Srušena kuća porodice Osman[6 min. za čitanje]

Nepunih nedelju dana nakon drame vezane za rušenje kuće porodice Demša na Gardošu, koja je dovela do smrti četrdesetosmogodišnjeg Aleksandra Demše, na još jednoj za investitore atraktivnoj lokaciji, ovaj put na Dorćolu, srušena je kuća porodice Osman. Piše Isidora Radovanović.

Juče, 15. oktobra 2019. godine, na adresi Dunavski kej 30, srušen je jedini dom porodice Osman. Time je uklonjena poslednja kuća sa ovog terena koji je sada prepušten investitorskim planovima i projektima. Šestoro ljudi je zbog greške u katastru ostalo bez krova nad glavom, jer je bilo lakše ignorisati da greška postoji nego je ispraviti. Objekat u kom su oni živeli 2015. godine izbrisan je iz zemljišne dokumentacije, a juče i sa lica zemlje. Dokumenti koje je porodica imala kao dokaz vlasništva nad kućom bili su potpuno nepoznati onima koji su o rušenju kuće zvanično odlučivali. Predstavnica nadležnih organa koja je sa porodicom juče pregovarala o sudbini njihovog doma tom prilikom je pomenuta dokumenta prvi put videla, što joj je bilo sasvim dovoljno da donese odluku u korist odlaganja rušenja. Ovi pregovori, ipak, nisu imali nikakvog smisla, jer ih je razrešio telefonski poziv čoveka za kog odlaganje rušenja nikako nije bila opcija.

Procedura koja je dalje pratila odluku o rušenju bila je jednostavna: skloniti one koje su došli da spreče rušenje nečijeg krova nad glavom, iseći struju i vodu i isprazniti kuću. Ipak, u njoj se juče nalazila i bolesna žena koja je dan ranije puštena sa onkologije i nije bila u stanju da kuću sama napusti. Upravo zbog toga su na iseljenje dva puta dolazila ambulantna kola. Nakon prvog dolaska hitne pomoći na lokaciju su došle patronažne sestre koje su ženu pregledale. Njihov sud bio je da bolesnica ne sme da se iznosi i da je u izuzetno lošem stanju. Pošto su one otišle ponovo se pojavila ista ekipa hitne pomoći sa namerom da bolesnu ženu ipak iznese iz kuće. Kako su rekli, bilo je neophodno da ona napusti kuću jer, bez struje i vode, teško bolesna osoba u njoj ne može da boravi.

Dom porodice Osman morao je baš juče da bude srušen jer je neko mnogo bitniji i jači to zahtevao. Dokaz moći koju taj čovek ima jeste upravo to da jedan život naspram njegovih planova postaje potpuno nebitan, da dokumentacija koja dokazuje da sporni objekat postoji može netragom da nestane, a, na kraju, i da se nečiji dom potpuno briše i iz realnosti jednim telefonskim pozivom. Samim tim, kao što smo juče uzvikivali, ovakvi moćnici i oni koji im služe apsolutno zaslužuju da budu nazvani ubicama sve dok njihovo „obavljanje službene dužnosti“ ugrožava nečiji život. Videli smo i kako su dvojica uniformisanih pripadnika interventne policije zaplakali posmatrajući šta se dešava porodici. Bez obzira na krokodilske suze, oni su nastavili da saučestvuju u paklu koji nikoga od okupljenih nije ostavio ravnodušnim.

Čitav jučerašnji pakao bio je posledica namerne katastarske greške. Srušena kuća sagrađena je 1934. godine. Bila je vlasništvo preduzeća „Inos metal“ i vodila se kao socijalni stan u kom je živela porodica jednog radnika zaposlenog u tom preduzeću. On 1998. godine otkupljuje ovu kuću i postaje njen vlasnik. Na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju kuću od njega nasleđuje Seladin Osman, čovek koji je juče iz nje izbačen i koji je posmatrao njeno rušenje. Seladin je u ovoj kući i rođen, a zajedno sa svojom porodicom u njoj je do juče i živeo. On 2003. godine unosi kuću u katastar nepokretnosti, u kom se nalazila do 2015. godine, kada iz njega prosto nestaje. Porodica Osman 2016. godine angažuje geodete da kuću iscrtaju kako bi je ponovo legalizovali. Da bi ispravili „grešku“ nestanka kuće iz katastra, geodete su je 2018. godine označili kao novi objekat koji nije bilo moguće uknjižiti. Ove godine, 26. septembra, Seladin Osman napokon je dobio odobrenje da kuću ponovo legalizuje i uknjiži, ali, pre nego što je ta odluka uopšte postala pravosnažna, stiglo je rešenje o rušenju zakaznom za 15. oktobar. Rušenje je zakazala Gradska uprava Grada Beograda i time uklonila poslednji dom sa ovog terena.

Ono što često čujemo na iseljenjima jeste da oni koji ih sprovode rade „po zakonu“. Međutim, jučerašnji slučaj upravo pokazuje koliko je zakonom lako manipulisati i da je „zakon“ samo opravdanje za brutalno primenjivanje logike koja je zapravo vođena isključivo profitom. Iako je bilo potrebno četiri godine da vlasnik kuće uopšte dobije mogućnost da ovaj objekat vrati u katastar, od tog trenutka do rušenja kuće nije prošlo ni mesec dana. Čitav proces pokazuje i da je neko već 2015. godine znao da će mu baš ovaj prostor trebati, a još uvek je nepoznato koja će njegova buduća svrha biti, iako će ga verovatno dočekati ista sudbina kao i marinu Dorćol, pored koje se nalazi i o čijoj privatizaciji se godinama unazad spekuliše.

Ono što sve nas koji smo deo fronta protiv iseljenja čeka u sledećem periodu jeste borba protiv stupanja na snagu novog Zakona o izvršenju i obezbeđenju koji će dodatno olakšati izbacivanje ljudi iz jedinog doma na ulicu. Takođe, dok su državna i lokalna vlast, izvršitelji, policija i sudstvo jedinstveni u nameri da izbacuju ljude i dok im u tome asistiraju medicinski i socijalni radnici, jedino što može da ih spreči i što ih je do sada sprečavalo jeste solidarnost i samoorganizovanje solidarnih ljudi koji se bore za krov nad glavom. Da bismo u toj borbi opstali nas na licu mesta mora biti mnogo više, i u borbu protiv iseljenja i protiv izvršiteljske mafije moraju se uključiti i mnoge druge organizacije, na prvom mestu sindikati.

Iako kao aktivisti i aktivistkinje Združene akcije Krov nad glavom, organizacije u čijem osnivanju je učestvovao i Marks21, nismo uspeli da sprečimo rušenje ovog doma, naša uloga na terenu bila je važna i sastojala se u podršci ljudima koji se izbacuju na ulicu i savetovanju kako postupati tokom iseljenja, ali i šta raditi nadalje, jer porodica Osman od borbe za svoj dom ne želi da odustane. Ipak, naš zadatak pre svega je borba za pravo na dom, koja pored svega što smo juče uradili mora kao sastavni deo imati i što je moguće više uspešnih odbrana od iseljenja – a one se neće dešavati ukoliko naše prisustvo i naša solidarnost budu bili praćeni krivičnim prijavama, visokim novčanim kaznama i svim onim što one nose.