Bravo momci/dječki, odlično ste to počistili.

Haški tribunal, nacionalistički zločini i imperijalizam na Balkanu[8 min. za čitanje]

Oslobođajuće presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču, generalima koji su 1995. godine bili na čelu operacije „Oluja”, kao i Ramušu Haradinaju, komandantu OVK, i njegovim pomoćnicima, Idrizu Baljaju i Ljahiju Brahimiju, otvaraju novu etapu evroatlantske imperijalističke strategije za Balkan.

Ta strategija se od početka zasniva na evroatlantskim integracijama regiona pod američkim vođstvom. Saradnja s Haškim tribunalom je, takođe, zemaljama bivše Jugoslavije od samog početka bila preduslov integracija u imperijalističke strukture. To je u startu otvoreno politizovalo jednu navodno nezavisnu pravnu instituciju.

Drugim rečima, „međunarodno pravo” je samo blaži izraz za imperijalizam. Pod plaštom odbrane „univerzalnih ljudskih prava” NATO je pravdao krvave „humanitarne intervencije”, kojima je narušavao nacionalni suverenitet garantovan poveljom Ujedinjenih nacija. Ideja „univerzalnih ljudskih prava” zasniva se na ideji o formalnoj jednakosti svih građana svih zemalja. Ta formalna jednakost prikriva nejednakost između bogatih i siromašnih pojedinaca, kao i između velikih kapitalističkih sila i malih država. Ona, dakle, prikriva klasnu i imperijalističku vlast.

Zavadi pa vladaj

Evroatlantske intervencije na teritoriji bivše Jugoslavije to jasno pokazuju. Dok je nezavisna Jugoslavija služila Zapadu u borbi protiv Sovjetskog Saveza, sprečavajući Moskvu da izbije na Jadran, dobijala je kredite i vojnu pomoć. Opadanje sovjetske moći je, međutim, promenilo zapadne prioritete. Jugoslavija je bila primorana da plati strane dugove, što je prouzrokovalo oštru socijalnu i političku krizu multinacionalne federacije. Našavši se pod snažnim radničkim pritiskom, republičke elite su osetile opasnost po svoju vladavinu.

Slobodan Milošević je bio prvi koji je uzjahao talas nezadovoljstva i uspešno ga kanalisao iz klasnog u nacionalni bunt. Na taj način on je naneo bes svih ostalih naroda na vrat Srba, kao hegemonista u Jugoslaviji i agresora u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu, dozvolivši tako da imperijalisti okupiraju region i da se pod njihovim nadzorom preokrene etničko čišćenje sa ne-Srba na Srbe. Kao što je masakr nenaoružanih civila u Srebrenici počinjen u senci „mirovnih snaga”, tako je i „Oluja” izvršena uz pomoć CIA-e i Pentagona.

Imperijalizam se, dakle, nikada nije brinuo za ljudske žrtve, već je bio spreman da zavadi i vlada. NATO je 1995. intervenisao protiv srpskih snaga u Bosni i Hrvatskoj i 1999. protiv Jugoslavije, u sklopu šire strategije opkoljavanja Rusije i zadobijanja energetski bogate centralne Azije. Međutim, onda kada mu je Beograd bio potreban, NATO je bio spreman da maše šargarepom. Beograd je 1995. trebalo da garantuje za Dejtonski sporazum, pa je Milošević proglašen stubom mira i stabilnosti. Samo četiri godine kasnije postao je najveći neprijatelj Zapada i glavni optuženik Haškog tribunala. Stvar nije bila u anti-srpstvu, već u bilo čemu što je moglo da učvrstvi vlast u regionu.

Nakon pada Miloševića, doduše, srpska buržoazija nastavlja da sledi svoje iluzije o Velikoj Srbiji koristeći borbu između SAD/EU i Rusije na Balkanu. Ona je mislila da može da iskoristi približavanje Evropskoj uniji da bi podelila Kosovo, pokupila zapadne kredite kako bi tajkunima napunila džepove i postala nesvrstani NATO partner. Pokušaj da se zajaše ruski medved u cilju održanja prisustva Beograda na Kosovu ne samo što je doveo do toga da je Srbija morala da prepusti svoje energetske resurse Kremlju, već je albanski nacionalizam na Kosovu gurnula u još snažniji zagrljaj Sjedinjenih Država. Posledice otvaranja stranom kapitalu – masovna nezaposlenost, propale privatizacije, dužničko ropstvo – nerazdvojive su od saradnje srpske vlade sa imperijalizmom u regionu.

Takva politika je morala da doživi poraz, kao što je i militaristička politika iz devedesetih morala da doživi poraz, jer je na duži rok neminovno stvarala više neprijatelja nego prijatelja. Tako je najposlušniji zapadnjački režim posle Miloševića početkom ove godine srušen na izborima. Pad Tadićeve kamarile je na vlast u Srbiji doveo garnituru za koju Zapad nije siguran kako će se ponašati u regionalnim odnosima. Previše tu ima ljudi iz Miloševićevog doba da bi Vašington i Brisel mogli da budu mirni. Zato je bilo potrebno poslati signal Beogradu da mora da nastavi umerenu politiku u regionalnim odnosima.

Presudu hrvatskim i kosovsko-albanskim generalima trebalo bi shvatiti u tom ključu. Kao prvo, bilo je teško očekivati da će sud, koji na dnevni red nikada nije ni stavio mogućnost da se zapadnim državnicima ili vojnicima sudi za zločine počinjene tokom ratova devedesetih, zaista osuditi bliske saradnike istih tih i tako stvoriti sumnju oko uloge „humanitarnih intervencija” u regionu. Kao drugo, nakon pretnje neposlušnošću Beograda uz izbor novih vlasti, bilo je potrebno poslati jasan signal da će samo poslušnost biti dovoljna.

Haški tribunal je poslao taj signal. Uistinu, dok je oslobađajuća presuda Ramušu Haradinaju, generalu natovske kopnene vojske, OVK, tokom bombardovanja 1999. bila očekivana, presuda hrvatskim generalima nije. Takozvani „Brionski transkript” pruža nam dokumentovan dokaz da su hrvatski vojni i politički vrhovi planski proterivali civile kao cilj vojnih operacija – tj. izveli etničko čišćenje srpskog stanovništva. Kako drugačije tumačiti reči predsednika Hrvatske, Franje Tuđmana, kada je svojim generalima poručio kako da isteraju srpske civile: „Jedan letak ovako, znači, opće rasulo, pobjeda Hrvatske vojske uz podršku svijeta itd. Srbi, vi se već povlačite preko itd, a mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti… Znači, na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava itd.”

Međutim, sličnog pismenog dokaza o pomoći SAD nije bilo, tako da ranija, prvostepena osuda Gotovine nije morala automatski da osudi SAD. Ona je, u stvari, bila deo pokušaja da se odgovornost među zaraćenim stranama iz devedesetih „ravnomernije raspodeli”, kako bi se osigurala pro-zapadna vlast u Beogradu.

Nova faza

Tadićev krah na predsedničkim izborima je prioritet ponovo stavio na čvršći imperijalistički pritisak. On je osetan i u pregovorima o statusu Kosova, koji se odvijaju paralelno. Od Srbije se traži da prizna nezavisnost Kosova. No, jasno je da je to složeniji proces, jer određene države članice EU imaju sopstvene probleme sa separatističkim pokretima i odbijaju da priznaju Kosovo. Uz to, imperijalistički diktat protiv Srbije na Kosovu ne može da prođe bez daljih regionalnih zemljotresa. Severno Kosovo, Republika Srpska i Makedonija mogli bi uskoro da postanu neposredna žarišta. Zato je ovaj preokret vezan za Gotovinu pred Haškim tribunalom bio, zapravo, lakši manevar. Hrvatska je na putu ka EU i njena buržoazija dublje zavisi od Zapada nego srbijanska, pa je oslobađajuća presuda hrvatskim generalima ujedno i upozorenje i tiha ponuda Beogradu: kapitulacija vodi blagoslovu.

To je, naravno, čista laž: kapitulacija vodi blagoslovu vladajućih krugova. Građani Hrvatske, kao i građani Srbije, tonu u dužničkom ropstvu, nezaposlenosti i siromaštvu. Na Kosovu, u Bosni i u Grčkoj, situacija je još gora. Tamo su ograničena ne samo socijalna, već i demokratska prava i državni suverenitet. To su postale države pod neo-kolonijalnim protektoratom, u sklopu uspostavljanja regionalne dominacije evroatlantskog kapitala koju sprovode oportunističke i zavisne buržoazije.

Proteklih nedelja nema ko se u Srbiji nije javno zgrozio nad haškim odlukama – sud u Hagu sada kritikuju i svi oni koji se godinama zalažu i za saradnju s Hagom i za sve druge predviđene procese uvežbavanja unapred dodeljene uloge na periferiji zapadnog kapitalizma.

Mi, kao revolucionarni socijalisti i internacionalisti, osuđujemo samu ideju „međunarodnog prava” Haškog tribunala koje služi interesima imperijalizma. Iako malobrojna, nova levica u regionu mora da na svaki način diže glas protiv dodatnog utvrđivanja vlasti imperijalističkih vladajućih klasa i onih koji ponizno ispunjavaju sve njihove zahteve, na celom Balkanu. Nova levica na Balkanu ima dužnost da se suprotstavi nacionalističkom trijumfalizmu koji preti da region ponovo uvuče u rat.

Zato upozoravamo na rasplamsavanje četničkog jadikovanja u Srbiji, koje samo jača one snage koje su devedesetih pokrenule rat, da bi dvehiljaditih za šaku dolara prodale društvenu svojinu; one koji su najzaslužniji za snaženje vlasti imperijalizma nad našim zemljama. Još jednom ističemo neophodnost zalaganja za obustavljanje rehabilitacije kvislinga iz Drugog svetskog rata, prvenstveno „đenerala” Draže Mihailovića, kao simbola izdaje narodnih prava, nacionalne mržnje i netrpeljivosti. Oni su glavni predstavnici zavojevačke politike koja u Srbiji beleži krvavu tradiciju tlačenja slabijih dužu od 100 godina i koja iznova pruža imperijalistima opravdanje da nam rade kako im je volja. Zato moramo početi da se okupljamo oko zahteva za obustavljanjem spoljne politike zasnovane na evroatlantskim integracijama, gajenju nekakvog specijalnog srodstva s Rusijom i neprijateljstvu prema našim susedima. Regionalna saradnja je jedini put ka trajnom miru, slobodi, jednakosti i razvoju Balkana i svih nas na njemu.

Potreban nam je nezavistan politički pokret odozdo, koji će da odbije politiku zaduženosti i budžetske štednje i koji će, rame uz rame sa sličnim pokretima u susednim zemljama, predvođen radničkim pokretom u Grčkoj, porušiti vladajuće klike koje su osiromašile naše narode i slomiti anti-demokratske strukture imperijalističke vlasti nad svima nama, koje guše prijateljstvo naroda Balkana. Tek tada možemo da govorimo o istinskoj pravdi; tek tada ćemo moći sami da sudimo onima koji su u proteklim decenijama bacili ljagu na naše narode. Tako otvaramo put za slobodnu zajednicu balkanskih naroda i nudimo ruku prijateljstva svima koji se širom sveta bore protiv samovoljnog autoriteta kapitala, države i imperijalizma.