Oland i Sarkozi: Dva lica spašavanja kapitalizma, ipak da li je svejedno ko će dobiti izbore?

Rezultati prvog kruga predsedničkih izbora u Francuskoj: Bitne lekcije za radikalnu levicu u Evropi[11 min. za čitanje]

Rezultati prvog kruga predsedničkih izbora u Francuskoj pružaju nadu, ali i upozorenje levici u Evropi.

U duelu između kandidata levog i desnog centra, levičar Fransoa Oland je 22. aprila osvojio 29 odsto glasova, dva odsto više od desničara i predsednika Nikolasa Sarkozija. Ovo je značajan rezultat: to je prvi put ikada da je predsednik izgubio prvi krug glasanja.

Doduše, kandidatkinja fašističkog Nacionalnog fronta (FN), Marin Le Pen, osvojila je čak 18 odsto. To je rekordni glas za ekstremnu desnicu.

Radikalna levica je takođe osvojila više glasova nego bilo koji njen kandidat u proteklih dvadeset godina: Žan-Lik Melonšon ispred Levog fronta uzeo je nešto više od 11 odsto. Uz glasove manjih levičarskih partija poput zelenih, Nove antikapitalističke partije i staromodnih trockista, radikalna levica je uzela skoro 16 odsto.

Pa, ipak, glas za ekstremnu desnicu je za levicu veliko upozorenje. FN je uspeo da iskoristi nacionalističku atmosferu koju je Sarkozi stvorio napadima na „nelegalne” imigrante, Rome i muslimane u Francuskoj. Imigranti se deportuju i masovno neljudski tretiraju, Romima se naselja izmeštaju ili zatvaraju, muslimankama su zabranjeni nošenje hidžaba i molitva u javnosti.

To je Le Penovoj, inače kćerci milionera, dozvolilo da se predstavi kao kandidatkinja siromašnih Francuza, navodnih žrtvava kako vlade koja daje stotine miliona evra bankarima tako i imigranata koji im uzimaju posao, Roma koji im crpe resurse ili muslimana koji im uništavaju kulturu.

Uspeh desnice je u velikoj meri krivica same levice, koja se ekstremnoj desnici ne suprotstavlja dovoljno odlučno. Poređenje sa situacijom u Engleskoj je dosta korisno. Dok su francuski antifašisti osamdesetih godina kao najbolji način da se bore protiv desnice videli vođenje negativne kampanje, engleski antifašisti su se borili protiv davanja svake platforme desnici.

Francuska levica je mislila da će pojavljivanje tadašnjeg lidera FN na televiziji da ubedi narod da je on opasan po demokratiju. To je možda ubedilo većinu, ionako antifašistički nastrojenu, ali se njegovim idejama naklonjena manjina po prvi put osetila društveno prihvaćenom: njen kandidat je nakon pojavljivanja u vodećim francuskim medijima imao legitimitet. Od tada ekstremna desnica u Francuskoj beleži astronomski rast.

U Engleskoj ekstremna desnica nikada nije ušla u parlament. Za to je zaslužan antifašistički pokret, predvođen savezom radikalne levice i levih socijaldemokrata. Njihov radikalniji pristup, da masovno sprečavaju bilo kakvo javno pojavljivanje desničara na uličnim protestima, sindikalnim skupovima, ili u medijima do sada je porazilo svaki ozbiljniji proboj ekstremne desnice.

Francuska levica se nije jasno odredila – nije aktivno branila imigrante, Rome i muslimane u svom društvu. Tako je dozvolila desnici da igra na kartu „zavadi, pa vladaj”. Radništvo je svuda u Evropi, pa i svetu, raznoliko – njega ne sačinjavaju samo belci, hrišćani i fabrički radnici, već žene, ljudi drugih rasa, pripadnici LGBT populacije, ateisti, muslimani i drugi. Umesto da se zajedno bore protiv vlasti bankara i poslodavaca, koji ih postepeno guraju u nezaposlenost, dužničko ropstvo i egzistencijalnu krizu, oni postaju žrtve mračnih snaga koje ih dele i svađaju, zarad tuđe koristi.

Melanšon je tokom kampanje najoštrije napao desnicu u ime jedinstva potlačenih. Nažalost, to je stiglo prekasno. Da se francuska radikalna levica ranije bacila u odbranu potlačenih, dakle ne samo u vreme izbora, imala bi velike šanse za pobedu nad FN.

Ovako je, rascepkana, sve zajedno imala manje glasova od FN – koji je bio jedini kandidat ekstremne desnice.

Na sreću, za razliku od 2002, FN nije uspeo da prođe u drugi krug predsedničkih izbora. Tada je levica bila do te mere podeljena da je zajedno imala ogroman broj glasova, ali su u drugi krug prošla jedina dva kandidata desnice. To je šokiralo Francusku.

Mnoštvo levice je ovog puta zato glasalo za Olanda, kako bi zaustavilo desnicu. Ona je izrazila podršku Olandu i u drugom krugu.

Očekuje se, stoga, da će 6. maja Oland trijumfovati nad Sarkozijem. Njegova poruka je, zapravo, radikalno okrenuta protiv finansijskog kapitala – on obećava 75 odsto oporezivanja prihoda najbogatijih. To je popularno kod Francuza, koji pate od ekomonske krize i budžetske seče, dok desničarska vlast nagrađuje glavne krivce za dužničku krizu, dajući poreske olakšice bogatašima i fiskalne poklone bankama.

Oland bi bio tek drugi socijalistički predsednik Francuske, nakon Miterana, koji je takođe na vlast stigao preko leve platforme, tokom kapitalističke krize osamdesetih. Miteran je, kao Oland, obećavao drugačiju politiku od dominantne neoliberalne, ali je pod ogromnim pritiskom krupnog kapitala, domaćeg i stranog, napustio svoj program.

Oland se svesno pozicionirao na levici – ali to ne znači da će ukoliko stigne na vlast ostati veran ideji, baš kao Miteran (ili Papandreu u Grčkoj!). On će trpeti ogromne pritiske, što od strane tržišta, što od strane konzervativne nemačke vlasti.

Ta neoliberalna koalicija dužničku krizu tumači kao krizu prevelike potrošnje, dok je klasična socijaldemokratija tumači kao krizu rasta. Za neoliberale je, dakle, odgovor rezati budžet, dok je za klasičnu socijaldemokratiju odgovor u oporezivanju kapitala i ulaganju u proizvodnju i potrošnju. Jedni žele da štede, drugi da stvaraju profit.

Problem je, naravno, u tome što Oland ne predstavlja partiju klasične socijaldemokratije, već socijalnog liberalizma. On će, dakle, tražiti put između ova dva: hteće i da štedi i da ubrizgava monetarne injekcije u sistem. Nadaće se koaliciji siromašnijih zemalja u EU protiv Nemačke i tome da će njegova pobeda ohrabriti ne samo francusku levicu da preuzme vlast na parlamentarnim izborima u junu, već i nemačku levicu da učini isto iduće godine. Ukoliko tako i bude, moguće bi bilo videti drugačiju politiku na nivou EU.

No, to ne bi bila suštinski drugačija politika od današnje. U najboljem slučaju to bi bila politika nešto sporije seče i većeg monetarnog stimulansa. Ali novac se neće investirati u nove zelene industrije, u pokretanje realne ekonomije, zaštitu javnih službi i pravednu preraspodelu blagostanja u Evropi. To će biti pokušaj spasavanja kapitalizma od njega samog, zamenom turbo-kapitalizma malo blažim kapitalizmom, kapitalizmom „sa ljudskim likom” – da ne kažemo Obaminim likom.

Ni to neće biti lako ostvariti, jer se 6. maja ne održava samo drugi krug francuskih predsedničkih izbora, već i parlamentarni izbori u Grčkoj. Polarizacija je u Grčkoj još veća nego u Francuskoj. Tamo bi četiri koalicije radikalne levice mogle zajedno da osvoje 38 odsto glasova: više nego dve partije centra.

Nažalost, ne deluje da će se grčka radikalna levica ujediniti. Da je jedinstvena, mogla bi ne samo da bude prva, već bi imala većinu, jer grčki izborni zakon prvoj partiji dodeljuje 50 dodatnih mandata. Izgleda da će ti mandati otići desnici. Pa opet, desnica ni tada neće imati dovoljno da bi mogla da vlada sama. Moraće da pravi ustupke i nije ni sigurno da li će uspeti da okupi koaliciju koja će prihvatiti diktat MMF-a, Evropske unije i Svetske banke. Ovo bi moglo da gurne evrozonu u provaliju, jer bi izvršilo uticaj na već krizne Španiju i Italiju.

Budući da bi to destabilizovalo francuske i nemačke banke, veliko je pitanje da li ćemo pod novom socijaldemokratijom doživeti „povratak na staro”. Pitanje je da li će kapitalizam ikada više moći da evropljanima pruži nivo blagostanja kakav im je pružio nakon Drugog svetskog rata. Tada su Evropi u pomoć doskočile Sjedinjene Države, koje su se izgradile na bazi industrijske proizvodnje za rat vođen u Evropi. SAD su tada bile na vrhuncu moći. Danas više nije tako. Čitav sistem već četiri godine tone u krizi i milijarde milijardi evra pumpaju se u sistem samo radi njegovog održavanja u životu. Još jedan krug krize usled bankrota neke veće banke ili države bio bi katastrofalan za kapitalistički sistem širom sveta.

Brutalizacija koja bi usledila ne bi nužno išla ulevo. Uspeh francuskih hitlerovaca je veliko upozorenje i eho tridesetih godina, kada je Evropa zapala u mrak diktature i fašističkog terora usled velike krize kapitalizma.

Kao što se levica tada najodlučnije stavila na čelo masa protiv diktature fašizma, tako mora i danas. Uspeh francuske levice mora da se konsoliduje i gradi na ulicama protiv fašista i na radnim mestima protiv predstojećih mera štednje i ofanzive kapitala. Slično mora da se dogodi u još levljoj Grčkoj, koja bi uspostavljanjem akcionog jedinstva levice stvorila temelje za uspostavljanje narodne vlasti, a odbijanjem da plati dug pokrenula lančanu reakciju širom sveta protiv diktature kapitala.

To bi bila baza za politički pokret koji bi u toj velikoj borbi mogao da ukine profitni sistem i širom sveta slobodu i blagostanje čoveka postavi na prvo mesto. To je dugačka borba.

Grčka je na Balkanu. Hrvatska već vidi žačetke herojske levice koja se suprotstavlja dužničkom ropstvu, evro-integracijama, državnoj represiji i desničarskom divljanju. Ta levica je most za stvaranje nove levice kod nas. Ako je hrvatska levica danas na korak od stvaranja svoje nove leve partije, mi u Srbiji treba da po uzoru na njih vodimo naše akcije i kampanje protiv dužničke ekonomije, korumpirane i represivne vlasti i fašizma. Već vidimo početke te politike u radničkim i studentskim borbama, pokretanjem kampanje Pravo na protest i u antifašističkim akcijama, prvenstveno u Novom Sadu, a od skora i u Nišu. Vreme je da pođemo rame uz rame sa naprednim pokretima u regionu i svetu, podignemo našu revolucionarnu zastavu unutar tih pokreta i postanemo njihova udarna pesnica sve do konačne pobede.

 

REZULTATI DRUGOG KRUGA PREDSEDNIČKIH IZBORA U FRANCUSKOJ I PARLAMENTARNIH IZBORA U GRČKOJ: IZAZOV NEOLIBERALNOJ EVROPI

Socijalista Fransoa Oland je u drugom krugu francuskih predsedničkih izbora održanih 6. maja porazio konzervativca Nikolu Sarkozija sa 51.36 protiv 48.37 posto glasova. Njegova pobeda je znak da je narodu dosta da trpi mere štednje kako bi se otplatio dug francuskih bogataša. Oland je obećavao da će da poveća porez na bogataše i da će se založiti za promenu antikriznih mera na nivou Evrope. Te mere trenutno favorizuju budžetsku seču, dok Oland predlaže uz seču i državnu intervenciju zarad pokretanja rasta u realnoj ekonomiji. To znači da će Oland ući u sukob sa Angelom Merkel, kancelarkom Nemačke. Ona je desničarka i drži se strogih mera štednje bez mera rasta, kao što radi i Evropska komisija.

Sukob između Francuske i Nemačke se odvija u trenutku kada je Grčka glasala protiv diktata Evropske unije, MMF-a i Svetske banke da mora da vrši brutalne mere štednje. 60 odsto birača glasalo je za partije koje se protive seči. Više od polovinu njih čine glasači radikalne levice. Koalicija radikalne levice SIRIZA je čak porazila tradicionalnu partiju umerene levice PASOK. Ona je bila druga na izborima i dobila je mandat da oformi novu vladu. To će biti teško, zbog antidemokratskog zakona koji daje prvoj partiji na izborima dodatnih 50 mandata. Desničarka Nova demokratija je dobila taj bonus, ali ni sa njim nije uspela da oformi vlast. Stoga, izgleda da će se uskoro održati novi izbori. Malo je verovatno da će se nakon toga sprovesti diktat spolja. Otpor grčkog radnog naroda je prevelik.

Neizvesnost o investicijama francuskih i nemačkih banaka u Grčkoj će stoga samo da produbi raskol u srcu kapitalističke Evrope. To će dalje produbiti krizu Evrozone, koja takođe brine da Španija ne završi kao Grčka. Španija je mnogo veća od Grčke i analitičari tvrde da će biti potrebno najmanje 128 milijardi evra ove godine kako bi se pokrila rupa neotplativih dugova u bankarskom sektoru te zemlje. Međupovezanost bankarskog sistema u Evropi garantuje da će pucanje samo jedne jedinice proizvesti lančanu reakciju širom kontinenta. Evropske elite će biti primorane na kombinaciju budžetske seče i nacionalizaciju banaka. Socijalna kriza će se produbiti i polarizacija na levo i desno nastaviti.

Prevagne li francuski ili nemački pristup gašenju požara, neće se promeniti činjenica da oba pristupa predviđaju potpirivanje vatre putem dalje budžetske seče i insistiranje da radni narod, kako zemalja kreditora, tako i zemalja dužnica plate za krizu. Ta nepravda već je polarizovala političku scenu u svim zemljama Evrope. Međutim, u narednim fazama krize, zemlje poput Francuske sve će više ličiti na Grčku, a Grčka će se približavati situaciji gde vladari ne mogu da nastave na stari način, a oni nad kojima su do sada vladali neće pristati na nove brutalne uslove. Ukoliko levica uspe da se postavi na čelo naroda, uspostavi koalicionu vlast i odbije da plati spoljnji dug, otvoriće se nova era revolucije na evropskom kontinentu. Zahtev za nacionalizacijom banaka i korišćenjem njihovog kapitala, ne za profit, već za pokretanje privrede pod demokratskom, radničkom kontrolom biće zvono koje će dići eklsploatisane i ugnjetane na noge i do konačne pobede nad tiranijom kapitala. Živeo grčki pokret otpora! Živela nova levica!

Članak je nakon postavljanja na sajt proširen za poslednju sekciju i u toj formi štampan u majskom broju Solidarnosti