Dok se u Srbiji odvijaju veliki protesti, u Hrvatskoj je pala vlada. Karlo Jurak iz Radničkog portala objašnjava šta se dešava kod naših suseda u regionu.
U četvrtak 16.6. u Hrvatskom saboru izglasano je nepovjerenje tehnokratskom premijeru Hrvatske Tihomiru Oreškoviću, a u ponedjeljak 20.6. velikom većinom glasova raspušten je Hrvatski sabor. Time je označen de facto kraj polugodišnje farsično-groteskne vlasti klero-nacionalističkih, protofašističkih i tehnokratsko-neoliberalnih elemenata utjelovljenih u tzv. Domoljubnoj koaliciji na čelu s HDZ-om i Mostu koji su doveli za premijera dotad potpuno nepoznatog predstavnika farmaceutskog kapitala iz Kanade Tihomira Tima Oreškovića čiji je jedan od prvih poteza odmah pokazao i samu suštinu te vlasti – padanje ničice pod skute bjelosvjetskih lihvara – međunarodnih kreditora u Kitzbühelu.
Samo izglasavanje nepovjerenja premijeru Oreškoviću rezultat je političkih makinacija same vladajuće koalicije koja je u proteklih nekoliko tjedana zaglibila u previše afera koje su se prelomile na notornom Tomislavu Karamarku, od ranije poznatom oportunističkom špiclu koji je u predizbornoj kampanji najavljivao retuđmanizaciju Hrvatske i „bolne rezove“, što je uvelike bilo potpomognuto i retorikom i politikom predsjednice Grabar-Kitarović, marionete NATO pakta. No, od samih početaka mandata vlade, ona je pokazivala znakove svoje nestabilnosti koji su se očitovali u nerazjašnjenim računima među samim pripadnicima vladajuće koalicije, kao i u donošenju redikuloznih poteza koji su vrlo brzo dočekani na nož od strane šire i heterogene javnosti kojoj se iz raznoraznih razloga nije sviđala novopečena vlast.
Podsjetimo – rezultati izbora na razini cijele zemlje pokazivali su skoro potpunu izjednačenost SDP-ove i HDZ-ove koalicije – obje su dobile po 56 mandata ako ne računamo još dodatnih 3 mandata pridodanih HDZ-ovoj koaliciji od strane tzv. dijaspore, inače mahom legla ustaške i nacionalističke emigracije. Kako bi dobili mandat za sastav vlade, potrebno je 76 ruku u Hrvatskom saboru, što je nakon duljih pregovora omogućeno HDZ-ovoj koaliciji uz pomoć Mosta, nove političke snage, unutar sebe podosta heterogene, koja je svoju popularnost izgradila na bajanjima o „reformama“ koje javnosti nikada nisu objašnjene što znače, a zapravo su značile daljnju i odlučniju neoliberalizaciju društva. Most također, zbog svojih veza s klerikalnim krugovima, dosta je dobro pristao uz HDZ-ovu koaliciju unutar koje su se skupile i razne marginalne neokonzervativne i neoustaške strančice (npr. Hrast i HSP-AS) te neke sada već politički mrtve koje se održavaju tako što se nakaleme na veliku stranku (npr. HSS, HSLS).
Da će SDP-ova koalicija izgubiti izbore, to je bilo izvjesnije prije samih izbora zbog očitog nezadovoljstva četverogodišnjim mandatom tek zvanično socijaldemokratske opcije koja je donijela jedan od najgorih Zakona o radu, najavljivala produženje radnog dana, privatizaciju zdravstva, outsourcing i tzv. monetizaciju autocesta. Međutim, otpor SDP-ovoj koaliciji koji se pojavio potkraj njezina mandata zapravo je bio reakcija na potencijalno formiranje lijeve alternative SDP-u, makar u disperziranom i fragmentiranom obliku uslijed čega ta alternativa nije formirana u suvislom i artikuliranom smjeru. Očita društveno-politička nestabilnost i potreba za autoritarnijim upravljanjem kako bi se održao status quo pripremila je teren za skretanje udesno i djelomičnu fašizaciju zemlje čiji su nositelj još za vrijeme SDP-ove vlasti postale razvojačene veteranske snage („šatoraši“) i krajnje desno krilo tada formirane tzv. Domoljubne koalicije koje dugo vremena u HDZ-u nije dolazilo do potrebnog izražaja, naročito ne za vrijeme vlade HDZ-ovaca Ive Sanadera i Jadranke Kosor dvijetisućitih godina.
Od samog početka formiranja vlade u siječnju ove godine nije se doimalo da vlast doista leži u zvaničnim institucijama, već da je ona uvelike ispred ili izvan istih. To znači da stvaranje autoritarne vlasti nije moglo ići samo formalno-institucionalno, već da je bila i više nego potrebna pomoć ulice i nedemokratskih metoda poput naglih i neobrazloženih čistki kadrova u javnim institucijama. U tom smislu, mnogi mediji i dio nevladinog sektora optužen je za „lijevu hegemoniju“ i slične nesuvislosti čiji je inženjering bio osmišljen u glavama redikuloznih neofašista poput ministra kulture Zlatka Hasanbegovića dovedenog ponajviše zato da redistribucijom proračunskog novca puni džepove krajnje desnih i profašističkih organizacija i generira „kulturne ratove“ na kojima su zajahali kako vladajući, tako i opozicija. Iz tog razloga jedina relevantna opozicija koja se formirala nije mogla artikulirati jasni i usmjereni politički zahtjev, već se stvar svela na vrlo apstraktne priče o „slobodi govora“, „toleranciji“ i „pluralizmu“. Problem kod navedenoga nije samo to što su to u suštini liberalne floskule, nego i to što se na te označitelje vrlo lako ukrcava i desnica – i oni su pravdali svoje poteze pod egidom „slobode govora“ i „pluralizma mišljenja“. Sada, pola godine kasnije, vrlo je jasna polarizacija javnosti na „slobodoumnu“ (liberalnu i „liberalno-lijevu“) i „primitivnu“ (fašistoidnu i „konzervativno-desnu“) – to se najzornije vidi po posjećenosti protesta povodom podrške kurikularnoj reformi koji je zapravo bio antivladin protest i protest protiv bujanja ultrakonzervativnih snaga. To je uvelike posljedica vakuuma na ljevici i nedostatka klasne svijesti uopće – ljevica je okrenuta partikularnim borbama i identitetskim politikama, a radništvo i pridružene potlačene mase, kao bitni potencijalni adresat, ne pronalaze se zajedno u istom političkom polju.
Sada se s pravom može reći da je vješto odrađen proces koji je amalgamirao tehnokratsku neoliberalizaciju društva i djelomičnu fašizaciju. Riječ je o djelomičnoj fašizaciji jer je to u puno većoj mjeri bila klerikalizacija i konzervativna kontrarevolucija što je poprimilo obrise „kulturnih ratova“, nego sâm proces fašizacije za koji nedostaje dovoljna snažna ona društvena klasa koja bi je nosila – obično deklasirana srednja klasa. Ne ulazeći u detalje koji bi omogućavali fašizaciju u punom smislu, ovdje valja naglasiti da je ipak atakom zdesna (neovisno zove li se to klerikalizacija, konzervativna reakcija ili fašizacija) dodatno razmrvljen već ionako slab i razjedinjen radnički pokret te progresivna scena u najširem smislu. To se manifestiralo kroz već spomenutu polarizaciju na „slobodoumnu“ i „primitivnu“ Hrvatsku kojoj u potpunosti izostaje klasni sadržaj te kroz praktički nezapažene napade na radnička prava – stavljanje na privatizacijski bubanj preko pedeset državnih firmi doživljeno je kao „stručni“ potez tehnokratskog premijera koji je doveden da „financijski konsolidira“ prezaduženu zemlju, a Končar je privatiziran maltene jednim telefonskim potezom. Reakcija – potpuno izdvojeni protest ostavljenih, razočaranih i poniženih radnikâ Končara. S njima nisu bili famozni kulturnjaci i sva ona masa koja je kakti dala podršku kurikularnoj reformi. Jedini neoliberalni potez vlade koji je izazvao širu snažniju reakciju bio je onaj u području zdravstva.
Vratimo se samom padu vlade – ova vlada nije ni mogla imati dulju budućnost iz sljedećih razloga: preveliki pritisak heterogene gnjevne javnosti, prijepori unutar vladajuće koalicije od samih početaka (npr. između nekih HDZ-ovaca i nekih Mostovaca) i, prema tome, nestabilna većina, premijer-eksperiment, itd. Iako se većina tih razloga svodi unutarnje odnose među predstavnicima vlasti, to samo odražava stanje društveno-političke situacije uopće u zemlji koja se nalazi na kapitalističkoj (polu)periferiji, ovisnoj o međunarodnim institucijama kapitala i s mnoštvom proturječja u društvu. Unatoč nedostatku uistinu lijeve alternative u političkom polju, trenutna situacija ipak je iznjedrila političke opcije koje narušavaju bipartitnost SDP-a i HDZ-a, odnosno „lijevog“ i „desnog“ centra (ne računaju se priljepci koji žive od koaliranja sa SDP-om ili HDZ-om) – Most se pojavio kao trojanski konj, tzv. „treći put“, a zapravo pro-biznis opcija interesa više srednje klase koja je neoliberalnoj politici pridala oreol „stručnosti“; Živi zid bilježi svoju sve veću popularnost (postaje treća politička snaga u zemlji), iako njihov politički program nije posve jasan (povezuje se s Pokretom pet zvjezdica iz Italije), ali trenutno se doimaju kao antisistemski; tu je i popularnost hrvatskog big tent-a Stipe Petrine; kao i relativna stabilnost Milana Bandića, populističkog gradonačelnika Zagreba.
Novi izbori, koji su sada praktički sigurni, najviše priželjkuje SDP i njegovi potencijalni koalicijski partneri očekujući izbornu pobjedu na valu opravdanog nezadovoljstva polugodišnjom vladavinom HDZ-ove koalicije i Mosta. Istraživanja javnog mnijenja također pokazuju da kritično veliki dio stanovništva želi nove izbore. Ono pitanje koje se nama tu nužno nameće jest donose li novi izbori zapravo ikakvu promjenu? Čak i ako ostajemo samo na razini buržoaske političke događajnice, ne čini se da bi izbori donijeli neku promjenu jer bi trenutni favorit SDP bio vrlo vjerojatno prisiljen pregovarati s drugim strankama radi okupljanja većine u Hrvatskom saboru što bi opet prolongiralo formiranje stabilne većine, a u međuvremenu vrlo vjerojatno mobiliziralo reakciju zdesna. Ako pak izađemo izvan okvira dominantne političke događajnice, tek se tada ne naziru značajnije promjene – promjena vlasti vrlo vjerojatno ne bi značila napuštanje proeuropskog i proimperijalističkog kursa zemlje, jedino što bi u institucionalnom smislu neki autoritarniji elementi u društvu popustili, ali ubrzo bi opet ojačali – ovaj put samo u opoziciji što se dosad pokazalo jednako pogubnim. Primjerice, neoustaštvo je na ulicama bilo najdivlje onda kada nije bilo pod skutama HDZ-a, dakle u vrijeme mandata Ive Sanadera i Jadranke Kosor; ultrakonzervativne snage počele su jačati strahovanjem od pogubnosti SDP-ova političkog liberalizma za stabilnost društvenog poretka; „šatoraši“ su prijetili uličnim reakcijama u vrijeme kada je SDP-ova vlast po sili stvari postala vrlo krhka, itd.
Izlaz iz gore opisanog začaranog kruga nemoguć je ako se radikalno ne dovedu u pitanje sami temelji trenutnog poretka na svim razinama – ekonomskoj, političkoj i kulturnoj. To znači dovođenje u pitanje samog kapitalizma kao sistema, fetiša slobodnog tržišta i neoliberalnog konsenzusa koji je postao praktički ulaznicom u ozbiljnu politiku. To također znači i propitivanje dosega mogućnosti, a i same suštine buržoaske parlamentarne demokracije. Konačno, to uključuje i osporavanje sveopćeg kulturnog projekta koji parazitira četvrt stoljeća na pragmatičnom balansiranju između „državotvornosti“ i „približavanju civilizaciji“, što oboje znači odmak od Balkana i nekadašnje jugoslavenske zajednice, a u svojoj ukupnosti odmak od revolucionarne emancipatorne povijesti – od socijalizma. Stoga, kada govorimo o mogućim alternativama i progresivnoj radikalizaciji politike, onda nužno moramo govoriti o navedenim stvarima na svim trima razinama, i to u njihovoj međusobnoj povezanosti.
Mada se radi o dugoročnom zadatku, koji je još uvijek samo uvjet mogućnosti za nešto više, kratkoročno se on može početi realizirati tek kada se zbiju lijeve progresivne snage oko radničke klase kao ključnog adresata i subjekta, a napuste iluzije svih mogućih identitetskih politika i pukog neograniziranog građanskog aktivizma jer je ljevica ta koja je napustila radničku klasu, a ne obrnuto. Tu onda politički zahtjev dobiva na svojoj radikalnosti i oštrini, stvaraju se temelji za formiranje potrebne socijalne baze i masovnog pokreta te izvanparlamentarna borba postaje relevantni politički faktor. No, to se neće dogoditi samo pukim negiranjem iluzija spomenutih u prethodnom paragrafu, već onim negiranjem koje je ujedno i prevazilaženje, a to može značiti samo formuliranje pozitivnog programa koji je u stanju dati socijalističku alternativu sadašnjici. Nije vjerojatno da će jednim tako neskandaloznim događajem poput pada vlade to biti moguće u bliskoj budućnosti, ali još pukotina potrebnih za to definitivno se otvorilo.