Điđi Ibrahim: Žene u Egipatskoj revoluciji[3 min. za čitanje]

Razgovor vodio Andreja Živković

Koja je uloga žena u Egipatskoj revoluciji?

-Žene su, kao i u svakoj drugoj revoluciji, odigrale posebnu ulogu. Bile su u prvim redovima, u centru zbivanja. Žene su palile vatru revolucije učestvovanjem u štrajkovima, masovnim akcijama, protestima i svemu onome što je prokrčilo put za 25. januar – poput tekstilnih radnica u Mansuri 2006. godine, pa i u Mahali 2008. Tako da su definitivno odigrale važnu ulogu. Tokom 18 dana revolucije, žene su učestvovale u borbama, u improvizovanim bolnicama su brinule o ranjenima, bile su zatvarane, ginule kao herojke. I dalje se organizuju na radnim mestima, i dalje ginu kao herojke. Za mene su one motor revolucije, jer su u većini slučajeva najborbeniji deo svake od grupacija u protestu. Ako odeš na Univerzitet, obično su studentkinje borbenije od svojih kolega. Radnice su u većini slučajeva borbenije od radnika. Ne znam zašto je to tako, ali tako je.

Kakav je onda uticaj borba žena u revoluciji izvršila na društvo, u smislu njihovog položaja?

-Mubarakova neoliberalna agenda je tokom devedesetih primorala žene da izađu iz kuće i rade na posebnim radnim mestima. Tamo su nezavisne, pa imaju sve što im je potrebno da bi se borile. Kada je došlo do revolucije nije iznenađivalo što su žene bile njen deo, zato što su već dugo vremena bile uključene u opozicioni pokret. Ipak, iznenađujuće je bilo to što ste mogli da vidite sve vrste žena – žene iz radničke klase, samohrane majke, tinejdžerke, žene iz viših slojeva, siromašne žene, a ne samo buržujke. To je sigurno promenilo perspektivu muškaraca prema ulozi žena, što se nije izmenilo sve do kasnije, kada su žene došle na metu diskriminacije od strane vojske i policije – znate, zlostavljane su seksualno, da bi se od njih napravio primer kojim bi se ostale žene zaplašile. Kada vidite žene koje protestuju istučene i skinute kao na onoj ozloglašenoj slici, ništa više od toga vam ne govori o tome ko su pravi ugnjetači žena. To nije zato što su vojnici muškarci, već zato što su u vojsci i tuku ovu ženu zato što je revolucionarka, ne zato što je žena; odmah pored nje bio je drugi tip, muškarac, koga su takođe tukli na, znate, isti način. Naravno, mediji su se fokusirali na ženu, ali to ne znači da bi bilo drugačije da je žrtva bio muškarac. Silovanje muškaraca se redovno događa u vojnim zatvorima. Pre revolucije svi smo znali da se muškarcima često preti silovanjem.

Dakle, kažeš da je seksualno nasilje u stvari povezano s represivnim strukturama uopšte?

-Upravo tako, seksualno nasilje nad demonstrantkinjama korišćeno je zato što su revolucionarke, zbog politike. Ne zato što ste muškarac ili žena – za režim, vi ste protivnik, revolucionar. Žene izdvajaju da bi služile kao primer, ali reakcija je mnogo jača zato što sve vrste žena u društvu organizuju proteste i marševe kojima poručuju da žene predstavljaju crvenu liniju, revolucionare, i da ne možete ni da nas taknete zato što ćemo se boriti za revoluciju.

Koje zahteve su žene razvile u borbi protiv njihovog ugnjetavanja, kako su povezale borbu za slobodu uopšte sa sopstvenom borbom?

-Najvažnija stvar koja je proistekla iz revolucije a tiče se žena je da je ženska borba u Egiptu u potpunosti povezana s pitanjem revolucije, smerom kojim ide i njenim zahtevima – za jednakošću, slobodom i socijalnom pravdom. Očigledno ne možete da postignete bilo koju od ovih stvari bez postizanja jednakih prava žena. Žene iz radničke klase su one koje su najviše ugnjetene, ne zato što su žene već zato što su iz radničke klase. Tako će vas tretirati kad god pokušate da srušite sistem. Ova prava su deo paketa, ali jedini ko može da osvoji taj paket je organizovana radnička klasa, koju sačinjavaju muškarci i žene zajedno.