fblogo   twlogo   ytlogo


ponedeljak, 17 april 2017 17:16

10 predloga kako pobediti Evropsku uniju

 
10 predloga kako pobediti Evropsku uniju

Pred vama se nalazi prevod programskog teksta „10 predloga kako pobediti Evropsku uniju“ (prevela Tijana Okić) iniciranog od strane drugova i drugarica iz Komisije za otpis duga zemljama Trećeg sveta (CADTM). Tekst je produkt saradnje mnogih organizacija i aktera/ki s bogatim iskustvom antikapitalističke borbe, naročito za vreme izraza masovne demokratske težnje protiv ekonomskih regulativa Unije izražene prošle godine u Grčkoj.

Poruka kako EU i njene institucije nije moguće reformisati već je zadatak levice da se protiv istih bori, ključna je i za nas u Srbiji. Očito je da iza politike vlade Aleksandra Vučića stoji upravo EU, te kako je sproveđenje reformi MMF-a zapravo proces ispunjavanja pristupnih pregovora pod paskom navodnog bastiona demokratije. Boljitak može osigurati samo proboj internacionalističkih levih snaga koje će rasprave o «tržištu», a kamoli demokratskoj kontroli politike evropskih zemalja izmestiti iz domena neupitnosti, odnosno prebaciti ih iz natpolitičkog entiteta u žarište borbi koje se svakodnevno odvijaju na terenu.

Solidarno protiv kapitalizma!

Balkan narodima Balkana!

Tekst sastavili: Eric Toussaint, Miguel Urbán Crespo, Teresa Rodríguez, Angela Klein, Stathis Kouvelakis, Costas Lapavitsas, Zoe Konstantopoulou, Marina Albiol, Olivier Besancenot, Rommy Arce

Ovaj kolektivni tekst (puna lista potpisnika/ca nalazi se na kraju) nastao je na inicijativu Erica Toussainta, jednog od pokretača CADTM-ove (Komisija za otpis duga zemljama Trećeg svijeta) kampanje za otpis duga zemljama globalnog Juga. Sadržaj teksta su raspravljali i potpisali aktivisti/kinje i ličnosti iz više od 15 europskih zemalja koji predstavljaju različite snage radikalne i antikapitalističke ljevice: Podemos i Izquierda Unida iz Španjolske, portugalski Lijevi blok, Lijeva partija, NPA i Ensemble iz Francuske, Narodno jedinstvo i Antarsija iz Grčke, radikalna danska ljevica, i aktivisti/kinje iz Cipra, Slovenije, Bosne i Herzegovine i Mađarske. Potpisali su ga razni zastupnici/e stranaka, a među potpisnicima/ama se nalazi i šef financija grada Madrida, kao i bivša predsjednica grčkog parlamenta, te članovi/ice komisije za istinu o grčkom dugu. Svi potpisnici/e su uključeni u trenutne rasprave vezane uz «plan B» za Europu.

Cilj ovog teksta je analizirati bilance[1] snaga unutar EU i izraditi niz radikalnih, ali nužnih prijedloga protiv mjera «štednje» i neoliberalnih politika, kao alternativu postojećoj formi europskih integracija.

Deset prijedloga koji su predloženi u ovom tekstu ishod su analiza situacije u Europi od 2010. godine. Prijedlozi su zasnovani i na iskustvu sukoba koji se u prvoj polovini 2015. godine odigrao između Syrize i Troike, kao i na porazu koji je uslijedio nakon toga. Jednako tako u obzir smo uzeli i iskustva iz Španjolske, Irske i Cipra. Nedavni su događaji nedvosmisleno ukazali na to da vlade ljevice moraju imati hrabrosti da se odupru naredbama i mjerama europskih vlasti (a ne da ih poslušaju) i da moraju radikalno raskinuti sa okvirom osnivačkih sporazuma EU. To mora ići pod ruku sa masovnom narodnom mobilizacijom koju moraju pokrenuti inicijative koje će vlade ljevice poduzimati. Istovremeno se moraju poduzimati čvrste mjere koje je potrebno uvesti odmah: organizirati reviziju duga u kojoj će sudjelovati građani/ke, staviti pod kontrolu priliv i odliv kapitala, socijalizirati financijski i energetski sektor, radikalno reformirati poreski sustav. Neizbježna debata o euru također se mora provoditi javno, a u nekim zemljama izlazak iz eura je potrebno podržati i braniti kao opciju.

Objektivna analiza europskih politika prethodnih godina jednoglasno vodi kao zaključku: samo snažna, suverena i unilateralna samoobrana ovih mjera će bilo kojoj progresivnoj nacionalnoj vladi i društvenim snagama koji ju podržavaju omogućiti raskid s mjerama «štednje» i neoliberalizmom, te će im omogućiti i da se uhvate ukoštac sa pitanjima nelegalnog duga.

Od maja 2010. godine, pitanje nacionalnog duga postalo je centralnim pitanjem za Grčku i za ostatak eurozone. Prvi program od 110 milijardi eura koji je Grčkoj nametnula Troika – koju sačinjavaju Europska centralna banka (ECB), Europska komisija (EC) i Međunarodni monetarni fond (MMF) – a u svrhu izrade i provedbe ovog programa, proizveo je brutalno povećanje grčkog javnog duga. U raznim formama, isto se dogodilo i u Irskoj (2010), Portugalu (2011), Cipru (2013) i Španjolskoj.

Navedeni program imao je sljedeće osnovne ciljeve:

Bailout ili spašavanje privatnih banaka javnim sredstvima kako bi ove privatne banke izbjegle štetne posljedice za svoje vlastite kreditne prevare, i izbjegle novu veliku međunarodnu financijsku krizu.

Dati novim javnim kreditorima, koji su zamijenili privatne, enormne moći prisile nad vladama i institucijama zemalja periferije kako bi se nametnule: politike radikalnih mjera «štednje», deregulacija (nagrizanje ili ukidanje velikog broja radnih beneficija i ostalih socijalnih pogodnosti), privatizacije i stroža autoritarna kontrola.

Sačuvati opseg eurozone (drugim riječima prisiliti Grčku i ostale zemlje periferije da ostanu u eurozoni), što je moćan instrument u rukama multinacionalnih korporacija i velikih ekonomija eurozone.

Neoliberalnim politikama jače udariti Grčku pojedinačno, ali i na druge periferne zemlje eurozone, kako bi se dao primjer za sve europske narode.

Učvrstiti europsku (za EU generalno i za svaku zemlju pojedinačno) autoritarnu formu vladavine, bez pribjegavanja novim eksperimentima koji bi sličili fašističkim ili nacističkim režimima Franca, Salazara ili Grčke vojne hunte (19671974). Ovaj aspekt se često zanemaruje jer je naglasak na socijalnim i ekonomskim reperkusijama. Autoritarne tendencije unutar EU i eurozone su ključni cilj Europske komisije i velikih korporacija. To je vezano uz izvršne moći, ishitrene glasačke procedure, ograničavanje ili kršenje mnogih prava, nepoštivanje volje birača/ica, i pored ostaloga sve veću represiju prema pobuni.

Postoje lekcije koje možemo izvući iz neuspjeha politike koju je vlada Alexisa Tsiprasa usvojila kako bi razbila okove mjera «štednje». Također je potrebno razumjeti i ograničenja manjinske socijalističke vlade Antonia Coste u Portugalu.

Alternativne politike u interesu ljudi moraju istovremeno ući u borbu sa mjerama «štednje», javnim dugom, privatnim bankama, eurozonom i suprotstaviti se autoritarnim tendencijama. Iskustva unutar eurozone u 2015–2016. godini jasno pokazuju da nije moguće raskinuti sa mjerama «štednje» ukoliko se ne ponude odgovori na upravo spomenute probleme. Naravno, u obzir moramo uzeti i klimatsku i ekološku krizu. Jednako tako, moramo se suočiti i sa humanitarnom krizom čiji je uzrok europska politika granica-tvrđava, bliskoistočnom krizom i usponom rasizma i ekstremne desnice, redom odgovornih za tolike smrti i toliki broj azilanata/tkinja na Mediteranu.

Posebno nakon izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika, te nakon pojave radikalnih pokreta koji su se okupili oko kandidature Berniea Sandersa, a koji su sada pozvani u prve redove borbe protiv Trumpa i njegovog programa, europska radikalna ljevica, sindikati, feministički i ekološki pokreti moraju graditi i stvarati veze sa snagama otpora u SAD.

Veliki dio radikalnih lijevih snaga koje imaju članove/ice unutar parlamenta još uvijek imaju pogrešnu ideju o tome šta podrazumijevaju EU integracije i eurozona. Jednostavno rečeno, oni izgleda u Europskoj uniji vide više prednosti nego nedostataka. Oni smatraju da su EU i eurozona kompatibilne sa povratkom socijalnodemokratskih politika, nešto manje nepravde i mogućnošću ponovne izgradnje ekonomije na keynesijanskim principima.

Uzmemo li u obzir iskustva iz 2015. godine od presudne je važnosti da podržimo: one koji nemaju iluzija o Europskoj uniji i eurozoni, one koji predlažu autentične ekološke i socijalističke perspektive kada je riječ o raskidu sa EU ovakvom kakva postoji. Jasno je da nema govora niti o reformi EU niti o reformi eurozone. One ne mogu biti reformirane. Na temelju univerzalnog prava glasa i demokratske debate pokazano je da je to nemoguće, jer na ovim osnovama nije bilo moguće uvjeriti Europsku komisiju, MMF, ECB i konzervativne vlade na vlasti u većini Europe, da prihvate mjere koje bi poštivale prava i volju grčkog ili bilo kojeg drugog naroda.

Referendum od 5. jula, protiv kojeg su se europske institucije borile svim silama i snagama, ucjenom i prisilom (čak su prisilile grčke banke da zatvore vrata na pet dana prije referenduma), nije ih uvjerio da pristanu na bilo kakve ustupke. Naprotiv, potpuno ignorirajući sve demokratske principe, njihovi su zahtjevi postali još nasilniji.

Naravno, ima mnogo mjera koje bi mogle i trebale biti poduzete na europskom nivou kako bi se potaknula ekonomija, smanjila socijalna nepravda, dug učinio održivim a demokracija oživjela. U februaru 2015. godine Yanis Varoufakis, tada grčki ministar ekonomije, iznio je prijedloge koji su išli u ovom smjeru kada je sugerirao da se grčki dug zamijeni za dvije nove vrste obveznica  ili obveznice indeksirane uz rast[2] ili «trajne» obveznice  koje nikada ne bi bile otplaćene kao glavnica, ali bi se trajno isplaćivala samo kamata. Ove prijedlozi nisu imali nikakvu šansu kod europskih vlasti, unatoč tome što su bili umjereni i savršeno ispunjivi.

Ovo je slučaj i sa mnogim drugim prijedlozima čiji je cilj bio olakšanje grčkoga duga kao i duga mnogih drugih zemalja (zajedničko priznanje duga, euro-nominirane međusobne obveznice...). Tehnički, svi ovi prijedlozi su dostupni, ali u trenutnom političkom okviru i bilanci unutar EU, volja da ih se stavi u praksu nedostaje. Progresivna vlada se ne može nadati da će je neko čuti, poštovati, a pogotovo ne da će joj pomagati Europska komisija, ECB i europski mehanizam stabilnosti.[3]

ECB može paralizirati bankarski sustav eurozone ne dopuštajući vlastitim bankama pristup aktivi. Arbitrarna moć ECB-a i bankarska unija osnažuju moći prisile koje europske institucije mogu upotrijebiti kako bi se suprotstavile bilo kojoj progresivnoj politici u Europi.

Sporazumi su postali iznimno restriktivni po pitanju duga i deficita. Europske vlasti koje kontroliraju politike, mogle bi jednostavno odlučiti derogirati ove regulacije uzimajući u obzir stanje krize (one u stvari to čine za «prijateljske» vlade), ali očito nemaju nikakvu namjeru da to stvarno urade.

Naprotiv, sve strane u pregovorima su se snažno borile protiv grčke vlade, premda je ista pokazivala da je umjerena (najblaže rečeno). Mainstream mediji i brojni europski vođe Alexisa Tsiprasa i Yanisa Varoufakisa su tretirali kao pobunjenike ili čak radikalne anti-Europljane. Između januara i jula 2015. godine Troika je lansirala borbu protiv grčke vlade kako bi narodima Europe pokazala da nema alternative neoliberalnom kapitalizmu.

Kapitulacija Tsiprasove vlade nije bila dovoljna da zadovolji MMF i europsko vodstvo. Nastavljen je pritisak i na drugu Tsiprasovu vladu kako bi primijenili još strože neoliberalne politike, posebno napadajući javna dobra (vlasništvo), socijalne i mirovinske fondove, uz asistiranje krupnom kapitalu kroz uvođenje dodatnih sudskih i pravnih okvira kojima je favorizirana privatizacija i osnovna strukturalna regresija. Sve ove mjere dovele su do povećanja nepravdi i do još više prekarnosti.

Ukoliko se kreditori slože sa novim restrukturiranjem duga, bit će to pod uvjetom da se nastave iste politike. U ovom slučaju, smanjenje duga neće biti niti pobjeda niti utjeha. Bit će to samo mjera kojom će se osigurati trajno vraćanje duga uz istovremeno oslabljivanje bilo kakvih društvenih borbi.

Ovo je prva lekcija: ukoliko ne poduzmu stroge, suverene i unilateralne mjere samoobrane, narodi i vlade koje narod glasanjem dovodi u ured da raskinu s mjerama «štednje» neće moći stati ukraj kršenju ljudskih prava koje čine kreditori i velike korporacije.

Neki bi tvrdili da bi vlada ljevice, ukoliko dođe na vlast u Madridu, mogla iskoristiti snagu španjolske ekonomije (četvrta u eurozoni po iznosu BDP-a), kako bi ispregovarala ustupke koje Tsiprasova vlada nije mogla. No o kojim ustupcima bi bila riječ? Ponovno uspostaviti proizvodnju i potaknuti zapošljavanje kroz široku javnu potrošnju i deficite? ECB i Berlin bi se sa još najmanje pet ili šest drugih centara usprotivili takvim politikama! Poduzeti stroge mjere protiv banaka? ECB bi, uz podršku Europske komisije, odbila takve politike.

Sigurno je također da, kada bi radikalna ljevica ušla u vladu na, primjerice, Cipru, u Irskoj, Portugalu, Sloveniji ili jednoj od tri baltičke države, suočena sa nepopustljivom Europskom komisijom ili ECB-om, ne bi imala snagu uvjeriti ove institucije da joj dopusti da odustane od mjera «štednje», zaustavi privatizacije, razvije javne usluge i drastično smanji dug. Ove zemlje će se morati oduprijeti i donijeti unilateralne mjere u interesu stanovništva. Da li bi nekoliko progresivnih vlada zemalja eurozone moglo oformiti front za pregovore? Dobro bi došlo kada bi se nešto tako dogodilo, no izgledi su slabi, ako zbog ničeg drugog, onda zbog izbornih politika i planova.

Ukoliko Jean-Luc Mélenchon pobijedi na predstojećim izborima u Francuskoj, a njegova koalicija dobije na narednim općim izborima, da li bi francuska lijevo orijentirana vlada mogla postići reformu eura? Mélenchon i osoblje uključeno u njegovu kampanju vjeruju da bi mogli. Opravdano je sumnjati u ovu mogućnost. Pretpostavimo da Mélenchon pobjeđuje i formira vladu s namjerom da uvede socijalne politike i reformira euro. Koje bi bile opcije?

Sasvim je izgledno da bi si francuska vlada mogla priuštiti neposluh u odnosu na postojeće sporazume, no izvjesno je da ne bi mogla postići dalekosežnu reformu cijele eurozone. Da bi se to postiglo, bile bi potrebne istovremene pobjede progresivnih opcija i u zemljama eurozone i u zemljama periferije. S obzirom na prethodno rečeno, jasno je da bi vlada prkosne Francuske i njenih saveznika, uvodeći mjere u cilju zaštite svog naroda i naroda svijeta (primjerice otpisom grčkog duga i duga zemalja u razvoju prema Francuskoj), mogla imati pozitivne učinke na nivou cijele Europe.

Iz navedenog možemo zaključiti da put izlaska iz krize nije nacionalističke prirode. Kao i u prošlosti, tako i danas: potrebno je usvojiti internacionalističku strategiju i usmjeriti se na europsku integraciju koja spaja ljude koji se protive sadašnjoj formi integracije kojom potpuno dominiraju interesi krupnog kapitala.

Slabe karike u sveeuropskom lancu dominacije nalaze se u perifernim zemljama. Da je Syriza usvojila ispravnu strategiju 2015. godine, to bi možda bila prekretnica. To se nije dogodilo.

Druge slabe karike gdje bi radikalna ljevica mogla osvojiti vlast u ne tako dalekoj budućnosti su Portugal, Španjolska i možda Cipar, Irska i Slovenija. Progresivni zaokret ka naprijed ovisio bi o sposobnostima radikalne ljevice da usvoji lekcije iz 2015, što bi značilo da mora napraviti antikapitalističke i demokratske prijedloge koji bi za sobom povukli i široku narodnu podršku. Bez sumnje, snaga narodnih mobilizacija bit će odlučujući faktor. Ukoliko pritisak za stvarnim i beskompromisnim promjenama ne preplavi ulice, komšiluke i radna mjesta, budućnost će biti veoma mračna.

10 prijedloga kako pobijediti Europsku uniju

1. Vlade ljevice moraju na veoma transparentan način, u skladu sa svojim prijašnjim obavezama, iskazati neposlušnost Europskoj uniji

Stranka ili koalicija stranaka (primjer Španjolske pada na pamet) koje tvrde da vladaju moraju od početka odbiti prihvaćanje mjera «štednje», i obećati da će odbiti sve mjere čiji je jedini cilj balansiranje proračuna. Moraju reći: «Nećemo pristati na diktat europskih sporazuma i balansiranja budžeta jer želimo povećati javne rashode da bismo se borili protiv antisocijalnih mjera «štednje» i da bismo se ukrcali na ekološku tranziciju.»

Prvi je korak stoga da se s neposluhom krene jasno i odlučno. Grčka kapitulacija nam je pokazala da moramo razbiti iluziju da Europska komisija i ostale europske vlade poštuju narodnu volju. Ova iluzija može voditi samo ka katastrofi. Ne smijemo slušati. Neposluh.

2. Poziv na narodnu mobilizaciju na nacionalnom i europskom nivou

Takva se inicijativa nije pokazala uspješnom niti u Grčkoj niti u ostatku Europe. Očigledno je da europski društveni pokreti nisu postigli veći uspjeh pozivajući na demonstracije, koje su se dogodile, ali nisu bile na nivou potrebnom da bi se iskazala solidarnost sa narodom Grčke.

Međutim, istina je također i da strategija Syrize nije uključila pozive na narodnu mobilizaciju u Europi, pa niti u samoj Grčkoj. A kada je Tsiprasova vlada pozvala na mobilizaciju putem referenduma, volja 61.5% Grka i Grkinja koji su odbili prihvatiti zahtjeve kreditora nije poštovana.

Prisjetimo se da su od kraja februara 2015. do kraja juna 2015. Yanis Varoufakis i Alexis Tsipras davali izjave u kojima su javnost pokušavali uvjeriti da je sporazum na vidiku i da se situacija poboljšava.

Zamislimo na trenutak da su nakon svakih pregovora objasnili šta se zapravo zbiva priopćenjima za tisak, izjavama upućenim medijima i deklaracijama na javnim mjestima  ispred središta europskih institucija u Bruxsellesu i drugdje. Zamislimo da su otkrili šta se zapravo događa. Da su to otkrili, došlo bi do okupljanja tisuća i desetina tisuća ljudi i društvene mreže bi alternativni diskurs prenijele do stotina hiljada i miliona građana/ki.

3. Pokrenuti reviziju duga u kojoj će sudjelovati građani/ke

Situacija u 28 zemalja članica EU i unutar eurozone su različite. U neki europskim zemljama – npr. u Grčkoj – pitanje od najveće nužnosti je suspenzija otplate duga kako bi se zadovoljenje socijalnih potreba i osnovnih ljudskih prava apsolutno stavilo na prvo mjesto. To je istovremeno i ključni element strategija samoobrane.

U Španjolskoj, Portugalu, na Cipru i u Irskoj, takav poduhvat ovisi o ravnoteži moći i trenutnoj ekonomskoj slici. U drugim zemljama je moguće najprije napraviti reviziju duga, a potom odlučiti o suspenziji otplate. Potrebno je razmotriti specifičnost situacije u svakoj zemlji prije nego se poduzmu ove mjere.

4. Uspostaviti kontrolu nad tokovima kapitala

Moramo pojasniti šta ovo znači. Uspostaviti kontrolu nad tokovima kapitala ne znači da ljudi ne mogu prebaciti nekoliko stotina eura na račune izvan svoje države. Međunarodne financijske transakcije bi, naravno, bile dopuštene do određenog iznosa. S druge pak strane, iznimno je važno nametnuti strogu kontrolu nad tokovima kapitala iznad određenog iznosa.

5. Socijalizirati financijski i energetski sektor

Socijalizirati financijski sektor ne znači naprosto razviti javni bankarski centar. Socijalizirati financijski sektor znači donijeti odluku kojom se vrši javni monopol nad financijskim sektorom, tj. bankama, stambenim štedionicama i osiguravajućim kućama. To bi značila socijalizacija financijskog sektora pod kontrolom građana/ki: pretvoriti financijski sektor u javnu uslugu. Naravno, socijalizacija energetskog sektora bila bi prioritet u toku ekološke tranzicije. Ekološka tranzicija se ne može dogoditi bez da postoji javni monopol nad energetskim sektorom, i u proizvodnji i u distribuciji energije.

6. Stvoriti dodatnu, nekonvertibilnu valutu i braniti pravo da se izađe iz eurozone

Bilo da je riječ o izlasku iz, ili o ostanku u eurozoni potrebno je stvoriti nekonvertibilnu dodatnu (komplementarnu) valutu. Drugim riječima, valutu koja će se koristiti lokalno, za razmjenu unutar države – primjerice za plaćanje uvećanih penzija, povećanje plaća za javne službenike, poreze, javne usluge i slično. Upotreba komplementarne valute omogućava djelomično olakšanje u odnosu na diktat eura i Europske centralne banke.

Naravno, debatu o eurozoni nije moguće izbjeći. U nekim zemljama izlazak iz eurozone je opcija koju moraju braniti političke partije, sindikati i drugi društveni pokreti. Nekoliko zemalja eurozone neće moći raskinuti sa programima mjera «štednje» i krenuti u eko-socijalističku tranziciju bez izlaska iz eurozone. U slučaju izlaska trebala bi se usvojiti redistributivna monetarna reforma ili ubiranje posebnih progresivnih poreza na prihode iznad 200.000 eura. Taj prijedlog bi se odnosio samo na gotovinske aktive (sredstva), a ne na osobno vlasništvo (prvu nekretninu itd.).[4]

Primjenjujući progresivni devizni tečaj u slučaju kada se ide od eura ka novoj valuti, iznos gotovine u rukama 1% najbogatijih bi se smanjio, a bogatstvo bi se redistribuiralo kućanstvima.

7. Implementirati radikalnu poresku reformu

Ukinuti PDV na osnovna životna sredstva i usluge, poput hrane, električne energije i vode (do određenog nivoa potrošnje po pojedincu/ki), kao i na druge osnovne komunalne usluge. S druge strane, potrebno je povećati porez na luksuzna dobra i usluge. Moramo povećati poreze na korporativnu dobit i prihode iznad određenog iznosa  drugim riječima, progresivni porez na dohodak, bogatstvo, i luksuzne građevine. Reforma poreskog sustava treba proizvesti direktne i trenutne efekte: veoma značajno smanjenje direktnih i indirektnih poreza za većinu stanovništva i značajno povećanje istih za najbogatijih 10% kao i za velike korporacije. Također, hitne i stroge mjere moraju biti poduzete protiv prevara i onih koji izbjegavaju plaćanje poreza.

8. Deprivatizirati – otkupiti  privatizirane kompanije za simbolični iznos od 1 eura

Platiti simbolični iznos od 1 eura onima koji su se kroz privatizaciju obogatili bila bi prikladna gesta koja bi ojačala i proširila javni sektor pod kontrolom građana/ki.

9. Implementirati široki vanredni plan za stvaranje društveno korisnih poslova i za ekonomsku pravdu

Reducirati radno vrijeme bez reduciranja plaća. Opozvati antisocijalne zakone i usvojiti zakone kojim bi se popravila situacija po pitanju zlostavljačkih hipotekarnih dugova; zemlje poput Španjolske, Irske i Grčke su najviše pogođene (ali i mnoge druge zemlje). Ovo bi se moglo popraviti usvajanjem odgovarajućih zakona kojim bi se izbjegli sudski postupci (budući da se mnoga kućanstva suočavaju sa pravnim radnjama koje zahtijevaju kreditori, tj. banke).

Primjerice, parlamenti bi mogli usvojiti zakon kojim bi se poništili hipotekarni dugovi ispod 150.000 eura i time staviti točku na i u takvim slučajevima. Uvesti program široke društvene potrošnje kojim bi se poticalo zapošljavanje i društveno korisne djelatnosti kojima bi se poticala lokalna proizvodnja i distribucija.

10. Inicirati istinski konstitutivni proces

Ovo ne podrazumijeva ustavne promjene unutar postojećeg okvira parlamentarnih institucija. To podrazumijeva raspuštanje parlamenta i biranje ustavotvorne skupštine direktnim glasanjem.

Ovo je 10 glavnih prijedloga za raspravu. No, jedno je izvjesno: mjere koje je potrebno poduzeti moraju ići u korijen problema i moraju biti primijenjene istovremeno, budući da nam je potreban koherentan program. Raskid sa mjerama «štednje» se ne može postići ukoliko od samog starta ne poduzmemo radikalne mjere protiv kapitala.

Oni među nama koji vjeruju da je moguće postići ovaj cilj bez da se krene u borbu protiv kapitala samo stvaraju konfuziju i blokiraju svaki stvarni progres. Arhitektura Europe i veličina kapitalističke krize ne ostavljaju prostora za neokeynesijanske ili produktivističke politike. Eko-socijalizam mora biti stavljen u središte rasprave, a ne ostavljen po strani. Neposredni i konkretni prijedlozi se moraju pojaviti. Moramo iznijeti borbu protiv mjera «štednje» i ukrcati se na put eko-socijalističke tranzicije. To je apsolutna i hitna nužnost.

Puna lista potpisnika: http://www.cadtm.org/The-Challenges-of-the-Left-in-the

[1] Bilanca je financijsko izvješće koje prikazuje imovinu i izvore imovine na određeni dan. Bilanca koja se izrađuje na kraju godine zove se završna bilanca. Završna bilanca nam otkriva kako su se sredstva koristila tokom godine i na koji način su sredstva priskrbljena.

[2] Riječ je o vrsti otplate duga koja je vezana uz rast. Dakle, dug se otplaćuje samo ukoliko postoji ekonomski rast.

[3] Europski mehanizam stabilnosti je entitet za upravljanje krizom eurozone. 2012. godine ovaj je pakt zamijenio druga dva mehanizma (European Financial Stability Facility i European Financial Stabilization Mechanism) koji su bili uvedeni kao odgovor na krizu javnoga duga u eurozoni. Ovaj se pakt odnosi samo na članice EU koje su dijelom eurozone. Ukoliko dođe do prijetnje stabilnosti eurozone, ova europska financijska institucija bi trebala garantirati financijsku pomoć (zajmove) zemlji koja se nađe u poteškoćama. Uvjeti za dobijanje ove pomoći veoma su strogi. Videti: http://www.esm.europa.eu/

[4] Druga i svaka daljnja nekretnina bi se oporezivala.

Pročitano 2117 puta

Ostavi komentar

Polja obeležena zvezdicom je obavezno popuniti. Po potrebi možete koristiti i bazične HTML kodove. Komentari se moderišu tako da neće biti odmah dostupni. Desničarske komentare ni ne objavljujemo. Ovo je platforma za diskusiju i organizovanje levice, tako da apelujemo na drugarski ton u diskusijama.

Prijavi se na mejling listu

Društvo POLITIKA i ekonomija

Intervju

Kostas Lapavicas: EU nije moguće reformisati

Prenosimo intervju sa Kostasom Lapavicasom objavljen na portalu Prometej.ba. Kostas Lapavicas (1961, Solun) grčki je mar...

Intervju

Džozef Čunara: Oprezni optimizam levice u Britaniji

Na ovogodišnjem Marx is’ Muss kongresu u Berlinu, razgovarali smo sa britanskim socijalistom Džozefom Čunarom, autor...

Radnička borba

Iz arhive - Sindikalni pokret u Srbiji danas: Šta nam je činiti?

Odlučili smo da objavimo ovaj članak iz naše arhive - tačnije iz prva dva broja našeg lista Solidarnost objavljene r...

POKRET Teorija i istorija

Istorija

Mase ulaze u istoriju: uvod u Trockijevu Istoriju Ruske revolucije

Povodom stogodišnjice Ruske revolucije, započinjemo s novim feljtonom. Svakog četvrtka objavljivaćemo prevode tekstova p...

Istorija

Proglas Aleksandre Kolontaj

Povodom stogodišnjice Ruske revolucije, započinjemo s novim feljtonom. Svakog četvrtka objavljivaćemo prevode tekstova p...

Teorija

Lenjinova „Država i revolucija“

Povodom stogodišnjice Ruske revolucije, započinjemo s novim feljtonom. Svakog četvrtka objavljivaćemo prevode tekstova p...

Nauka, kultura i umetnost

Marks21 | Solidarnost 2017. Podstičemo preuzimanje i korišćenje materijala koji se nalazi na sajtu, osim u komercijalne svrhe.