8. mart: dan borbe za ženska prava![7 min. za čitanje]

Srećan 8. mart, praznik borbe za žensku jednakost i oslobođenje!

Ako zagrebemo ispod površine patrijarhalnog kiča koji neizostavno prati obeležavanje Međunarodnog dana žena, i kod nas i širom sveta, suočavamo se sa nedvosmislenom poentom: koreni ženskog pokreta neraskidivo su povezani sa razvojem klasne borbe, a utemeljivanje Dana žena kao simbolične uspomene na početak borbe za jednak položaj žena u porodičnoj i političkoj sferi delo je istaknutih komunistkinja – Klare Cetkin i Aleksandre Kolontaj. Zahvaljujući ovoj potonjoj, 8. mart je postao zvanični praznik nakon Oktobarske revolucije. Istorija ženskog pokreta, počevši od šifražetkinja u Britaniji, preko socijalistkinja u Nemačkoj i Rusiji, anarhistkinja za vreme Španskog građanskog rata, crnih žena u Sjedinjenim Državama tokom šestdesetih i sedamdesetih, ženskih organizacija koje su se borile protiv klero-militarističkih režima u Portugalu, Argentini, Pakistanu, Iranu, zaključno sa kurdskim revolucionarkama, prepuna je policijskih progona, ubistava, nasilja, brutalnosti svake vrste.

Kako je onda 8. mart, simbol sećanja na borbenost i otpor koje su žene kroz veći deo devetnaestog i čitav dvadeseti vek pružale patrijarhalnim, kapitalističkim i fašističkim strukturama, potpuno ispražnjen od političkog sadržaja, skrajnut i degradiran na nivo sentimentalnih čestitki i poklanjanja cveća? Osim što je reč o svojevrsnoj buržoaskoj, patrijarhalnoj perverziji, koja ženski pokret transformiše u amblem patrijarhalnog veličanja ženske poslušnosti i pomirljivosti – cvet, jasno je koliko takvo ideološko i simboličko razobličavanje feminističke borbe ide na ruku vladajućim elitama. Stoga osmi mart više nije posvećen drugaricama, već damama.

Istrajavanje političkih elita u pacifikovanju ženskih borbenih potencijala, odveć vidiljivo u ideološki krajnje spornom označitelju dama, nije, međutim, sasvim prognalo feminizam na marginu javnog diskursa. Paradoksalno, pretvorilo ga je u brend i inkorporiralo u neoliberalnu agendu. Time se može objasniti poplava poznatih ličnosti, poput Bijonse, Eme Votson, Tejlor Svift i dr, koje se deklarišu kao feministkinje. Naizgled, to je obećavajuće i ohrabrujuće. Međutim, ovde je reč o pokušaju komodifikacije feminizma: feminizam postaje roba, koju će filmske i muzičke dive lako zameniti za poene popularnosti. Inherentna radikalnost i beskompromisnost ženskog pokreta biva neprimetno ugušena. Prećutana su pitanja o kapitalističkim korenima rodne, pa gotovo i svake druge diskriminacije, problem rodne dimenzije politike štednje, kao i činjenica da je mnogim ženama, upravo zbog svog klasnog položaja, pristup zdravstvenom i obrazovnom sistemu ograničen. Umesto toga, feminizam poznatih žena sveden je na nekoliko na brzinu nabubanih narativa koji ni posredno ne problematizuju ekonomsku i političku potlačenost ogromne većine žena.

Tako je za Bijonse cilj feminističke borbe negovanje uzajamne podrške između muškaraca i žena. Razbijanje mita o feministkinjama kao ženama „koje mrze muškarce“ odjednom se ispostavlja kao fundamentalno političko pitanje. „HeForShe“, kampanja Ujedinjanih nacija čije je zaštitno lice Ema Votson, slikovito svedoči o ovom trendu. Nasuprot objektivnoj stvarnosti, u kojoj teret reproduktivnog rada i dalje pada isključivo na žene, koje su manje plaćene za isti rad i žrtve najrazličitijih oblika rodno zasnovanog nasilja, pažnja javnosti usmerava se na izmišljeni problem „mizandrije“. Štaviše, to znači da muškarci bivaju dovedeni u središte političkog prostora koji je, ako ništa drugo, garantovao ekskluzivnost ženskog iskustva i autentičnost ženskog glasa.

U ovom svetlu treba sagledati i slične, naizgled usamljene, pojave u regionu, kao što je Ida Prester. Želeći da opravda svoje duboko konzervativne stavove o braku i zagovaranje tradicionalne rodne podele rada, ova urbana ikona izjavila je da feminizam smatra „pravom žene da bude što poželi“. To je, najblaže rečeno, uvredljivo za žene koje su ginule u borbi za pravo glasa i pravo na obrazovanje, za žene kojima je pravo na abortus bilo ili je i dalje uskraćeno, za siromašne Afroamerikanke koje je država krajem prošlog veka prisiljavala na sterilizaciju. U viziji Ide Prester i sličnih liberalnih feministkinja kategorija izbora shvaćena je vulgarno i apolitično, te posredno otvara prostor za besomučno perpetuiranje izlizanih neoliberalnih floskula. Ako žene imaju izbor da budu šta požele, onda njihov položaj zavisi isključivo od njihovih sposobnosti. Odatle i glorifikovanje mistifikovanog čina osnaživanja žena. Budući da su žene za vreme Drugog svetskog rata zamenile muškarce na poslovima u tzv. teškoj industriji, kao i da su mnoge ravnopravno učestvovale na frontu, jasno je da ženama ne manjka ni snage ni sposobnosti. Liberalnofeministička interpretacija istorijskih tekovina ženske borbe svodi se na borbu bogatih, belih, heteroseksualnih žena da afirmišu svoje pravo da budu šta požele.

Pokušaj pomirenja feminističkih ideja i neoliberalne prakse nalazimo ne samo na kulturnoj, već i na oficijelnoj političkoj sceni. Danas imamo posla ne samo sa liderima, već i sa liderkama neoliberalnih i konzervatnivno desnih partija. Kao što je dolazak M.Tačer na vlast označio ne samo početak ere vrlo reakcionarnog odnosa prema ženskom pokretu već i niz prokapitalističkih mera koje su direktno ugrožavale materijalni položaj žena, tako ni današnje liderke nisu ništa bolje niti treba da predstavljaju feminističke uzore. Političarke poput A. Merkel, Marin le Pen, Kolinde Grabar Kitarović ili Hilari Klinton pokušavaju da pseudofeminističkom retorikom pokupe jeftine političke poene. Njihova „borba“ za ravnopravnost žena jeste borba za ravnopravan položaj određenih žena unutar kapitalističkih i imperijalističkih elita. Zato njihov politički rad nema nikakav emancipatorski značaj niti doprinosi jačanju ženskog pokreta. Primera radi, unija žena Srpske napredne stranke borbu protiv nasilja nad ženama sprovodi apstraktnim govorima o „podizanju svesti“, iako, budući da je deo vladajuće garniture, ima pristup institucijama i novčanim sredstvima za sprovođenje konkretnih mera u cilju poboljšanja položaja žena.

Ne samo da liderke mejnstrim partija neće pozitivno uticati na položaj nezaposlenih, socijalno ugroženih žena i radnica već neke od njih nanose i ozbiljnu štetu samom ženskom pokretu, želeći da se legitimišu kao njegove glasnogovornice. Korporativni „feminizam“ Hilari Klinton, koji otvoreno podržava agresiju na Bliskom istoku ne može da povede borbu protiv ugnjetavanja ili da joj na bilo koji način doprinese.

S druge strane, brojne leve inicijative i dalje su dominantno muške. Činjenica da Sirizina vlada nema nijednu ministarku duboko je uznemirujuća i jeste za osudu. To pokazuje da je ženski pokret danas u istoj situaciji kao i na samim počecima svoje izgradnje. Žene su primorane da se bore na dva fronta: protiv sistema eksploatacije i ugnjetavanja, ali i protiv seksizma unutar samih levičarskih pokreta. Problem nevidljivosti i žena na levici jedino se može prevladati odozdo, uključivanjem što većeg broja žena, njihovim prisustvom na terenu, posebno u vidu sindikalnog organizovanja. Da bismo pronašli uzore uspešnog feminističkog organizovanja, ne moramo da odemo previše daleko – da posegnemo za veličanstvenim uspehom kurdskih partizanki ili Feminističkim karavanom, koji radi na povezivanju različitih borbi radnica i svih ugnjetenih žena širom sveta. Dovoljno je da se osvrnemo i na ženske inicijative u regionu i kod nas.

Ženska fronta za radna i socijalna prava u Hrvatskoj ponovo je politizovala ženski pokret, jasno ga pozicionirajući na levom delu političkog spektra. Tako će Osmi mart drugarice iz Hrvatske obeležiti u nedvosmisleno antikapitalističkom duhu, podsećajući na najblistavije trenutke ženskog pokreta s početka 20. veka. Zajedno sa aktivistkinjama ženskih sindikalnih grupa, one pozivaju na otpor merama štednje.

U Beogradu Ženska romska mreža, Mreža Žene protiv nasilja, Mreža Žena u crnom Srbije i Sindikalne sekcije žena organizuju protestni marš, reafirimišući ženski pokret u Srbiji kao pokret čiji su politički ciljevi jasni, a ideološki minimum koncizan i u skladu sa tradicijom socijalističkog feminizma: solidarnost sa svim potlačenima i ugnjetavanima, internacionalizam, kontinuitet borbe protiv svih oblika socijalne nepravde čiji su uzrok patrijarhat i kapitalizam. Ženski kolektivi u raznim gradovima – Novom Sadu, Nišu, Užicu, Vranju, Pančevu, Tutinu i dr. – obeležiće 8. mart akcijama sa srodnim ciljevima. Posebno značajan aspekt ovakvih događaja jeste u tome što otvara politički prostor i dvostruko marginalizovanim i nevidljivim grupama, kao što su Romkinje, lezbejke i žene sa invaliditetom.

Tako ženski pokret u svojoj aktivističkoj praksi prevladava sve nedostatke „feminizma“ kakav političke i kulturne elite pokušavaju da nam ponude. Ženski pokret u Srbiji očigledno ne odustaje od svojih klasnih korena i kolektivističkih ciljeva, vraćajući se svojoj izvornoj radikalnosti i borbenosti. Zahtev za ponovnom politizacijom feminističke borbe i feminističke kulture jezgrovito je ispostavljen: Marširamo, jer nećemo odustati od svojih prava i pretvoriti se u podanice!