Radnici umiru pevajući[4 min. za čitanje]

Autorka teksta: Olga Dimitrijević;

Rediteljka: Anđelka Nikolić;

Igraju: Milan Kovačević, Igor Borojević, Marija Bergam, Marija Milenković i drugi

Kada sam kupila kartu za predstavu Radnici umiru pevajući, prikazanu na ovogodišnjem Sterijinom pozorju nisam ništa znala o predstavi… Da se radi o najboljem savremenom društveno angažovanom tekstu Hartefakt fonda za 2010. saznala sam tek kasnije kada je predstava osvojila Sterijine nagrade za tekst originalne savremene drame (Olga Dimitrijević), za režiju (Anđelka Nikolić), za originalnu scensku muziku (Draško Adžić), za koreografiju (Dalija Aćin) i za najbolju mladu glumicu iz fonda „Dara Čalenić” (Marija Bergam za ulogu Milice). Desilo se da sam, prema zvaničnoj oceni Festivala, pogledala najbolju predstavu.

A moja odluka da pogledam baš tu, jedinu predstavu, temeljila se na iskustvu štrajka koji sam još uvek svakodnevno nosila kao traumatičan prtljag i naravno novcu koji je trebalao da izdvojim za kartu. Očekivala sam da sala bude poluprazna jer su u realnom životu radnici umirali godinama, pred našim očima, u direktnim TV prenosima, kraćim i dužim novinskim reportažama i izveštajima, a da to nikog nije potreslo.

Sterijanski radnice i radnici su dočekivali sterijansku publiku na ogoljenoj sceni. Sala je bila prepuna, a ja sam imala tu privilegiju da pripadam manjem delu publike sa kupljenim kartama. Privilegije, sponzori i drugi besplatni ulasci započeli su predstavu pre nego što je hor trudnih radnica zakukao iskonskim glasovima. Poredak koji živimo raširio se prostorom tako da je predstavi ostalo da bude zabava ili u najboljem slučaju pouka.

Radnja je svima nama dobro poznata: lokalni golja je „stekao” kapital i uz pomoć političke (partijske) oligarhije, kupio fabriku i sa njom živote radnica i radnika i svih koji su do tada živeli od fabrike. Sledi prikaz ritma zločina, razrađenog i široko primenjenog sistema uništavanja fabrika, izvlačenja novca, uništavanja egzistencije, zdravlja, dostojanstva i budućnosti radnica, radnika, njihovih porodica i čitavih gradova. Unutar tog sistema smrti sa produženim trajanjem, traju isprepletane životne priče radnica i radnika koji se odlučuju na otpor i štrajk. Dinamika unutar radničke grupe nije čista priča lišena interesa, tajnih i nepoštenih planova. I dok jedan deo pobunjenih štajkuje glađu, seče prste, dotle traje perfidan, u ovoj priči iz beogradske partijske centrale, dirigovan pregovarački proces. Cilj je iscrpljivati radnike, ali ne do mere koja može nekontroliano ustalasati javnost. Radnici se na kraju dele na one koji lično dobijaju neke mrvice, one kojima ostaje samo goli život i na one kojma je smrt jedini izlaz. Taj najdrastičniji plan, kao svesni stav duha bira žena koja umirući ponavlja: „ne želim da mi deca žive u ovoj zemlji”!

I kao što pristoji društvu koje bez pobune dopušta slične, masovne scenarije, ostaje da se uvedu elementi kabarea. U prvom sloju radi se o porukama koje donosi hor trudnih radnica. Kako su one nemoguća kategorija u realnom životu, možemo ih smatrati vezom sa iskonskim stanjem našeg bića, gde su utemeljene prastare vrednosti i znanje šta je dobro a šta zlo. Kabaretski je onaj deo horskog prikaza koji se oslanja na poznate melodije od partizanskih, četničkih pa do narodnih i koje su radnici ili radnice, nekim drugim rečima, pevali drugim zgodama i nezgodama. Jednostavnim, skladnim, snažnim višeglasjem i poznatim narodnim pesmama one prenose potresne poruke nerođene a gladne dece, potlačenih i izrabljenih. Hor trudnih radnica je ritual kojim se prizivaju sile pravde i izlečenja, kanal kroz koji u prostor moćnijih od života kuljaju vapaji obespravljenih tražeći pravdu. Drugih dozivanja pravde nema. Bacanje kletvi postao je horski ritual nemoćnih.

U drugom sloju kabaretskog, kao smrt ružnog pevanja traje savim moguća priča devojke Milice. Ona je kćerka jednog od štrajkača, ljubavnica golje koji je kupio fabriku i živote ljudi iz ove priče i koji sada kupuje Miličinu karijeru estradne pevačice. Njena pesma i pokreti su imitacija pevačica današnje srpske estrade. Sterijanska publika je odahnula i sada može i da se smeje. Ima nekog ko je gori i od njih, mase koja pristaje. Ali, ne zadugo jer se i Milica pobunila, napustila golju koji je kupio fabriku i živote ljudi iz ove priče, ali tek pošto joj je objavljen CD. Plan je da se pridruži radništvu koje štrajkuje jer sada se njen glas čuje. Stiže na vreme da smrt radnice koja ne pristaje na obmanu obesmisli novom pesmom i preobrati melodiju hora trudnih radnica u estradno zapomaganje. I kao što to biva u životu, sahrana radnice biće prilika da svi akteri: radnici, golja koji je kupio fabriku i živote ljudi iz ove priče, politička oligarhija, hor trudnih radnica, okupe i zapevaju Miličinu pesmu.

Radnici umiru pevajući je predstava didaktičkog pozorišta koje verno predstavlja našu stvarnost. I tu nema greške. Problem je u publici.