Toni Klif o korenima izraelskog nasilja[6 min. za čitanje]

1982. godine Izrael je napao Liban i masakrirao libansko stanovništvo, ali i palestinske izbeglice. Revolucionarni socijalista Toni Klif (1917-2000) je tada napisao ovo objašnjenje izraelske nasilne i ekspanzionističke politike

Prisećajući se sopstvenih iskustava iz Palestine, jasno vidim na koji je način današnji horor izrastao iz malih stvari. Cionizam, jevrejska odvojenost i verovanje u jevrejsku domovinu, razvili su se u državu nasilja. Moji roditelji su bili pioniri cionizma, napustivši Rusiju i otišavši u Palestinu 1902. godine, da bi se pridružili cionističkoj populaciji od svega nekoliko hiljada ljudi.

Odrastao sam kao cionista, ali cionizam tada nije imao ružno lice kakvo vidimo danas. Ipak, oduvek je postojao suštinski jaz između cionista i Arapa. Taj isti jaz odvajao je cioniste i od običnih ljudi u zemljama iz kojih su došli.

Ako pogledamo Rusiju u 19. veku, stvar postaje jasna. 1891. godine, car Aleksandar II ubijen je u atentatu.

Sledeće godine je ruska ekstremna desnica organizovala pogrom protiv Jevreja. “Ubij Jevreja i spasi Rusiju”, govorili su. Socijalisti su reagovali pozivajući na jedinstvo u borbi protiv carizma i desnice. Ali, postojala je i druga reakcija – cionizam.

Cionisti su tvrdili da “Jevreji ne mogu da se oslone ni na koga osim na sebe same”, i tada su prvi među njima napustili Rusiju i otišli u Palestinu. Svaki sledeći pogrom izazivao je iste dve reakcije. Neki su se pridružili opštem revolucionarnom pokretu, drugi su izabrali separaciju.

Kada su cionisti došli u Palestinu, nastavili su da naglašavaju svoju odvojenost. Cionisti su preuzeli arapsku zemlju, vrlo često iseljavajući lokalno stanovništvo. Cionisti su sistematski diskriminisali na hiljade nezaposlenih Arapa. Iako su Arapi predstavljali najmanje 80% stanovništva, nijedan nije išao u moju školu. Moji roditelji su bili ekstremni cionisti. Otac mi je jednom prilikom rekao: “Jedini način da posmatraš Arapina je kroz nišan.” Nikada se nisam našao u istoj kući sa Arapinom.

Odbrana
Cionisti su organizovali sopstveni sindikat, Histardut, koji je stvorio dva politička fonda. Jedan je nazvan “odbrana hebrejskih radnika”, a drugi “odbrana hebrejskih proizvoda”.

Ovi fondovi korišćeni su da bi se organizovale akcije sprečavanja Arapa da rade u jevrejskim preduzećima i da plasiraju svoje proizvode na jevrejske tržnice. Nisu činili ništa čime bi eventualno oštetili cionističke biznise.

1944. godine, živeli smo blizu pijace u Tel Avivu. Jednog jutra, moja supruga ugledala je mladića koji ide okolo i razgovara sa ženama koje prodaju. Neke nije dirao, ali se kod drugih parafin slivao sa povrća i jaja su im bila izlomljena. Moja supruga, koja je tek došla iz Južne Afrike, nije mogla da veruje. “Šta se događa?”, upitala me je.

Bilo je jednostavno. Čovek je proveravao da li je proizvod hebrejski ili arapski, pa je uništavao sve arapske proizvode. Mada, ovakvi postupci i dalje su bili slabo rasprostranjeni, a neki cionisti i dalje su zvučali kao levičari. Cionistički izdavači su, na primer, štampali Lenjina i Trockog.

Ipak, neprijateljstvo prema Arapima ostalo je centralni motiv. Nijedan Arapin nije ušao u kibucki pokret, takozvane “socijalističke” kolektivne farme.

Većina zemlje koju su Jevreji posedovali pripadala je Jevrejskom nacionalnom fondu, čiji je statut zabranjivao arapske stanare. To znači da je arapska populacija bukvalno proterana iz čitavih oblasti koje je nekada naseljavala. Kada sam 1946. godine napustio Palestinu, Tel Aviv, grad od tada 300,000 stanovnika, nije imao nijednog stanovnika Arapina. Zamislite da dođete u Notingem, po veličini sličan Tel Avivu, i da ne naiđete ni na jednog Engleza.

Neprijateljstvo između cionista i Arapa bilo je sasvim očigledno. Cionistima je bila potrebna podrška i uvek su se za pomoć okretali imperijalističkim silama koje su kontrolisale Palestinu. Kada je Britanija 1917. godine okupirala Palestinu, cionističke vođe su pisale torijevskom ministru inostranih poslova Balfuru, objašnjavajući da je u interesu Britanije da u Palestini postoji jako cionističko prisustvo. Tokom Drugog svetskog rata, kada je postalo jasno da je SAD najveća imperijalistička sila, pogotovo na Bliskom istoku, cionistički lideri su svoj fokus prebacili na Vašington.

Ako nisu bili na prodaju, cionisti su uvek mogli biti unajmljeni. Logika cionizma, separatizma od nejevrejske populacije, bilo u Rusiji, Poljskoj ili Palestini, dovela je do ove zavisnosti od imperijalizma. Nacizam i njegov uspon bili su bitan faktor. Velika nemačka preduzeća nisu podržala Hitlera zbog straha od Jevreja, već od nemačke radničke klase. I Jevreji i nemački radnici bili su Hitlerove žrtve.

Kada su 1933. godine, bez masovne borbe protiv Hitlera, nemački radnici poraženi, cionizam je nemerljivo ojačao. Čim pokret dobije određeni polet ne može biti zaustavljen, osim ukoliko ne nastane neki novi, mnogo veći pokret. Ako Jevreji nisu mogli da veruju Nemcima, bilo je prirodno da cionističku državu vide kao jedino preostalo rešenje.

No, vratimo se na Palestinu, u kojoj su cionistički nasilni ispadi počeli da se razvijaju. Država Izrael, formirana 1948. godine, konačno je nastala zahvaljujući terorističkoj kampanji koja je hiljade i hiljade Palestinaca proterala iz njihovih domova. Država je rođena uz “ograničen” masakr 240 civila iz sela Der Jasin. Muškarci, žene i deca su poklani, a neki su živi bačeni u seoski bunar. To je bilo mesto koje sam dobro poznavao, svega nekoliko kilometara od moje kuće.

Arapi nisu jedini koji od tada plaćaju ceh. Konstantna potraga Izraela za saveznicima vremenom ga je činila sve većim snabdevačem vojne opreme za najreakcionarnije režime na svetu.

Neki tvrde da potlačenost uvek vodi progresu. Jevreji su bili zastrašujuće potlačeni, ali to nije zagarantovalo da će postati progresivni ili revolucionarni. I zaista, potlačenost koja je posledica manjka moći vodi reakcionarnosti. Kada je jezgro cionizma značilo odvajanje od svih progresivnih snaga – od revolucionarnih snaga u Rusiji, do anti-imperijalističkih snaga Bliskog istoka – ostatak ove priče je potpuno prirodno usledio.

Izrael sada sarađuje sa falangistima iz Libana, otvoreno fašističkom organizacijom. Nisam iznenađen. Sećam se tridesetih godina, kada je Beginova (bivši izraelski ministar inostranih poslova) organizacija, Irgun, koristila Hitlerov pozdrav i nosila smeđe košulje.

1935. godine nikada ne bih poverovao da bi cionisti mogli da ubijaju civile – oni su diskriminisali Arape i to je bilo sve. Ali u današnjem okrutnom svetu bilo koja pukotina se širi, a pukotina jevrejske odvojenosti vodi hororima koje smo već videli u Libanu. Te monstruoznosti su logika cionizma.

Arapska radnička klasa je jedina sila na Bliskom istoku koja može da zaustavi cionizam i slomi imperijalizam. Postojeće države ne mogu.