Još prije mjesec dana nitko se nije usudio nadati da će protesti u Mariboru prerasti u tako masovan val skupova. Ti protestni skupovi sada već postaju ustanički pokret, koji treba čitati ne samo kao kritiku vladajuće politike već i kao prijelom sa njom. Prijelomnu je politiku, već po njenoj definiciji, nemoguće predvidjeti – pa je zato svaki put prisutno iznenađenje završetkom – a trenutak početka, kao i njene buduće (ne)uspjehe, bespredmetno je naguravati u pripremljene obrasce. No, istina je i da činjenica kako je puklo nikako nije potpuno iznenađenje.
Sjetimo se samo da su radikalne kritike sadašnje krize već duže vremena prisutne kako u širem evropskom, tako i u užem slovenskom kontekstu. Sindikati, pojedine skupine i kritički intelektualci upozoravali su na klasno zaoštravanje u društvu i na konačnu demontažu socijalne države, koja se događa pri neoliberalnom rješavanju krize, gdje cijenu plaćaju isključivo ljudi.
Kriza je iskristalizirala niz proturječja, od onih unutrašnjih, vidljivijih, što se tiču korupcije, otkazivanja pravne države, do onih više sistemskih, koja govore o brutalnom restrukturiranju kapitalističke privrede, što preko politika štednje proizvodi učinke na ukupan ustroj društva: rast nezaposlenosti, smanjena likvidnost poduzeća i njihovo propadanje, snižavanje životnog standarda, ukidanje socijalnih pomoći i sveopći napad na ono što je preostalo od socijalne države.
Korupcija i nesposobnost političkih funkcionera, te smanjenje demokratičnosti u slovenskom prostoru, samo je poleđinska i radikalnija strana neoliberalnog riješavanja krize. Sluganska politika žurila se ispunjavati politike štednje i prije no što su na scenu stupili međunarodni krvnici MMF, ECB i EU.
Ali, dogodio se narod i izveo preventivni udar. Ljudi su prepoznali najdirektniji antagonizam, gdje oni koji bi trebali zastupati narod ne samo da kradu, već su i u sudskim procesima, a ne preuzimaju odgovornost. Nije ljude udarila po džepu samo kazna plaćanja krize, već i osjećaj društvene krivnje i gubitka nečega najvlastitijeg: dostojanstva.
Kada su sahranili i budućnost i kada su zakazali svi redovni politički instituti, moguć je samo jedan izbor: narodni ustanak, koji će nas u budućnosti možda dovesti do pronalaženja novih političkih oblika.
Rođenje naroda
U čemu se sastoji narodni prijelom sa službenom i proteklom politikom?
Većina bi se složila da se zadnji tjedan, barem od drugog mariborskog ustanka (26.11), prvi puta u samostalnoj državi sponatno organiziraju demonstracije po cijeloj Sloveniji, a ne samo u njenom centru. Da su udruženi drugačije misleći, različite generacije, različite klasne pripadnosti. Da u pozadini ne stoje nikakvi stričevi, osim onih stričeva koji o prvima sanjaju. Da je val protesta bitno nadišao sindikalno organiziranu borbu i da ju je na svoj način radikalizirao.
Ono što u prošlosti nije uspjelo ni alternativnijim i lijevo-organiziranim grupama, niti sindikatima, danas uspijeva ulici, odnosno, bolje rečeno, na ulicama se napokon počeo rađati narod.
Ako je koncept naroda još nedavno bio samo ukras u deklaracijama i u slovenskom Ustavu, ili samo jeftini populizam na usnama vladara, danas se rađa i prakticira koncepcija naroda „odozdo prema gore”. Narod (u smislu politički narod, puk, u slovenskom ljudstvo za razliku od naroda, op.p.) nije samo skup atomiziranih individua; isto tako to nije samo neka etnička zajednica, koju zajedno drži nacionalni jezik.
Narod drži zajedno politički projekt, pronalaženje zajedničkog političkog jezika, koji u ovom trenutku krasi još neizrađeni, ali širok spektar političkih misli i zahtijeva. Posljednji se pojavljuju kroz politička iskustva, koja nisu vezana samo na ulične pohode.
Nakon dugog vremena zastrašivanja i nepovezanosti, danas se u nizu medija, od tiskanih do društvenih mreža, od blogova do komentatora, primjećuje pravi kritički stampedo. Cvjeta reflektirana i manje reflektirana misao, koja ne dolazi samo od eksperata i savjetnika, već od mnogih sudionika ili simpatizera protesta.
Istina je i to da smo svjedoci heterogenosti pozicija unutar ustaničkog pokreta: od kritike korumpiranosti predstavnika vlasti, pokopa pravne države i otkazivanja socijalne države, pa do naglašavanja jedinstva svih Slovenaca i Slovenki. Svi ti cvjetovi zasad se sabiru u centralnom aksiomu – „Gotov si, gotovi su” – koji je izraz narodnog nepovjerenja i poziv cijeloj političkoj klasi da odstupi.
Na taj način narod pravu politiku otuđuje kako od vlastitog fatalizma, tako i od političkih funkcionera, koji su do sada vladali u ime naroda. Taj politički proces mogli bismo s Rousseauom nazvati formiranjem opće volje. Poetski rečeno, radi se o povijesnom trenutku kada iz ljudi nastaje narod.
Izazovi za budućnost: razvijanje narodne vlasti
Još od samog početka, od vršitelja vlasti nije bilo za očekivati da imaju sluha. Oni kroz poznate tehnike vladanja pokušavaju unijeti razdor u nastajući narod: prvo, pomoću osude nasilja i razlikovanjem demonstranata na nasilne i mirne kriminaliziraju ustanički pokret i zamagljuju realne uzroke nastale situacije, koje su dio problema oni sami. Osim toga tu se otvara još i pitanje insceniranosti nasilja; drugo, vršitelji vlasti odjednom pokušavaju nametnuti kvazi-promijene (SDS-ovih 11 točaka je klasični instrument manipulacije), a pogotovo će na protestima pokušati kapitalizirati opozicija; treće, zavlačenje, odlaganje radikalnih riješenja.
Politička klasa je svjesna da u trenutku kada odstupi Kangler to može poslužiti kao precedens i uspjeh, te potvrda opće volje naroda. U tom trenutku nema garancije ni za jednu službenu političku poziciju.
Svakako je potisak ustaničkog pokreta potrebno masovno pozdraviti i stati na stranu naroda. Ali i ta strana mora razvijati načine kako odgovoriti na gore pomenute tehnike vlasti, ujedno usmjerujući napore u obuhvatnije političke forme, koje će služiti kao prostor rasprava i narodnog odlučivanja.
Prava politika ne znači samo hodanje po ulicama. Ako je Facebook odličan za organizaciju zborova, to još ne znači da će sam po sebi donijeti fundamentalne društvene promijene. Za dalji zamah pokreta zato je nužno oživjeti mjesne zajednice, koje bi mogle postati organi narodne vlasti. Ustanički pokret mora zauzeti i druge, naizgled manje politične prostore, o promjenama treba debatirati posvuda: kod kuće, na poslu i u ustanovama slobodnog vremena.
U tom pogledu se nastajući pokret ne bi smio unaprijed marginalizirati i ograničiti na pohode. Ulični protesti mogu kratkoročno biti izuzetno relevantni, dok dugoročno mogu voditi u iscrpljivanje i zasićenost. Zato je danas više no prije bitno izgrađivati tvrđu platformu, a kasnije možda i političku stranku.
Grčko iskustvo Syrize tu može biti inspirativan primjer, koji povezuje narod, pokret i preuzimanje vlasti. Koga će se birati ako recimo stvarno dođe do prijevremenih izbora? Koga će se postaviti na vlast kada s nje ode Kangler?
Uzmemo li naime ozbiljno aksiom „Gotovi su”, onda se treba dalje pitati o tome što dolazi kasnije: „kamo idemo?” i „što da se radi?”. Na toj točci možemo se, pored vlastitog razvijanja političkih oblika, nešto naučiti, kako iz prošlih socijalističkih iskustava, tako i iz sadašnjih eksperimenata (Južna Amerika, Island), koji ukazuju na alternativu.
To da je drugačiji svijet nemoguć, samo je jedno od lica službene politike, pa je naivno očekivati da se kriza razriješi bez sistemskih riješenja. Istina je da je pravi politički rad naporan i dugotrajan i mogli bismo reći kako će on tek stvarno početi ostavkama sadašnjih predstavnika.
Jedino pokret sam može dati pravi odgovor. Možda jedan od istinitijih obrisa nove politike možemo tražiti u najavi 21.12., kada će se narodni ustanak udružiti sa općim štrajkom javnih službenika (SVIZ).* To bi mogao biti najveći i najradikalniji protest, koji će graditi solidarnost novog naroda.
*U međuvremenu, SVIZ je odložio početak štrajka za januar zbog, kako kažu, nedovoljnog vremena da se štrajk pripremi i realizuje za kratko vreme usred praznika.
Veliko hvala Galu, uz čiju saglasnost prosleđujemo članak, kao i uredniku Aktiva, Srećku Puligu, koji je članak preveo sa slovenačkog jezika i obezbedio pristanak autora.