Vučić u Juri objašnjava radnicama da im se samo učinilo da nose pelene, dok ih gazde nadgledaju.

RADNIČKI GLAS: Kapitalizam naš nasušni[5 min. za čitanje]

Ja sam srećan čovek, ono baš istinski srećan. Sve imam i ništa mi ne fali, a osmeh svakog dana od uha do uha. Hvala Bogu te dočekasmo da i nama krene, da i nama nešto nekada pođe za rukom. Iskreno, nikada nisam verovao da ćemo izaći iz ambisa u koji su nas uvalili svi od komunista do onih koji su izigravajući komuniste bili i gori od njih. Ovo sada je med i mleko!

Zbog onih pre i onih pre tih pre, nikako nisam mogao da nađem neko zaposlenje i staž u radnoj knjižici mi je tanak kao salama nasečena za tost. Kada sam već iskreno počeo da se brinem za svoju budućnost, strani investitori nagrnuše u našu zemlju i ja se odjednom nađoh usred oluje gde poslovi samo pljušte. Kako sam po prirodi avanturista, tako nisam hteo neki suvoparni kancelarijski posao, već nešto divlje i atraktivnije – mesto proizvodnog radnika u fabrici.

Ljudi moji, ja sam se tu preporodio. Ja sam novi čovek. Svaki dan nam pričaju kako je radnik važan, kako se konstantno usavršavamo na opštu korist, kako produktivnost zavisi od volje radnika, a radnik mora da bude voljan uvek i svuda. Na primer, nosio sam pelene još kao beba, a sada ću izgleda opet imati tu čast da ih nosim osam sati svakoga dana plus prekovremeno kada nas ostave zbog toga što ima mnogo posla, ali malo ovakvih avanturista kao što smo moje kolege i ja. Odlazak u toalet je luksuz, a i naši menadžeri kažu da se tako jačaju prostata i bešika. Takođe, primećujem da sam skoro trideset godina pogrešno mislio da su tri izbalansirana obroka osnov zdravog tela i tek sada zahvaljujući mom poslodavcu shvatam da mi obrok u toku radnog vremena uopšte nije potreban. Za tih pola sata koji mi sleduju na osnovu obroka, ja mogu da proizvedem taman toliko materijala da mom gazdi tutnem još koju hiljadarku evrića profita u džep, stvarno je gre’ota, dobar čovek i posao mi dao, a ja zbog gladi da ga oštećujem, nije fer.

Ono što u fabrici naučiš je to da je timski duh važan. Tvoj uspeh je uspeh tima, uspeh tima je uspeh našeg šefa, uspeh našeg šefa je uspeh njegovog šefa i tako dalje do top menadžmenta. Kada se desi greška, onda je ona samo tvoja i ničija više, nju ne dele ni kolege, ni šef, ni njegov šef, ni top menadžment što u stvari dokazuje da se na takav način učimo skromnosti – tako retkoj ljudskoj vrlini, a tako primetnoj kod naših rukovodilaca i to naročito kada u kafani sebe časte za naš uspeh.

Korporativna realnost nas uči da samo lenji ljudi dožive sudbinu beskućnika i obavezno umiru u bedi, pa zato ja volim kada me šef pozove da dođem na posao čak i kada sam slobodan. To je dobra stvar, jer me oslobađa slobodnog vremena koje bih ionako potrošio na bezvezne stvari kao što su briga o porodici, druženje sa prijateljima ili neke slobodne aktivnosti koje sam ranije upražnjavao. Da fabrika brine o meni dokazuje mi i platni listić na kraju meseca gde za prekovremeni rad imam celih 500 dinara bonusa na osnovnu platu, taman za dva sendviča i sok na putu do kuće. Pored osnovnog posla, ljudi iz menadžmenta nam daju i neke dodatne poslove, pa se tako od mene očekuje da budem na dva različita mesta u isto vreme i da radim kao za trojicu. Benefit ovakvog modela poslovanja mi je postao jasan tek kada sam mrtav umoran došao kući i zaspao kao klada, a to je da nema više besanih neprospavanih noći, nema više insomnije i buljenja u plafon sve do jutra. Jeste da me nakon toga malo boli celo telo i jedva ustanem, ali nema i jare i pare, što bi rekao naš narod. Da radim jače, brže i bolje teraju me (osim ljubavi prema poslodavcu) i tri kredita u švajcarcima koja ću da vraćam dok sam živ. Trebaće mi neko i u starosti da se seti mene, a banka je upravo takva institucija koja me redovno zove telefonom da me pita kako sam, kad ću da vratim ratu i da li hoću da dignem još jedan kredit kako bih otplatio onaj prethodni. Neki bliži rođaci se ne sete da me pozovu telefonom, a eto banka svaki mesec sa ljubaznim ženskim glasom- pesma za uši i dušu.

Neki će možda čitajući sve ovo steći utisak da sam je neosnovano ovoliko optimističan i srećan, ali verujte mi da se varate. Možda sam u početku bio malo skeptičan, ali otkako mi je doktor prepisao neke lekove koje uzimam svaki dan pre posla, meni je sve lepše i lepše. Kada bolje razmislim i sagledam situaciju mogao bih ovako do kraja života čak i bez penzije jer realno gledano što bih igrao šah u parku, kada mogu da radim za minimalac dok god mogu da stojim uz neku od mašina. Nekada, ali samo nekada, mi dođe da dohvatim nož kojim sečemo višak materijala pa da krenem redom po fabrici i svakom prerežem te kapitalističke bezočne vratove, ali onda uzmem duplu dozu lekova i sve opet bude okej i vrati mi se srećno raspoloženje. Kao što napisah na početku ovog teksta, stvarno sam srećan čovek jer ne tako veliki broj ljudi ima ovakvu privilegiju da živi kao ja. Da živi od danas do sutra, od plate do plate, sa nagomilanim dugovima, bez slobodnog vremena, bez dana odmora, bez motivacije i pohvale, sa hrpom odgovornosti, sa malom decom i skupim obrazovanjem, sa konstantnim osećajem praznine, sa ispiranjem mozga kada god uključim TV, sa devedeset dana odloženog plaćanja na život i kamatu na vazduh… Uf, izgleda da mi je došlo ono što doktor zove „stres“, moram da uzmem još lekova.