Nikica Kolar piše o odgovoru hrvatske države na epidemiju koronavirusa, o klasnoj realnosti privrednih mera „za opšte dobro“ i o mogućnostima koje pandemijom ubrzana kriza svetskog kapitalizma otvara za borbe radničke klase.
Kada je krajem siječnja tadašnjeg ministra zdravstva Milana Kujundžića, povodom afera s previše neprijavljenih nekretnina, o čemu su mediji bili tradicionalno obaviješteni od suparničkih stranačkih frakcija, premijer Andrej Plenković odlučio razriješiti s dužnosti, obrazložio je svoju odluku tezom da je smijenio Kujundžića zato što se nije dovoljno fokusirao na nadolazeću opasnost od koronavirusa. Cjelokupna javnost znala je da je to laž kojom predsjednik stranke (HDZ) želi umanjiti štetu počinjenu jednoj frakciji u stranci. Međutim, sada je jasno da to nije bila samo laž, već i dokaz da je premijer bio u određenoj mjeri informiran što bi moglo uslijediti za Hrvatsku.
Na mjesto ministra zdravstva imenovao je široj javnosti nepoznatog političkog funkcionera i neurokirurga Vilija Beroša. Čim je nastupio pred oko medija, bilo je očito da je riječ o značajnoj promjeni: prethodnik je bio arogantan, naprasit i nesposoban, poznat po preferiranju rada svećenika negoli liječnika, dok je njegov nasljednik stupio kao miran, staložen, pristupačan, čovjek koji na pitanja odgovara stručno, jasno i kratko, jednom riječju, profesionalac. Tu pojavu u Hrvatskoj nismo vidjeli desetljećima. Bilo je izuzetno neobično da je takav uopće ostvario pravo da vrši funkciju ministra. Zatim se ubrzo pojavila korona u Hrvatskoj, i postalo je očito zašto je takva osoba na čelnoj poziciji javnog zdravstva.
Odolijevanje izvanrednoj krizi bez izvanrednog stanja
Intenzitet krize sve je iznenadio, naročito s rapidnom eskalacijom broja zaraženih u susjednoj Italiji, na što nitko nije računao, ali sama zdravstvena kriza nije bila iznenadna, što današnji rezultati Hrvatske u borbi protiv epidemije pokazuju[1]. No, iako su vlasti ustrojile zdravstveni sustav u granicama mogućeg, profitni imperativ kapitala nije bilo moguće podesiti situacijama privremene obustave svakodnevnih aktivnosti građanskog društva. U ožujku, na petak trinaesti, država je prekinula sve ekonomske aktivnosti društva, osim onih najnužnijih, i otad je eskalirao otvoreni klasni rat, koji su vladajuće klase htjele što prije ukrotiti. Vrtići, škole, fakulteti, sveučilišta, kafići, restorani, kazališta, kina, koncerti, knjižare, knjižnice, obrti, sport, cjelokupni turizam – sve je gotovo preko noći prestalo s radom. Svi smo, kao i u brojnim europskim zemljama, otad prisiljeni da ostanemo kod kuće, tko je uživao u toj privilegiji i tko nije morao otići na posao.
Višedesetljetni pokušaji mašinerija privatnika i vladini nasrtaji na rad javnog zdravstvenog sustava, putem stvaranja mita o „uhljebima“, liječnicima-neradnicima i tobože vrlo neefikasnom zdravstvenom sustavu koji nužno zahtijeva privatizaciju, srećom nisu toliko urušili kvalitetu zdravstvenih usluga da sustav ne može podnijeti izvanredne uvjete epidemije[2]. Od prvog dana proglašenja opasnosti po javno zdravlje nacije (ali ne i formalnog proglašenja izvanrednog stanja), sve zdravstvene ustanove reorganizirale su se na 35% do 40% obavljanja redovitih zdravstvenih usluga (za ostale izvanredne situacije, primjerice hitne operacije i hitne preglede), dok je preostali, veći dio bio iskorišten ili je u stanju pripravnosti za pacijente zaražene koronavirusom. Također su otvoreni dodatni kapaciteti za smještaj pacijenata u golemoj dvorani Arena Zagreb, te je vojska podigla šatore ispred najvećeg kliničko-bolničkog centra, ako dođe do eksponencijalnog rasta broja zaraženih, što, na sreću, nije bilo potrebno koristiti. Iako su se s određenih političkih margina i popularnih stranica društvenih mreža odašiljale protuznanstvene, opskurne i teorije zavjere iz, najčešće, antivakserskih krugova, javni službenici, pogotovo čelnici zdravstvenih ustanova i tzv. zdravstveni celebrityji, redovito su kroz sve oblike masovnih medija (od radija i televizije do kanala društvenih mreža poput službenih Twitter računa) demantirali opasne teorije zavjere i protumedicinske savjete te trenirali čitavu javnost na podizanje razine svijesti o epidemiološkim mjerama.
S obzirom na to da se Hrvatska nalazi veoma blizu europskog žarišta (Italija) i da njezina ekonomska stabilnost uvelike ovisi o prihodima turističke sezone, hrvatske vlasti su vrlo rano i ozbiljno pripremile cjelokupni sustav, kako ne bi došlo do značajne lokalne transmisije virusa i eksponencijalnog rasta broja zaraženih. U roku od tjedan dana nakon vladinog upozorenja da ostanemo kod kuće (tzv. dobrovoljna karantena), vlada je zatvorila međugradski promet i uvela kontrolu kretanja. Policijski sat nije službeno uvela; međutim, pojedini dijelovi represivnog aparata uzeli su si za pravo da na vrlo specifičan način tumače upute i preporuke (ne naredbe, direktive i zakone!) kako i kad da primijenjuju silu prema ljudima koji, naizgled ili doista, ne poštuju epidemiološke mjere[3]. Epidemija nam je još jednom otvorila oči koliko je represivni aparat pretjerano decentraliziran i koliko se oslanja na dobru volju policijskih službenika, a ne na zakon, što je veoma pogodan institucionalni okvir za razvitak autoritarnijih oblika vlasti, uključujući fašizam, koji u Hrvatskoj definitivno nije nepoznata tradicija.
Paket mjera za klasni mir
Socijalna kriza se pak otvarala, a klase su tražile rješenja za sebe. Uslijedila je ubrzo državna intervencija u privredu, tzv. prvi paket ekonomskih mjera za pomoć gospodarstvu uslijed epidemije koronavirusa, koji, sudeći po privatnim medijima i predstavnicima malih i srednjih kapitalista, nije bio odgovarajući za njihove interese. Riječ je o paketu mjera koji se želio svidjeti svima – i radu i kapitalu i državnom upravljanju, kroz očuvanje iste stope poreza, prireza i parafiskalnih nameta za privredne subjekte u svim sektorima, ali uz odgodu plaćanja javnih davanja na šest mjeseci, te mogućnost obročne otplate duga na 24 mjeseca. Radnicima koji u vrijeme krize nisu u mogućnosti obavljati posao, država je jamčila minimalnu plaću od 3250 kuna (cca 430 eura), za privredu posebne kredite i zajmove kako bi isplaćivali troškove poslovanja, a za suspendirane dijelove rada i kapitala moratorij na kredite na 3 + 3 mjeseca. Dakle, održanje statusa quo u kriznim vremenima, na korist radnika i (krupnog) kapitala.
Taj status quo države i društva nije mogao biti održiv u stanju kad se velik dio društva raspada tijekom umjetnog zaustavljanja ekonomskog ciklusa proizvodnje i potrošnje. Frakcije malih i srednjih kapitalista pobunile su se protiv svojih dosadašnjih privrednih predstavničkih organizacija (Hrvatska gospodarska komora i Hrvatska udruga poslodavaca, dvije interesne organizacije koje, u pravilu, predstavljaju interes krupnog kapitala), okupivši se iznimno brzo preko društvenih mreža (ponajviše putem Facebook kanala) u građansku inicijativu „Glas poduzetnika“, s vrlo velikom potporom medijskih kuća[4]. Glavni cilj bio im je srušiti prvi paket ekonomskih mjera, koji je za njih označavao odgodu plaćanja javnih davanja, a oni su zahtijevali otpis, te perpetuirati narative o njima „poduzetnicima“ kao „realnom sektoru“ (onaj koji stvara dodatnu vrijednost u društvu) i o borbi protiv „uhljeba“ (neradnika i lažno zaposlenih radnika).
Budući da je kroz desetljeća ideološka konstrukcija neoliberalizma u Hrvatskoj građena na upravo tim mitovima o neradnicima, neefikasnom poslovanju i hiperracionalnosti kapitalista kao ultimativnih arhitekata društvene stvarnosti, vlada je vrlo brzo popustila zahtjevima novonastalih predstavnika kapitala za otpisom određenih plaćanja državnih nameta[5]. Da bi građanska politička vlast dokazala da je ona ipak socijalna i svehrvatska, a ne samo grupa birokrata koja servisira zahtjeve kapitalista, krajem ožujka, prilikom najave drugog paketa ekonomskih mjera, tzv. travanjskog paketa mjera, uz obećanje popuštanja zahtjevima inicijative „Glasa poduzetnika“, vlast je predstavila povećanje potpore radnicima koji su spriječeni da rade svoj posao (ali ne i nezaposlenima) u visini 4000 kuna (cca 530 eura), što je kod mnogih radnika značilo čak i povećanje vlastitih primanja. Na potvrdu da je riječ o farsi socijalne politike nije trebalo dugo čekati, s obzirom na to da je vrijeme usvajanja drugog paketa ekonomskih mjera bilo blizu termina isplate plaća radnicima.
Vlada je kroz medije redovito slala poruku da će pomoći radnicima i njihovim obiteljima da se sačuvaju „radna mjesta“ tako što će isplatiti novac za njihove plaće. Problem je nastao već u putanji novca. Vlada je isplatila privatnicima koji su se prijavili za državne subvencije, a ne njihovim radnicima, što je rezultiralo u pljački javnog novca. Brojni radnici nisu dobili državnu potporu ili im je isplaćeno manje, u dogovoru ili bez dogovora s „poslodavcem“. Zbog koronaprofiterstva kapitalista nad radničkom klasom, u društvu se pojavila kritična javnost sastavljena od socijalnih i raznih političkih aktera (prije svega sindikata i nevladinih udruga potpomognutih od neprofitnih medija), koji su zahtijevali od vlade da objavi registar privrednih subjekata koji su primili državne subvencije, i u kojem iznosu. Krajem mjeseca travnja objavljen je registar, na pritisak druge strane socijalnog sukoba, i uočeno je da je vlada dala novce brojnim privrednim subjektima koji uopće nisu loše poslovali u vrijeme krize i koji su svejedno otpustili radnike iako su iskoristili namijenjene subvencije za očuvanje radnih mjesta.
Nacionalni stožer civilne zaštite i ideološkog konsenzusa
Čitavo vođenje zaustavljenim društvom u Hrvatskoj događalo se u estetizaciji politike i kozmetičkom premazivanju socijalnih politika da bi se otvoreni klasni rat potisnuo. Više puta vlasti su naglašavale kako brinu za građane, naročito za radničke obitelji, napominjući kako su naredile moratorij kredita na 3 + 3 mjeseca tijekom zdravstvene krize za sve ugrožene građane, uporno i namjerno izostavljajući da nisu naredile zaustavljanje obračuna kamata, što jasno daje do znanja da je interes domaćih i stranih banaka iznad interesa naroda nad kojim te vlasti i banke parazitiraju[6]. Da stvar bude licemjernija, taj govor socijalne politike u ime spašavanja ekonomije i radnih mjesta dok se vrši temeljna dužnost države da održi sigurnost ljudi, natkriljuje situaciju u kojoj se neslužbeno suspendira zakon o radu i dopušta ilegalnu i prekomjernu eksploataciju radne snage radnika i radnica koji su prvi na udaru koronavirusa, naime, u trgovinama[7] i zdravstvu (u potonjem slučaju, dijelu zdravstvenih radnika nije isplaćen prekovremeni rad niti su ti sati pretvoreni u slobodne dane). Socijalni bijes je od početka krize u usponu; stoga je čitav državni aparat osjetio potrebu za zaoštravanjem postdemokratskih metoda konsenzusnog i tehnokratskog upravljanja.
Zdravstvena kriza aktivirala je zakonske mogućnosti prebacivanja određenih ovlasti upravljanja krizom s izvršnih vlasti na tehnokratsko tijelo zvano Nacionalni stožer civilne zaštite, koji svakog dana od prvog slučaja zaraženog koronavirusom izvještava javnost o borbi protiv virusa, posljedicama i predstojećim mjerama. Taj vrlo medijski fokusiran oblik reprezentacije politike, u ozbiljnoj slici struke koja upravlja kriznom situacijom, toliko se dopao ostalim vlastima da se u gotovo svakoj lokalnoj sredini pojavio načelnik i gradonačelnik u uniformi ili formalnijem odijelu kako bi disciplinirao svoje sumještane da se pridržavaju epidemioloških zaštitnih mjera i prijedloga, i time politički zarađivao na strahu gledatelja lokalnih presica. To paradiranje uniformama, diskurzivno prebacivanje političke odgovornosti s politike na struku, plasiranje lažnih zahtjeva za nacionalnim konsenzusom, a ne za političkim sukobom, s razine nacionalne vlasti već je stvorilo socijalni okvir kakav vladajuće klase žele vidjeti, a niže razine vlasti i parlamentarna oporba samo su se povinovali za tim zahtjevom za konsenzusom. Devetnaestog ožujka premijer Plenković održao je izvanredno obraćanje javnosti da disciplinira ljude na potrebne epidemiološke mjere te da imunizira klasni sukob utjerujući strah u kosti svojim sterilnim čitanjem poruka s blesimetra o potencijalnim španjolskim i talijanskim scenarijima u Hrvatskoj, o dugotrajnosti krize te prijekoj potrebi za nacionalnim jedinstvom.
U međuvremenu, otkad se formirao Nacionalni stožer civilne zaštite, s ciljem upravljanja i okončanja zdravstvene krize, počeo je stvarati militarističku auru u javnosti kao da je riječ o tijelu koje ratuje u ime jedinstvene nacije, kao u prošlom ratu, ali ovoga puta protiv „nevidljivog neprijatelja“[8]. Da bi dokazali svoju tobože tehnokratsku nepolitičnost, u prednji plan postavljen je tim zdravstvenih stručnjaka (objektivno vrijednih stručnjaka, a ne slučajevi nestorovićevaca), sastavljen od čelnika javnog zdravstva: novopostavljeni ministar zdravstva Vili Beroš, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti Alemka Markotić i ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak, a ministar unutarnjih poslova Davor Božinović tek u ulozi koordinatora cijele operacije.
Kao što to uvijek biva u stvaranju nacionalnog jedinstva, ono je ili kratkog daha ili potpuno fabricirano. Nacionalno jedinstvo je drveno željezo, jer u samoj naciji postoje klase koje su u stalnom sukobu. Međutim, klasni sukob uvijek ide u kombinaciji s ostvarivanjem interesa točno određenih frakcija klasa. Stoga je bitno za političke predstavnike klasa u borbi za moć izvojevati pobjedu i na simboličko-ideološkom planu.
Mjesec dana se svima, osim radnicima pojedinih javnih službi i nužnih ekonomskih djelatnosti za reprodukciju društvenog sistema koji moraju doći na posao, govori da ostanu kod kuće i, ako mogu, rade od kuće, da se zaraza Covid-19 ne proširi još više i ne odulji agonija samoskrivljenog zastoja cjelokupne ekonomije. Ta zdravorazumska razboritost, lako shvatljiva svakom običnom čovjeku, uglavnom je u Hrvatskoj poslušana od čitavog stanovništva (premda svugdje ima izuzetaka), u namjeri da se društveni život što prije vrati u normalu. Međutim, uoči katoličkog Uskrsa, na ideološkoj razini počeo je korodirati autoritet Nacionalnog stožera zbog njihovih dvosmislenih i proturječnih poruka.
Po dnevnom ritmu medijske mašine tjednima se šalju jedne te iste poruke neslužbenog izvanrednog stanja: „ljudi, ostanite kod kuće, nemojte izlaziti ako ne morate, održavajte zdravlje tjelovježbom kod kuće ili eventualno kratkom šetnjom, ali držite distancu među sobom od dva metra, ne sakupljajte se, u protivnom ćemo morati uvesti još stože represivne mjere“ itd. itd. Uz te poruke, u dogovoru s vladom, medijska mašinerija plasira militarističke i bombastične naslove te glorificira rukovodioce kriznog stožera u goroj maniri kiča od serije General: ministar Vili Beroš postaje „koronaherojem“, „naš Vili“, „junak nacije“; Alemka Markotić „heroinom“ i „generalicom“ staloženom, borbenom i smirenom kao „pokojni general Stipetić“; dok ministru Božinoviću, na sreću, ostaje nadimak „prvog pendreka Hrvatske“, zbog notornog bešćutnog odnosa prema izbjeglicama.
U sprezi te jedinstvenosti vodećih masovnih medija i vladajuće politike (uz mali broj izuzetaka, primjerice neprofitnih medija poput Portala Novosti) iskače dominantan biopolitički odnos režima spram velikog dijela društva i njegovih odabranih dijelova. Dok Nacionalni stožer civilne zaštite preporučuje i upozorava (što je indikativan stav politike spram ostatka društva, jer očekuje da usvojimo izvanredno stanje bez da ga se proglasi i time odredi njegovo trajanje) da društvo privremeno ne nastavi sa svojim aktivnostima radi očuvanja zdravlja nacije, na istim novinarskim priopćenjima, uoči Uskrsa, on dozvoljava katoličkom svećenstvu da održava procesije na Hvaru i mise u Splitu, zloupotrebljavajući poziciju moći u situaciji općeg straha u društvu da retradicionalizira javnost, govoreći da je riječ o tradiciji koja ne ugrožava javno zdravlje[9], jer će se svećenstvo i vjernici držati zaštitnih mjera i naputaka struke, što se u praksi dokazalo suprotno. A riječ je o tobože neutralnim, objektivnim stručnjacima. Odnedavno je čak Nacionalni stožer proglasio nedjelju i blagdane najopasnijim danima za širenje zaraze, što je rezultiralo privremenim ukidanjem radne nedjelje i blagdana „do daljnjeg“.
Ubrzavanje povijesti: budućnost je klasni rat
Evidentno je da se pogoduje određenim stranama i dijelovima društva, čemu i služe političke stranke/partije[10], ali nauštrb ostatka društva, i to u izvanrednoj situaciji koja se kiti nacionalnim jedinstvom i zajedništvom, kakve se ne bi posramila ni bivša predsjednica i kraljica praznog i agresivnog govora o zajedništvu, Kolinda Grabar Kitarović. I upravo će se u toj ideološkoj magli nacionalnog zajedništva masovno producirati, kroz državne ideološke režime državnog (HRT) i privatnih profitnih medija, klasni interes kapitalista svih fela za rezanjem javne potrošnje, u ime solidarnosti s privatnicima i državnom birokracijom koji pljačkaju državne subvencije namijenjene za plaće radnika. Profitni mediji, zbog svoje klasne pozicije na tržištu, radi vladinih subvencija, ostaju poslušna glasila režima, do trenutka kad se počinje pojavljivati sigurna tendencija pada broja zaraženih u Hrvatskoj i ostatku mediteranskog dijela Europe (što potvrđuje tezu da virus ne izdržava toplija vremena na ovim prostorima) prije turističke sezone, što omogućava šansu za izbjegavanje iznenadne ekonomske katastrofe i mogućnost podupiranja drugih političkih predstavnika za njihove interese. Do jučer su mnogi mediji uzdizali u hrvatski panteon čelne ljude Nacionalnog stožera; sad, kad se krajem travnja smirila epidemija koronavirusa i počelo s popuštanjem mjera, najednom im pronalaze članske iskaznice i podrške HDZ-u. Ti mediji svoja će otkrića prozivati časnim istraživačkim novinarstvom, iako je riječ o uporabi Google tražilice na razini prosječnog korisnika, a mi ćemo ih nazvati onim što doista jesu: plaćenicima kapitala.
I dok traje karantena korona krize i sve njezine popratne posljedice, na djelu je ubrzavanje povijesti koje otvara mnoštvo mogućnosti za klasnu borbu. Čini se da ne dolazi do kraja Povijesti, već do kraja neoliberalizma, a bez da znamo što nam slijedi. Neizvjesnost sadašnjeg trenutka toliko je ogromna da ne možemo prosto sjediti i čekati da sve ovo završi. Povijest nam prolazi brzim korakom pod našim prozorom i moramo se prisjetiti tko je na čijoj strani i što je posrijedi. Upravo ova kratka analiza stanja kriznog upravljanja epidemijom u Hrvatskoj može se u općim crtama dokazati bilo gdje na planeti gdje vlada kapitalistička klasa.
Govorit će ta klasa kroz svoje predstavnike da vlada u ime nacionalnog interesa, u interesu općeg zdravlja nacije i očuvanja nacionalne ekonomije. Ona će to pak raditi isključivo da državom održi stanje socijalnih i političkih odnosa koje joj omogućava da i dalje parazitira na neplaćenom radu radničke klase. Uprkos tome što se radničkoj klasi iznova serviraju splačine ideološke kuhinje koje kažu da smo „svi zajedno u ovome“, pandemija koronavirusa razgolićuje notornu činjenicu da kapitalistička klasa, i u najgorim trenucima, gleda kako da profitira na plećima eksploatiranih.
I upravo zbog toga što nam se povijest pred očima razgolićuje, možemo jasno reći da ono što nam je sad i odmah potrebno jest što brže organiziranje radnika u klasu za sebe: osvješćivanjem klasne svijesti i formiranjem sindikata i radničkih partija protiv kapitalističke klase, koja je kroz svoje sindikate, medije i stranke već odavno organizirana i desetljećima udara, uništava i unazađuje lokalne zajednice, čitava društva i budućnost mira među narodima. Vječito krizni i destruktivni kapitalizam nudi samo mit o miru, jer je on sustav klasnog izrabljivanja koji je čovječanstvo razvilo i koji će se, kao i feudalizam prije njega, morati dokinuti revolucijom. Stoga radnička borba za socijalizam nije tek alternativa — ona je jedini put koji odvraća od provalije u koju nas sunovraćuju kapitalisti i njihove vjerne sluge.
[1] Početkom svibnja Hrvatska ima od početka epidemije ukupno 2085 zaraženih, 75 umrlih i 1421 izliječenu osobu. To je izvrstan uspjeh naspram drugih europskih država (Slovenija i BiH imaju slične brojeve, ali i znantno manji broj stanovnika, a potonja čak i manju ekonomsku aktivnost generalno).
[2] Borba protiv epidemije bila bi još uspješnija da nisu ti isti prije nekoliko godina paralizirali zagrebački Imunološki zavod, stratešku zdravstvenu instituciju koja je prije služila ne samo za potrebe Hrvatske, već čitave bivše Jugoslavije. Danas se bavi isključivo istraživanjem i proizvodnjom lijekova iz krvne plazme, a prije je proizvodila i vrhunska virusna cjepiva pomoću kojih je pomognuta prevencija širenja zaraze epidemije velikih boginja 1972. godine u Jugoslaviji.
[3] Slučajevi u Splitu su notorni, o čemu su izvještavali Portal Novosti i Index.hr.
[4] Boris Postnikov napisao je vrlo dobar tekst o tome kako se inicijativa „Glas poduzetnika“ medijski uzdigla i koji su ideološki ciljevi te grupacije.
[5] Portal Index.hr je de facto trbuhozborac interesa „Glasa poduzetnika“ u svakom članku.
[6] U prilog navedenoj optužbi o parazitiranju nad unesrećenim ljudima: „[…] za vrijeme moratorija obračunava se dodatni iznos u visini ugovorene redovne kamate na nedospjeli iznos glavnice kredita. Taj iznos, koji je zapravo dodatni trošak i povećava obavezu po kreditu, korisnik plaća banci u jednakim mjesečnim obrocima tijekom preostalog roka otplate kredita pri čemu plaća i redovnu ratu kredita i kamatu na tu ratu. Što to u praksi znači, možda je najvidljivije na primjeru okvirnog izračuna kojeg je izradila Erste banka za stambeni kredit od 65 tisuća eura koji se otplaćuje 20 godina, uz nominalnu kamatnu stopu od četiri posto. Korisnik će na taj iznos kredita u normalnim uvjetima banci vratiti nešto više od 94,5 tisuća eura. Ukupni iznos otplate s tromjesečnim moratorijem raste za gotovo 400 eura, dok u slučaju šestomjesečnog moratorija ukupni iznos koji korisnik treba vratiti raste za gotovo 800 eura u odnosu na izvorni ugovor o kreditu.“
[7] Portal „Otvoreno“ pisao je o situaciji u trgovačkom lancu „Plodine“ tijekom korone, a Radnički portal o situaciji u osječkoj tvornici „Olimpias tekstil“.
[8] Čak je došlo do spomena o „petokolonašima“, liječnicima koji su optuženi da skrivaju medicinsku opremu.
[9] Čak je Capak upotrijebio nadriznanstveni argument da je riječ o kulturnoj baštini koju je zaštitio UNESCO, pa se zato treba dopustiti procesija.
[10] Etimološki, doslovno i jest riječ o organizacijama koje pogoduju određenim stranama/dijelovima društva.