment: takva politika može da prouzrokuje veliki otpor.

Taj providni izraz klasnih interesa u glavnoj imperijalističkoj sili i jeste prouzrokovao ponovno buktanje masovnih pokreta koji su karakterisali svetsku politiku od kraja devedesetih do sredine prve decenije ovog veka.

Protesti su otpočeli u Sijetlu 1999. godine protiv globalizovanog kapitalizma, a nastavili se protiv imperijalističkih ratova SAD i Britanije, pogotovo pred invaziju Iraka 2003. godine. Trenutni pokreti mobilisali su se oko pitanja Trampovog seksizma i rasizma.

Protesti u eri Trampa

Prvi globalni protest u eri Trampa organizovan je od strane ženskih organizacija na dan njegove inauguracije. Samo u SAD protestovalo je više od četiri miliona ljudi, što čini te proteste možda najvećim u američkoj istoriji. Njima su se pridružili i milioni žena u drugim zemljama.

Drugi protestni talas je usledio nakon odluke Trampove administracije da zabrani ulaz u SAD ljudima iz sedam bliskoistočnih zemalja na narednih nekoliko meseci. Dok se ta odluka još uvek vuče po sudovima, širom sveta izbijaju velike demonstracije, pa čak i štrajkovi među migrantima/kinjama u samim SAD.

Trampova politika vodi društvenim mobilizacijama i u zemljama saveznicama SAD. Više od milion ljudi potpisalo je peticiju protiv državne posete Trampa Velikoj Britaniji – ne treba zaboraviti da su masovni protesti doprineli sprečavanju pokušaja Kamerona i Obame da bombarduju Siriju 2013. godine. Više od 40000 ljudi je 4. februara išlo na demonstracije solidarnosti sa muslimanima/kama koji/e su pod udarom Trampove politike.

Veličina i spontanost ovih akcija govori u prilog tome da je ovog puta situacija drugačija. Protesti dvehiljaditih nisu imali osnovu u organizovanoj radničkoj klasi. Ovog puta, oni se odvijaju u kontekstu šire kapitalističke krize. Ljudi se spontanije okreću štrajkovima kao metodu pobune. To se videlo i u Poljskoj, kada je došlo do masovnog štrajka protiv inicijative vlade da suzi pravo na abortus.

Klasna dimenzija

Šire se glasine da je potrebno da se organizuje masovni štrajk širom sveta kako bi se zaustavio Tramp. Kao datum već se predlaže Osmi mart, Dan žena. Na taj dan, podsećamo, krenule su i demonstracije žena radnica 1917. godine, koje su nekoliko dana kasnije srušile dinastiju Romanovih i otvorile put Ruskoj revoluciji. Ovog puta, jedna od grupa po kojima Tramp udara je i organizovano radništvo: republikanci spremaju zakon kojim bi dodatno suzili pravo na štrajk i sindikalno organizovanje.

Širom sveta, imamo priliku da se organizujemo ne samo protiv američkog imperijalizma, već i protiv svojih vladara.

Nema bolje prilike da se levica ujedini u akciji protiv Marin Le Pen pred majske izbore u Francuskoj nego da se pridruži ovom globalnom pokretu u martu.

Nema bolje prilike da se levica ujedini i suprotstavi spoljnoj politici Londona nego da spreči Trampov dolazak u julu.

Nema bolje prilike da se mi na Balkanu dignemo protiv svojih tirana.

Gde se ne sprovode antisindikalne mere?

Gde se ne udara po pravima žena ili LGBTQ+ osoba?

Gde vladajući krugovi ne raspiruju rasističku mržnju spram Roma/kinja ili migranata/tkinja?

Gde nema pokušaja da se vlade dodvore novom američkom predsedniku u borbi za geopolitičku nadmoć u regionalnoj nacionalističkoj igri?

Gde se Tramp i EU ne saglašavaju glede pokušaja da zaustave izbeglice?

Pokret na Balkanu

Zbog svega ovoga, ne treba da se toleriše stav kako je Tramp „ipak manje zlo“. Ne treba ni da se ide u drugom pravcu, da se žali nad Hilari Klinton. Osam godina Obamine administracije pacifikovalo je pokrete veštim adresiranjem identitetskih politika. Zato je Obama mogao, tiše nego Tramp, da nastavi politike imperijalizma, eksploatacije i opresije. To je dovelo to Trampove pobede. Klinton je predstavljala tek kontinuitet sa Obaminom politikom. Njen gubitak bio je poraz establišmenta.

Treba biti svestan da Trampov ekstremni pristup predstavlja veliku opasnost. No, njegov pristup stvara i veliku priliku ako se levica dovoljno odlučno i promišljeno digne protiv ovakvih politika. Ne treba zaboraviti da Tramp predstavlja manjinu – on nije imao apsolutnu većinu na američkim izborima, već je samo pobedio u više država. Stoga je njegov legitimitet slab. Tako je i sa našim regionalnim vladarima, za koje glasa samo manji deo stanovništva.

Protesti su na vidiku i treba im se pridružiti. Kako se videlo proteklih dana u protestima protiv korupcije u Rumuniji, protesti mogu naterati vlade u povlačenje. U proteklih godinu dana u Srbiji imali smo priliku da vidimo da postoji spremnost na protest – „Ne davimo Beograd“ je ključna inicijativa. Ako se uključimo u globalne proteste, možemo samo ojačati i povezati borbe koje se vode oko srodnih problema.

Ka globalnom i radničkom Osmom martu

Deo razloga iz kog su protesti dvehiljaditih u konačnici bili neuspešni jeste i nedovoljno široko prihvaćena ideja da je drugačiji svet moguć. Tada su bile popularne postmoderne ideje o „pokretu pokreta“, gde su se razne borbe vodile odvojeno, jer se smatralo da je svaka opresija specifična: klasna, rodna, rasna. Dolazilo je i do pokušaja da se proslavi „decentralizacija“ protesta, njihova „apolitičnost“, „vodeća“ uloga NVO-ova umesto političkih partija, itd.

Na kraju je došlo do opadanja tih pokreta i kanalisanja velikog dela učesnika/ca u elektoralne vode. Iako danas nema jasne strategije za prevazilaženje kapitalizma, borbe se ipak generalizuju, jer je problem sa kojim se svi suočavamo sveobuhvatan. No, ta generalizacija odvija se na reformističkoj ravni: glasamo za „manje zlo“, a nastavljamo da se borimo za svoju stvar sami. Zato su mnogi glasali za Obamu – ali, kao što je sada jasno, rasna diskriminacija u SAD nije umanjena njegovom vladavinom. Pokret Black Lives Matter (Crni životi su bitni) nastao je za Obaminog mandata.

Jasno je da bi nas pristup nalik ovom iz dvehiljaditih vratio dvadeset godina unazad. Lekcija je jasna: naša snaga je upravo naša solidarnost. No, bitno je da se ovog puta prevashodno ističe da je ono što nas spaja činjenica klasne ekpsloatacije. Solidarnost protiv eksploatacije je, naravno, nemoguća bez solidarnosti protiv različitih oblika opresije.

Zato je danas svaki protest bitan: protiv seksizma, protiv islamofobije, protiv ukidanja sindikalnih prava ili prava na javne usluge. Svuda treba stremiti tome da se protesti šire i da se unutar njih organizuje sve jači i jasniji levi pol, koji će da ističe ono što sve te proteste spaja. Što više ljudi bude na protestima, veće su šanse za širenje levih ideja.

Gde ćemo dalje?

Osmi mart je sledeći korak – za sve nas, radnice i radnike, širom sveta.

Ne možemo izgubiti ništa osim svojih okova!