Kada se rodila nova hrvatska levica? Šta su njene glavne karakteristike?
–Za nastanak onoga što se danas često zove „nova hrvatska ljevica” formativno je najbitniji i ključni događaj bio veliki val blokada fakultetâ u proljeće 2009. godine u sklopu borbe za besplatno obrazovanje, naravno uz niz akcija koje su tome prethodile u 2008. godini (antiNATO kampanja, studentski prosvjedi). Blokade fakultetâ su, osim što su bile važne za sâm studentski pokret, kao veliki politički događaj u zemlji (bilo je blokirano oko 20 fakulteta i sveučilišta u osam gradova, u razdoblju od mjesec dana, a val blokada se ponovio opet ujesen 2009, pri čemu je sve bilo popraćeno golemom medijskom pažnjom) odigrale veliku ulogu i u općenitom političkom životu Hrvatske. Razlog je tome ponajprije to što su studentski zahtjevi bili vrlo jasno artikulirani u okviru šire društvene sistemske kritike, te su prividno uski zahtjev za javno financiranim obrazovanjem zapravo imao potencijalno puno širi zahvat. Tako je zahtjev za besplatnim obrazovanjem iznijet u okviru opće kritike neoliberalizma (a posljedično i same logike kapitalizma). Prije studentskih akcija neoliberalizam kao pojam uopće nije postojao u javnom prostoru Hrvatske osim u strogo akademskoj sferi. Danas je on, prema priznanju urednika hrvatskog izdanja časopisa Forbes, već toliko ozloglašen da već zvuči kao psovka, a ni sami se neoliberali više uglavnom ne usude priznati da to jesu, dok HDZ i SDP, primjerice, jedni druge optužuju za neoliberalnu politiku (iako je i jedni i drugi provode). Tu se, dakle, dogodila velika promjena na razini javnog diskursa. Tome je, jasno, podosta pridonijela i kriza, ali bez javnog djelovanja nove hrvatske ljevice, to se sigurno ne bi dogodilo u ovoj mjeri.
Osnove u blokadama 2009. i akcijama koje su joj prethodile imaju i kasnije akcije kao što su osnivanje prvog baznog sindikata Akademska solidarnost i uspješna borba protiv neoliberalnih reformi u znanosti i obrazovanju u 2011, antiEU kampanja 2011/12 itd. Važnu su ulogu odigrali i veliki prosvjedi u ožujku 2011. godine širom Hrvatske, kada je po prvi put u 20 godina u Hrvatskoj došlo i do otvorene kritike kapitalizma i kada je po 15,000 ljudi u Zagrebu (ali i diljem zemlje) marširalo gradom ispod golemih antikapitalističkih transparenata, što je na neki način (i idejno i organizacijski) prethodilo pojavi španjolskih indignadosa i američkog OWS-a, a što je opet potvrđeno prosvjedom 15.O u jesen 2011, kada se u medijima govorilo, doslovno, čak i o svjetskoj revoluciji (!), a posve eksplicitno i o postkapitalističkom društvu. Takve simboličke promjene u okviru javnog diskursa ne mogu se tek olako zanemarivati. U sklopu rečenih prosvjeda je također došlo i do artikulacije i aktualizacije ideje direktne demokracije na javnoj sceni, koja je postala toliko probitačna da je ušla i u šire političke slojeve i pore kolektivne imaginacije, pa ju se nerijetko čak pokušava kooptirati od strane liberala i/ili populista. Direktna demokracija je svakako jedan od ključnih termina nove hrvatske ljevice (ali i šire – sjetimo se zahtjevâ za „stvarnom demokracijom” španjolskih indignadosa). U osnovi je tu riječ o modernom nazivu za lijevi progresivni projekt koji se u prošlosti nazivao drugačijim, svima poznatim, imenima. Posrijedi je, barem u Hrvatskoj, svjestan terminološki i taktički izbor.
Kako je nedavno rečeno u jednim hrvatskim novinama u članku o novoj ljevici, ona je „intelektualno snažna, a politički oprezna”. Ono što je trenutno njezin glavni zadatak i u čijem će se znaku odvijati 2012. godina jest stvaranje masovne organizacije koja bi služila kao politički instrument za daljnju antikapitalističku borbu i artikulaciju progresivnih ideja. Za takvo što je neophodan u nekim aspektima oštar prekid s dosadašnjim načinom djelovanja i širenje iz u velikoj mjeri ograničene sfere studentskog pokreta i njegovih krugova na šire slojeve društva, zadržavajući pritom direktnodemokratski nehijerarhiziran način organizacije u novim okvirima i uvjetima. Unatoč svim objektivnim teškoćama, ambicije su velike, a namjere iznimno ozbiljne – u svakom slučaju, hrvatska će nova ljevica jurišati na nebesa.
Kakav je stav levica zauzela povodom referenduma o članstvu u EU?
–Zauzela je čvrsti antiEU stav, zasnovan na teorijski i argumentacijski dosljednom argumentu o EU kao o neoliberalnoj tvorevini protiv koje se treba boriti (teorijski je dio razrađen ponajviše u dva temata S onu stanu Schengena u časopisu Zarez). To je, jasno, konačno dovelo do oštrog raskola s dezorijentiranim i nemuštim lijevoliberalnim civilnim sektorom, s kojim se prije dosta surađivalo (recimo oko pitanja Varšavske i javnog prostora ili oko tvornice Kamensko), koji je ipak pokazao kamo će se okrenuti kada zagusti i na čijim jaslama leži. Naravno, rečeni sukob ne znači da u budućnosti ne treba opet taktički i pragmatički surađivati s progresivnijim dijelovima civilnog društva.
Iako je referendum na kraju prošao i iako se mogla zapaziti očita cenzura prema lijevoj kritici EU u određenim mainstream medijima, dva tjedna predreferendumske antiEU kampanje su ipak uspjela u određenoj mjeri dovesti do artikulacije progresivne antiEU kritike u javnosti. I to je upravo najveći dobitak antiEU kampanje – radikalizacija i politizacija određenog broja ljudi, koji su kroz antiEU platformu došli do općenito antineoliberalne/antikapitalističke platforme, te daljnje širenje progresivnih argumenata u javnoj sferi.
Unatoč svim nedostacima, kao što su bile nedovoljna organiziranost antiEU kampanje i medijska cenzura, nesumnjivo je da se argumentirana lijeva kritika ipak uspjela na različite načine probiti u javnost, makar neizravno, te su joj čak i poneki iskreniji proEU orijentirani pojedinci priznavali suvislost za razliku od nacionalističko-konzervativne agende. Kritika je do te mjere uspjela razmontirati čak i neke od prije najčvršćih proEU argumenata, npr. mitove o EU fondovima, da su na kraju čak i liberali (i na vlasti i u intelektualno-NGO krugovima) bili prisiljeni posezati za primitivnim antibalkanskim rasizmom i priglupim „civilizacijsko-povijesnim” argumentima u nedostatku pravih argumenata. Mnoge elemente lijeve kritike EU su prigrlili i desničari, s obzirom na inherentne i logične argumentacijske manjkavosti njihove vlastite političke pozicije.
Grčka je već neko vreme na ivici revolucije. Kako posmatraš mogućnosti regionalne saradnje levih pokreta na Balkanu?
–Potencijali za radikalne promjene su na Istoku, u tranzicijskim zemljama, svakako puno veći nego na Zapadu, koji je možda ipak predugo u raljama kapitalizma i liberalne „demokracije”. Unatoč izrazitom antikomunizmu koji je prisutan na Istoku u širokim slojevima društva, prednost modernoj ljevici (s modernom terminologijom, retorikom i pristupom) ondje daju sveprisutno razočaranje kapitalizmom i kapitaloparlamentarizmom, kao i sjećanje na vrlo recentnu prvobitnu akumulaciju kapitala u 1990-ima (za razliku od iste na Zapadu koja se ondje odvila prije više stotina godina). Što se tiče zemalja koje ne pripadaju među tranzicijske/postrealsocijalističke, pozicija Grčke je svakako posebna jer je to zemlja sa zasad najvećim revolucionarnim potencijalom, kojoj međutim nedostaje jedinstva i sredstava da se golema energija s ulice pretoči i u institucionalni oblik i ovladavanje državnim aparatom. Revolucija je nemoguća bez izravnog preuzimanja vlasti, na ovaj ili onaj način i u ovom ili onom obliku.
Što se tiče suradnje, u postjugoslavenskim zemljama već postoje brojni kontakti pa i suradnja iako uvijek može biti bolje. Nasreću, čini se da se tu stvari kreću u dobrom smjeru. S Grčkom također postoje određeni kontakti iako ni izbliza dovoljni, a Rumunjska i Bugarska su nam još, čini se, skoro potpune nepoznanice. Međunarodna je suradnja u svakom slučaju neophodna. Nedvojbeno je da bi određeni politički uspjeh, na bilo kojoj razini, radikalne ljevice u bilo kojoj od pojedinih zemalja imao velik utjecaj na druge zemlje u regiji ali i šire, kao i to da je za ozbiljan politički rad ljevice u jednoj zemlji na najvišoj razini potrebna i potpora iz drugih zemalja jer je nesumnjivo da bi bilo kakva ozbiljna prijetnja statusu quo odmah prouzročila žestok odgovor sistema.
Kakvu ulogu mogu da igraju nove informativne tehnologije, poput interneta, u borbi protiv kapitalizma?
–Uza sav potreban oprez i ograde, nedvojbeno je da nove tehnologije, pogotovo internet i kompjuterska tehnologija općenito mogu itekako doprinijeti antikapitalističkoj borbi, ali i izgradnji postkapitalističkog društva. U svakom slučaju, danas je puno lakše ostvariti neke od tradicionalnih ideja ljevice (kao što su savjetska demokracija ili centralno planiranje), u ovom ili onom obliku, uz pomoć moderne tehnologije. Recimo, besmisleno je govoriti o potrebi za demokratskim upravljanjem nad čitavim društvom (uključujući i ekonomiju), a ne imati pritom na umu e-glasanje (dakako, uz prethodnu javnu raspravu, slobodne medije, nemogućnost utjecanja financijskih sredstava na političke kampanje, demokratski nadzor nad sredstvima za proizvodnju itd). Ljevica nužno mora biti modernija od neprijateljâ. Nažalost, trend je kod mnogih ljevičara upravo obrnut i često su, paradoksalno, upravo ljevičari konzervativni u smislu da idealiziraju i fetišiziraju tradicionalnu ljevicu, tradicionalne načine borbe i organizacije. Ljevica, da bi bila uspješna, mora biti maksimalno fleksibilna, moderna, prilagodljiva i efikasna.
Imaš li neki savet za levicu u Srbiji?
–Koliko se meni čini i kolika je uopće mogućnost objektivnog uvida izvana, najveći je problem srpske ljevice, kao i drugdje, frakcionaštvo i nepotrebno interno sukobljavanje. Kao što je jednom prilikom rekao David Harvey, ljevici što se tiče povijesnih sukoba ne bi škodilo malo amnezije. Treba zaboraviti 1921, 1936. itd, osim u okviru povijesnih rasprava, i baviti se sadašnjošću i budućnošću. Potreban je pragmatizam i populizam, ali bez reformizma i odstupanja od načelâ. Osim toga, ključan je izlazak iz studentskih/akademskih krugova prema širim slojevima društva i prilagodba ljevice za funkcioniranje u tom okviru. Od sredovječnih ljudi s kreditima i djecom se ne može očekivati isto ono što se može očekivati od studenata u 20-im godinama. Tu nije riječ o podcjenjivanju nijedne društvene skupine nego o realnom sagledavanju situacije i prilagodbi realnim okolnostima.