Put u pakao (prvi deo)[14 min. za čitanje]

Tokom narednih nekoliko nedelja po delovima ćemo objavljivati članak britanskog marksiste Dankana Blekija, „Put u pakao“, prvi put objavljen na zimu 1991. godine u časopisu International Socialism. Ovaj članak originalno smo objavili 2011. godine u svom listu Solidarnost, u pokušaju da doprinesemo razumevanju krvave propasti „jugoslovenskog puta u socijalizam“. Kvalitet jedne analize najbolje se ogleda u tome kako prolazi test vremena – verujemo da je, gotovo trideset godina kasnije, Blekijeva analiza jugoslovenskog sistema i činilaca koji su doveli do njegovog raspada i dalje vredna čitanja.

Devet godina pred ulazak u 21. vek deo Evrope ponovo ispušta ratne pokliče iz 19. veka. Raspad Jugoslavije u građanskom ratu zbunio je – i na levici i na desnici – one koji su Jugoslaviju smatrali „čudom“ tržišnog „samoupravnog socijalizma“, ili pak „trećim putem“, alternativom staljinizmu i zapadnom tržišnom kapitalizmu. Ovde su sada prisutna sva obeležja najbeznadežnijih delova sveta. Do jeseni 1991. godine zemlju su rastrgle vojskovođe, a privreda se strmoglavila u slobodnom padu.

O razmerama krize nije potrebno mnogo pričati. U prvim nedeljama oružanih sukoba između srpskih i hrvatskih snaga poginulo je na hiljade ljudi. Na hiljade njih potpuno je iskorenjeno, oterano s posla i iz domova. Stotine hiljada ljudi mogle bi da ostanu bez krova nad glavom ili da izginu u bitki koja se razbesnela u leto 1991. godine. Kriza se, pritom, ne zaustavlja na saveznim granicama. Izopačeni razvoj kapitalizma u regionu omogućiće da se potres iz Jugoslavije, sa malim gubljenjem intenziteta, u talasima raširi preko polovine kontinenta.

Vlasti su uočile opasnost onda kada su Sjedinjene Države, Rusija i Evropska zajednica pohitale da preduzmu besplodne intervencije. Pomoćnici Džordža Buša opisali su suprotstavljene jugoslovenske lidere kao „gamad“ i „bitange“ koje ometaju Novi svetski poredak.[1] Džon Mejdžor je u prvi mah objavio kako će „prva nagrada biti održanje federacije na okupu“,[2] ali je do septembra njegovom ministru inostranih poslova Daglasu Herdu preostala samo nada da će „doći vreme kada će se ljudima smučiti međusobno ubijanje“.[3] Oni žive u strahu da će Jugoslavija, koja se toliko dugo smatrala izuzetkom, laboratorijom „reformističkog komunizma“, sada postati druga vrsta uzora: varnica požara koji će sagoreti sve njihove nade o Istočnoj Evropi.

Reč je o zemlji koja predstavlja živi dokaz da je tržište, čak i u jednoj industrijalizovanoj zemlji, u stanju da izazove strahote nalik na one u Trećem svetu. Ona takođe pokazuje kako agonija privrednog pada pothranjuje i umnožava zasebne nacionalne aspiracije i mržnje koje su se svetski upravljači posle svakog od svetskih ratova nadali da će obuzdati, a nadaju se i sada, u okviru Novog svetskog poretka. Dok se zemlja raspada, sve velike sile našle su se raspete između, s jedne strane, iskušenja da intervencijom prigrabe neki napredniji region i, s druge, užasa od opasnosti da budu uvučene u mnogo teži rat od onog u Irskoj. Manje sile mogle bi biti uvučene u granične sporove. Koliko će dugo Rumunija i Albanija ostati izvan sukoba? Koliko će vremena proći pre nego što Srbija, Bugarska i Grčka ponovo počnu da se bore za Makedoniju?

Viđena na ovaj način, kriza je jednostavna. Ona predstavlja prvorazrednu opštu katastrofu – međusobnu borbu bezbrojnih nacionalnih grupa i država. Po mnogim kritičarima to nije ništa čudno, jer reč je o Balkanu, gde su već izbila tri regionalna i Prvi svetski rat. Tokom čitave decenije za vreme i posle Drugog svetskog rata besneli su građanski ratovi. Reč je o teritoriji sa istorijom trvenja, čiji su političari u prošlosti bili dovoljno naivni da očekuju miran zajednički život od ljudi različitog verskog, etničkog i nacionalnog porekla. Međutim, iza ovog izgovora krije se jedna mračna istina. Jugoslavija je izašla na tržište. Faktori koji sada pokušavaju da ožive istočnoevropske privrede eksperimentisali su u Jugoslaviji više od dvadeset godina.

Šta se raspada?

U svakom razmatranju tekuće krize mora se uzeti u obzir sistem koji se raspada. On je u savremenoj Jugoslaviji uspostavljen posle Drugog svetskog rata kao društvo koje su s vremena na vreme hvalile i levica i desnica. Čak i neki od onih koji su uvideli pogoršanje situacije i dalje upiru pogled u zlatno doba. Branka Magaš, socijalistkinja koja se nekada zalagala za federaciju, dok sada glavnim pitanjem smatra odbranu Hrvatske, napisala je, na primer, da je „legitimnost posleratne države […] izgrađena i na nacionalnoj jednakosti i na suverenosti radničke klase“.[4]

Jugoslavija nije bila član ni Varšavskog pakta ni Atlantskog saveza. Njena posebnost bila je rezultat posleratnog dogovora. Jugosloveni su se sami oslobodili od italijanske i nemačke okupacije u okviru građanskog rata, dalekosežnijeg i ljućeg nego igde u Istočnoj Evropi. Crvena armija odigrala je zanemarljivu ulogu, stigavši u Beograd tek na finale, što je jugoslovenskim komunistima pružilo jedinstvenu priliku za ostvarenje nezavisnosti.

To ne znači da su oni sebi zacrtali da budu drukčiji. Tito je bio isto toliko odan staljinizmu kao i ostali istočnoevropski komunistički prvaci. Tadašnji Titovi doglavnici Đilas i Kardelj bili su u prvim redovima kampanje protiv zapadnih komunističkih partija, zbog ustupaka koje su ove (po Staljinovom nalogu) pravile u prethodnim godinama. Potom su Tito i njegova partija u Jugoslaviji reprodukovali sve glavne karakteristike Sovjetskog Saveza, uspostavljanjem nove birokratije i svojim ambicioznim centralizovanim ekonomskim planovima. Kada je 1948. godine došlo do raskida, on nije bio planski – za raskid nije postojalo ideološko opravdanje. Razlog su mu, s jedne strane, bili zahtevi koje je ruska vladajuća klasa postavljala istočnoevropskim državama, a s druge samopouzdanje i sposobnost novih jugoslovenskih upravljača da kažu „ne“.

Nakon raskida, u zapadnim partijama sprovedena je čistka članova privrženih onome što je ličilo na nov model nacionalnog razvoja bez Staljina. Vodeći informbiroovski časopis napisao je da je „buržoaska nacionalistička Titova klika u Jugoslaviji, pošto je krenula antisovjetskim, antimarksistiškim putem, dospela u fašizam kao logičan ishod svog antikomunizma“. Mnogi na levici poverovali su da Tito, s obzirom na takve neprijatelje, zasigurno predstavlja nekakvu alternativu. Časopis Četvrta internacionala napisao je:

Ruska revolucija bila je odskočna daska sa koje je Treća internacionala ostvarila svoj istorijski uzlet. Jugoslovenska revolucija mogla bi postati odskočna daska sa koje bi Četvrta krenula u osvajanje masa.[5]

Međutim, u Titovoj Jugoslaviji nije se pojavilo ništa što bi socijalisti mogli da pozdrave. Slobodu nisu izvojevali radnici već seljačka armija. Štaviše, Tito je za vreme rata više puta osudio bugarske komuniste zbog učešća u štrajkovima.[6] „Nacionalizacije“ do kojih je došlo Titu su manje-više ostavili u nasledstvo nacisti, prilikom povlačenja. Eksproprijacija imovine u njihovom i posedstvu drugih stranih interesa ostavila je u rukama države 80 odsto industrije.[7] Potom je ekonomska kriza uslovila razvojni put jugoslovenske privrede tek neznatno drukčiji od onog u istočnoevropskim državama.

Ekonomska cena raskida sa Sovjetskim Savezom bila je strahovita. Godine 1947. oko 48,3 odsto trgovine otpadalo je na Sovjetski Savez, Čehoslovačku i Mađarsku. Blokadom je to spalo na nulu. Prosečan rast je između 1947. i 1950. godine iznosio svega jedan odsto godišnje. Industrijska ekspanzija neophodna za projekat „izgradnje socijalizma u jednoj maloj zemlji“ naišla je na dve prepreke. Polazna tačka sa svega 500.000 industrijskih radnika na kraju rata bila je krajnje slaba, a blokadom se stanje još više pogoršalo.

Drugo, Tito je imao da se nosi sa snagom seljaštva, koje je koliko juče predstavljalo okosnicu pobedničke partizanske armije.

Pristupilo se kolektivizaciji zemlje ništa manje ambicioznoj od one koju je Staljin sproveo krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina. Pritom je ubrzo došlo do problema. Do 1950. godine zadruge su posedovale svega 17 odsto obradivog zemljišta; pa ipak, seljaci su naširoko pružali otpor i bunili se, naročito duž granica između Bosne, Srbije i Hrvatske – tačno tamo gde su partizani u građanskom ratu postigli najveće uspehe.[8] Do 1952. godine proizvodnja je iznosila svega polovinu predratnog nivoa.

Titova vladajuća klasa sada je bila prinuđena da uzmakne, tako da je do kraja 1953. godine raspustila oko 75 odsto zadruga. U ovakvim kritičnim okolnostima iznikli su koreni buduće „samoupravne privrede“, koja će se jedno vreme smatrati pokretačkom snagom jugoslovenskog čuda. Cilj je bio da se odgovornost za zbrku svali na pleća lokalnih privrednih rukovodilaca, a po mogućstvu i na same radnike. Njena retorička privlačnost leži u asocijacijama na istinsko socijalističko društvo koje ovaj pojam budi. Međutim, kao što ćemo videti, bila je to u svakom pogledu iluzija.

Samoupravljanje nije stvorilo nikakvo čudo, a „samoupravljači“ (radnička klasa) nisu upravljali. Klasne razlike ostale su netaknute, uz katkad i četrdesetostruke razlike u prihodima. Jedna anketa pokazala je da 66 odsto svih „rukovodećih kadrova“, odnosno direktora i partijskih funkcionera, ima automobil „srednje“ ili „više“ kategorije. Istovremeno, 91 odsto nekvalifikovanih radnika nije imalo nikakav automobil. Osamdeset odsto „rukovodećih kadrova“ provodilo je odmor u letovalištima, dok je 73 odsto nekvalifikovanih radnika bilo prinuđeno da ga provodi kod kuće.[9] Na pitanje smatraju li da u „samoupravnoj“ Jugoslaviji „postoji samo jedna klasa“, samo jedan odsto visokokvalifikovanih industrijskih radnika odgovorilo je potvrdno.[10]

Poreklo ideje „samoupravljanja“ mora da ubije svaku pomisao da je ta ideja predstavljala svesno izgrađivanje „trećeg puta“. O tom poreklu govori Milovan Đilas, tada Titov prisan saradnik:

O predlogu da se u Skupštini podnese zakonski predlog o radničkim savetima Tito […] ništa nije znao dok ga Kardelj i ja nismo o tome obavestili u Vladinoj prostoriji za vreme sednice Narodne skupštine. Prva reakcija bila mu je: naši radnici još nisu za to spremni. Međutim, Kardelj i ja smo bili ubeđeni da je to važan korak te smo insistirali, tako da je on počeo da popušta, i pažljivije sluša naša objašnjenja… Tito je hodao gore-dole kao da je potpuno obuzet svojim mislima. Iznenada je zastao i uzviknuo: „Tvornice koje pripadaju radnicima – nešto što se nikada nije postiglo!“[11]

Cilj socijalista je da fabrike pripadnu radnicima – ali radnici moraju sami da ih preuzmu, a oni svakako ne bi bili zainteresovani za izgrađivanje društva poput onog koje je postojalo u Jugoslaviji. Upravnim odborima biranim jednom godišnje data je nominalna kontrola nad svakodnevnim rukovođenjem preduzećima. Godine 1951. data im je izvesna kontrola i nad spoljnom trgovinom.

U praksi je sve ključne odluke u društvu, baš kao i u Istočnoj Evropi, donosila birokratska vladajuća klasa. To jezgro se na sličan način okružilo povlašćenom birokratijom koja je sebi osigurala sve ključne položaje u državi i partiji. Godine 1978. je 95,3 odsto članova zakonodavnih tela (političkih komora) kategorisano kao partijski funkcioneri, profesionalni zakonodavci, državni funkcioneri i direktori, dok je 2,4 odsto klasifikovano kao radnici, seljaci i zaposlena lica![12] Ono što je važilo na nivou vlasti važilo je i u fabrikama. Na jednom sarajevskom kongresu samoupravljača iz 1971. godine svega 80 od 1200 delegata bili su radnici.[13] Više nedavnih studija pokazalo je kako je vladajuća klasa sprovodila vlast u fabrikama, partiji i vladi, uz hijerarhiju potporučnika i kaplara, u suštini istovetnu onima na Istoku i Zapadu. Na primer, na srpskom partijskom kongresu iz 1965. godine otkrilo se da komunisti čine 53 odsto članova samoupravnih tela u preduzećima kragujevačke oblasti.[14] Druga anketa utvrdila je da je samoupravljanje krajem šezdesetih godina dovelo do „uspostavljanja malih oligarhijskih grupa, sastavljenih od direktora, šefova administracije i političkih funkcionera […] koji su obično preuzimali punu kontrolu nad radničkim savetom“.[15] Druga je ustanovila „važnost nezvaničnih grupa u strukturi vlasti u preduzećima, sposobnih da progone radnike koji pokušaju da im se suprotstave“.[16]

  Direktori Rukovodioci
Direktori 4,30 4,46
Ostali rukovodioci 3,77 3,72
Eksperti 3,38 3,30
Radnički savet 3,42 3,57
Politički zvaničnici 2,71 2,67
Radnici 2,64 2,31

 

Mada su radnici nominalno mogli sami da postavljaju direktore, u praksi je centralizovana partija sprovodila veliku kontrolu nad njihovim postavljanjem: i nema sumnje da je umela da odigra presudnu ulogu. Do sredine šezdesetih godina preduzeće je u izvesnoj meri administrativno i finansijski zavisilo od opštine, koja je čak i nakon privredne reforme iz 1965. godine zadržala delimičnu odgovornost za naimenovanje direktora preko svog skupštinskog odbora. U slučaju velikih preduzeća, kao što Jerovšek pokazuje u svom pregledu slovenačkih zajednica, u naimenovanjima često je intervenisala republička vlada.[17]

Slično tome, sindikati u Jugoslaviji kao radnička organizacija nisu imali ništa nezavisniji status nego u drugim staljinističkim državama. Na primer, jedan od šefova Saveza sindikata bio je Titov prisan saradnik, kasnije disident, general Tempo. Njega je Izvršni odbor Komunističke partije silom postavio na taj položaj posle dvodnevnog štrajka u rudnicima u Trbovlju januara 1958. godine. Tempo se protivio govoreći kako mu se više dopada rad u Centralnom komitetu. Tito mu je rekao da su rad u Centralnom komitetu i u sindikatima „u uslovima samoupravljanja“ jedno te isto.[18] Međutim, kasnije se čak ni Tempu nije verovalo u pogledu sindikata. Aprila 1967. godine smenjen je jer su ga reformatori koji su tada bili u usponu sumnjičili da je dao sindikatima preveliku slobodu. Časopis Naše vreme pisao je 1968. godine kako su Tempovi „napori da sindikate približi radničkoj klasi izazvali ne samo kritiku već i redovnu kampanju u štampi, javnim istupanjima i političkim organizacijama“.[19]

„Samoupravljanje“, prema tome, nije ublažilo klasnu napetost u fabrikama, a kao dokaz ostaje zabeležena duga istorija borbe. Anketa o obustavama rada između 1964. i 1966. godine utvrdila je da je od ukupno 231 obustave rada u 1965. godini 165 bilo izazvano „nepravilnom raspodelom ličnog dohotka“:

Predstavnik jedne fabrike primetio je da je glavni problem u tome što radnička primanja neposredno zavise od rezultata njihovog rada i uspeha preduzeća, dok su prihodi administrativnog osoblja fiksni i ne zavise od uspeha preduzeća. Drugi razlog štrajkova bilo je nezadovoljstvo radnika zbog slabog informisanja i proizvoljnog ponašanja glavnog rukovodioca preduzeća. Jedan od razloga srazmerne učestalosti obustava rada bio je taj što su radnici u preduzećima gde se jednom pribeglo tom sredstvu i videlo da je ono dovelo do efikasnih mera za udovoljenje njihovih žalbi ponovo pribegavali istom sredstvu. Postmortem koji je izvršila partijska organizacija u fabrici motora u Rakovici posle štrajka pet stotina radnika 1969. godine pokazao je da je to u tom preduzeću bila dvanaesta obustava rada… Takođe je došla do izražaja i tendencija radnika da štrajk upere ne protiv uprave samih preduzeća, već protiv političkih vlasti, kao i da svoje nezadovoljstvo izražavaju na ulicama.[20]

Takav je, dakle, ekonomski sistem nastao u Jugoslaviji: državni kapitalizam – birokratski regulisana privreda pod upravom vladajuće klase čije su moć i privilegije bile nalik na one drugde u Istočnoj Evropi i u Sovjetskom Savezu. U sedamdesetim godinama cenilo se da ta „samoupravna birokratija“ broji oko sto hiljada ljudi.

Jedan posmatrač zabeležio je da je „samoupravljanje politički mit jer se sve osnovne odluke i dalje donose u zatvorenim partijskim krugovima.“[21] Pored toga što je postavila temelj za razvoj nacionalnog državnog kapitalizma, država koju je Tito izgradio takođe je jedno vreme objedinjavala čitav niz nacija od kojih su gotovo sve bile zastupljene u vladajućoj klasi.

[1] Newsweek, 8. jul 1991.

[2] Financial Times, 27. maj 1991.

[3] Guardian, 21. septembar 1991.

[4] B. Magaš, New Left Review 174, s. 31; vidi takođe New Statesman, 18. oktobar 1991.

[5] I. Birchall, Workers Against the Monolith (London, 1974), s. 52.

[6] S. Vukmanović, Struggle for the Balkans (London, 1990).

[7] Yugoslavery (London, 1991), s. 11.

[8] Ibid, s. 13.

[9] L. J. Cohen, The Socialist Pyramid: Elites in Power in Yugoslavia (London, 1989), s. 53.

[10] Ibid, s. 56.

[11] M. Đilas, The Unperfect Society (London, 1969), s. 158.

[12] L. J. Cohen, n. d., s. 191.

[13] B. MacFarlane, Yugoslavia: Politics, Economy and Society (London, 1988), s. 225.

[14] A. Carter, Democratic Reform in Yugoslavia: The changing role of the party (London, 1982), s. 236.

[15] Ibid, s. 240.

[16] Ibid, s. 231–233. Anketa sprovedena nad 60 direktora i 170 rukovodilaca pitala ih je da rangiraju uticaj različitih grupacija od 1 (minimum) do 5. Za prosečne rezultate vidi tabelu.

[17] Ibid, s. 229.

[18] Ibid, s. 160.

[19] Ibid, s. 160.

[20] Ibid, s. 204.

[21] G. Tomić, „Classes, Party Leaders and Ethnic Groups“, u D. Rusinow, Yugoslavia – a fractured Federation, s. 62–64.