DEA: Kuda dalje nakon Sirizine pobede?[7 min. za čitanje]

U većini zemalja na izborima za Evropski parlament održanim prošlog vikenda najveće pobednice bile su desničarske partije. Najveći izuzetak je Koalicija radikalne levice, ili Siriza, koja se upisala u istoriju zauzimanjem prvog mesta na nivou Grčke.

Siriza se pre dve godine otisnula sa izborne margine, kada je u dva uzastopna navrata umalo pobedila na izborima za grčki parlament. Od tada Grčkom vlada desni centar, partija Nova demokratija premijera Antonisa Samarasa, koji po diktatu „Trojke” – Evropska unija, Evropska centralna banka i Međunarodni monetarni fond – sprovodi burtalne mere štednje kao preduslov za bejlaut grčkog finansijskog sistema. Nova demokratija se oslanja na mlađeg partnera u svojoj koalicionoj vladi – partiju levog centra, Pasok, nekada dominantnu političku partiju u Grčkoj.

Budući da je nemilosrdna ofanziva budžetske štednje i dalje u toku, ali i da su masovni štrajkovi i borbe poslednjih godina opadanju, mnogi su predviđali pad izborne snage Sirize. Pa ipak, pobeda ove levičarske partije ne samo na evropskim, već i na lokalnim i pokrajinskim izborima, dokazuje kontinuiranu popularnost njene poruke beskompromisnog odbijanja štednje i ucena Trojke. Lider Sirize, Aleksis Cipras, zatražio je prevremene parlamentarne izbore, tvrdeći da je pobeda njegove stranke pokazala da koaliciona vlada više nema mandat da vlada.

U ovom saopštenju, Internacionalistička radnička levica (DEA, po njenim inicijalima na grčkom) – koja je 2004. godine sudelovala u osnivanju Sirize i koja je danas vodeća snaga njene Leve platforme, koja okuplja levičarske snage unutar partije – analizira rezultate izbora i njihovo značenje za borbe koje predstoje.

Rezultati evropskih izbora u Grčkoj – sa 1.5 miliona glasova od kojih je 26.6 odsto otišlo Sirizi – pokazuju čistu pobedu radikalne levice.

Koaliciona vlada Nove demokratije i Pasoka sada je dokazano manjinska vlada, ne samo prema istraživanjima javnog mnjenja, već i prema rezultatima nacionalnih izbora. Ova vlada više nema demokratski legitimitet za primenu oštrih mera štednje koje su deo „Srednjoročne fiskalne strategije” – tj. novog sporazuma između lokalne vladajuće klase i međunarodnih „kreditora”, a koji predviđa dalju štednju.

Uspeh Sirize još je neosporniji ako uzmemo u obzir položeni test trostrukih izbora – tj. ako rezultatima evropskih izbora dodamo i rezultate ostvarene na opštinskom i pokrajinskom nivou. Kada je reč o lokalnim izborima, teškoće za partiju poput Sirize daleko su veće, jer uhodani lokalni političari tu imaju veću prednost. Talas političkih pobuna koji su finansijska kriza i masovne borbe iz perioda 2010-12 pokrenule, stigao je sa određenim zakašnjenjem i do ovog lokalnog nivoa, pa i u izobličenoj formi – što pokazuje veliki broj nezavisnih kandidata koji nisu povezani ni sa jednom od velikih partija.

Čak i na ovom nezgodnom terenu, Siriza je ostvarila značajan napredak, poput pobede u regionu Atika koji obuhvata prestonicu Atinu i okolne opštine, Jonska ostrva i mnoge velike radničke opštine.

Između prvog i drugog kruga glasanja na lokalnim izborima, Siriza je dokazala da ne želi da sektaši prema drugim levičarskim strankama i organizacijama. Ona je odmah i unilateralno pozvala svoje pristalice da glasaju za kandidate Komunističke partije tamo gde su u drugom krugu izbora oni stajali nasuprot kandidata Nove demokratije ili Pasoka – u opštinama Patras, Hajdari, Petrupoli i Ikarija.

Komotna pobeda kandidata Komunističke partije u svim ovim opštinama dokazuje da pristalice Sirize, ubeđene u neophodnost levog jedinstva koje njihova partija promoviše, ovaj princip primenjuju u potpunosti i bez oklevanja.

Srećom, drugarice i drugovi iz levičarske koalicije Antarsija odlučili su se za sličan pristup i pozivali da se u drugom krugu opštinskih izbora u Atini glasa za kandidata Sirize.

Nažalost, drugarice i drugovi iz Komunističke partije odlučili su da u drugom izbornom krugu svoje pristalice pozovu da ostanu neutralne između kandidata Sirize i kandidata koji predstavljaju stranke koalicione vlade, distancirajući se od obe strane „podjednako”.

Sirizin kandidat za gradonačelnika Atine, Gabrijel Sakelaridis, tesno je izgubio od sadašnjeg gradonačelnika Jorgosa Kaminisa, koji je dobio podršku svih snaga štednje, sa 51.4 nasuprot 48.6 odsto – što je pokazalo da „podjednake” razdaljine na kraju nikada nisu zaista jednake.

Od posebnog značaja su pobede levice u drugim opštinama – na primer, u Halandriju, Nea Filadelfiji i Keraciniju – zasnovane na radikalnom programu i otvorenim savezima među levim partijama i organizacijama. Ove pobede ponovo su dokazale da principijelna radikalno-leva politika ne vodi marginalizaciji levice. Naprotiv, u kontekstu sadašnje krize ovakvi savezi su neophodan preduslov teških, pa čak i neočekivanih pobeda.

– – – – – – – – – – – – – – – –

Siriza je na evropskim izborima osvojila prvo mesto, uz snažnu prednost od 3.8 odsto u odnosu na drugoplasiranu Novu demokratiju. To dokazuje da politički i izborni uspesi iz maja i juna 2012. godine nisu bili slučajnost ili kratkotrajni rezultat tadašnjeg revolta protiv mera štednje.

Uprkos nemilosrdnim napadima vladajuće klase i masovnih medija, Siriza je zadržala i povećala svoju izbornu podršku, stavivši levicu na prvo mesto i konačno otvorivši put za dolazak leve vlade na vlast. Važno je napomenuti da je ovaj uspeh došao u trenutku kada je masovni pokret u osipanju, bar u odnosu na generalizovane pobune od 2010. do 2012. godine.

Komunistička partija je, uz pomoć svoje organizacione snage i resursa koji joj stoje na raspolaganju, uspela da u nekoj meri povrati svoju nekadašnju podršku u odnosu na poslednje izbore održane u junu 2012. godine – ali i dalje se nije vratila tamo gde je bila pre izbora u maju 2012. Na glasanju za Evropski parlament, osvojila je 341,748 glasova ili 6.1 odsto, u poređenju sa 277,227 glasova ili 4.5 odsto u junu 2012. i 536,072 glasova ili 8.5 odsto u maju 2012. godine.

Slično tome, Antarsija je ovog puta osvojila 40,386 glasova ili 0.7 odsto, u poređenju sa 20,396 glasova ili 0.3 odsto u junu 2012. i 75,416 glasova ili 1.2 odsto u maju 2012. godine.

Relativno povlačenje masovnog pokreta – uprkos nekim herojskim radničkim borbama čistačica, nastavnog osoblja, medicinskih sestara i drugih – pruža Vladi nešto malo manevarskog prostora i priliku da pregrupiše svoje snage.

Njen glavni stub podrške na izborima je procenat glasova koje su dobile partije levog centra. Sabrani glasovi različitih stranaka levog centra pokazuju da politički prostor za preživljavanje socijalnog liberalizma i dalje postoji.

Polazna tačka za te snage je osam procenata „Maslinovog drveta”, izborne koalicije Pasoka i njegovih manjih saveznika; 6.6 odsto glasova koji su otišli „Reci”, novoformiranoj i navodno „anti-političkoj” partiji koja je dobila mnogo pažnje u medijima; i 1.2 odsto Demokratske levice.

Ipak, čak i sabrana podrška ovih grupa daleko je ispod onoga na šta je nekada moćni Pasok mogao da računa. Izgledi za regrupaciju stranaka levog centra zavisiće od njihovog stava prema Samarasovoj vladi – tj. da li će se pregrupisati tako da je podrže, ili da nezavisno krenu svojim putem.

Za sada, međutim, ovaj levi centar daje desničarskom rukovodstvu Nove demokratije oslonac za sprovođenje jednog od najnemilosrdnijih programa štednje u modernoj istoriji. To je osnova za Samarasov san da se na vlasti održi sve do 2016. godine.

Crna mrlja na izbornim rezultatima u Grčkoj je 9.4 odsto podrške Zlatnoj zori – čak 527,000 glasova.

DEA insistira na stavu da je za slamanje neo-nacista neophodno boriti se za preokretanje politike štednje, da moramo da vodimo ideološku bitku protiv rasizma, da nam je neophodna sveopšta mobilizacija antifašističkog pokreta za isključivanje nacista iz javnih prostora. Moramo da usmerimo sve napore na presecanje pupčane vrpce koja Zlatnu zoru povezuje sa državom i njenim različitim strukturama.

– – – – – – – – – – – – – – – –

Sa svim ovim u vidu, ovi izbori pružaju dragocene lekcije aktivistima/kinjama pokreta otpora i levice.

Sirizin izborni uspeh je stvaran i već je stvorio novi politički ambijent. Ali rušenje koalicione vlade, odbacivanje sporazuma sa Trojkom i EU i preokretanje štednje su zadaci koji su daleko složeniji od onoga što se može postići u uskoj izbornoj borbi.

Potreban nam je masovni pokret, organizovan odozdo, na ulicama i kroz štrajkačku aktivnost. Treba nam eskalacija političke borbe, sa inicijativom levice. Potreban nam je savez koji objedinjuje Sirizu, Komunističku partiju i Antarsiju i koji će biti u stanju da uvuče i organizuje nezavisne aktivistkinje i aktiviste.

Naposletku, potreban nam jasan radikalno-levi program, sa antikapitalističkom, socijalističkom politikom.


preuzeto sa socialistworker.org