Kako se pravi istorija?[5 min. za čitanje]

Marksizam je tokom sto pedeset godina svog postojanja doživeo različite promene, a iz devetnaestovekovne misaone tradicije Karla Marksa izrodile su se brojne, šarene, i ponekad međusobno suprotstavljene ideje o tome kako svet tumačiti i(li) kako dovesti do toga da se on promeni. Knjiga Making History britanskog marksiste Aleksa Kalinikosa može nam pomoći da uspešno razumemo ključne argumente među nekima od glavnih strujanja u savremenom marksizmu, kao i to da uvidimo da se marksizam ne može odreći centralne ideje o mogućnosti revolucionarne borbe proletarijata, a da ne potone u jalovost i mistifikacije.

Izdavačka delatnost u sferi političke teorije i marksizma u nekadašnjoj SFRJ bila je na zavidnom nivou – ogromni tiraži, brojne izdavačke kuće (ali i daleko otvoreniji stav spram različitih strujanja marksističke misli u odnosu, recimo, na SSSR) u kombinaciji sa činjenicom da je „promena ideološke paradigme“ na prostoru te nekadašnje države u poslednjih desetak godina pretvorila pijačne tezge i otpadne kontejnere kraj nekadašnjih (i sadašnjih) državnih institucija i firmi u gotovo nepresušne izvore besplatnih i jeftinih klasika marksizma doveli su do toga da nova generacija marksista i marksistkinja može relativno lako doći u kontakt sa brojnim korisnim teorijskim izvorima.

Nažalost, jedna od neupitno bitnih knjiga koja je promakla ovoj izdavačkoj mašineriji jeste i Making History: Agency, Structure and Change in Social Theory (Stvaranje istorije: agentura, struktura i promena u društvenoj teoriji). Stoga smo došli na odluku da čitalaštvo našeg sajta upoznamo sa ovim delom i da ga načinimo dostupnim makar (za sada) onima koji dovoljno dobro vladaju engleskim jezikom da bi ga mogli čitati u originalu. Aleks Kalinikos, njegov autor, je dugogodišnji vodeći član britanske Socijalističke radničke partije (SWP), predavač na londonskom Kings koledžu i važan teoretičar u okviru IS (International Socialist) teorijske tradicije marksizma (čijim nastavljačima se smatramo i mi u Marks21). Među drugim značajnim naslovima iz Kalinikosovog pera, valja pomenuti i The revolutionary ideas of Karl MarxThe Revenge of History: Marxism and the East European RevolutionsAgainst Postmodernism: a Marxist critique.

Prvi put izdata 1988. godine, Making History je 2004. revidirana i proširena u drugom izdanju čiji obimni uvod dodatno kontekstualizuje ionako veoma korisnu – i na današnjicu primenljivu – argumentaciju iznetu i u prvom izdanju.

Making History, međutim, nije knjiga koja bi neupućenoj čitateljki (ili čitaocu) trebalo da bude prvi susret sa marksizmom uopšte (ili konkretno sa marksističkom tradicijom misli u društvenoj teoriji). Glavno pitanje na koje ona pokušava da ponudi odgovor tiče se problema locranja tvor(a)ca istorije. U potrazi za tim odgovorom, Kalinikos se hvata u koštac sa raznim teorijskm školama – u prvom redu sa poststrukturalizmom i marksizmom racionalnog izbora – te bi za svrsishodno čitanje ovog dela bilo ključno prethodno se upoznati makar sa osnovnim postavkama ovih dvaju teorijskih pravaca i sa delima autora sa kojima Kalinikos polemiše (poput Luja Altisea, Erika Olina Rajta, Žana Pola Sartra, Voltera Benjamina i drugih).

U svom temeljnom i na momente, nažalost, jezički i terminološki nepristupačnom traganju za misaonom niti koja može spasti „klasični marksizam“ (kako Kalinikos naziva sopstveno teorijsko usmerenje) i u njemu sadržane teorije klasa, revolucije i društvene promene, autor nam ukazuje na logičke protivrečnosti i empirijsku neopravdanost kako:

a) prihvatanja metodološkog individualizma (uz koji uglavnom ide i odbacivanje centralnih pretpostavki marksističke političke ekonomije);

tako i:

b) opredeljivanja za vulgarni strukturalizam koji u pojedincu ne vidi ništa više od pukog društvenog konstrukta (i koji, samim time, odbacuje mogućnost svesne, kolektivno vođene klasne borbe koja bi dovela do revolucije, već uzrok revolucije traži u optimalnim istorijskim tačkama konvergencije – preklapanja „neophodnih“ stanja u strukturama na čije karakteristike pojedinci svojim zalaganjem ne mogu uticati).

Kako narativ samog dela odmiče, tako se njegov fokus pomera sa predstavljanja pojmovnog okvira i analize unutrašnje logike i strukture ključnih argumenata svih razmatranih teorijskih uvida, preko istorijskih primera koji ilustruju autorove tvrdnje, do pitanja na koji način upravo „klasični marksizam“ može doprineti usmeravanju klasne borbe i na koji način on može doprineti razumevanju specifičnog odnosa između pojedinaca koji nastoje da utiču na promenu društva i društvenih struktura koje ograničavaju i/ili omogućavaju njihove napore u tom cilju.

Kalinikos svoju inspiraciju i metodološku usmerenost u više navrata pronalazi u sledećem (klasičnom) Marksovom citatu iz XVIII brimera Luja Bonaparte:

„Ljudi prave svoju vlastitu historiju, ali je ne prave po svojoj volji, ne pod okolnostima koje su sami izabrali, nego pod okolnostima koje su neposredno zatekli, koje su date i nasleđene. Tradicija svih mrtvih generacija pritiskuje kao mora mozak živih.“

Imajući ovo u vidu, može se reći i to da je čitava Making History posvećena odbrani izvorne marksističke teorije od različitih neadekvatnih revizija (bez obzira na njihove pojedine pozitivne – ili čak izvrsne – strane na koje autor redovno ukazuje) do kojih je došlo usled pogrešnog i, što je ključno, nerevolucionarnog primenjivanja principa nedogmatičnosti u marksizmu, odnosno, njegove potrebe da se, kao živa i živuća teorija, večito prilagođava autentičnim društvenim i političkim praksama, a ne da se zatvara u krute formule i floskule – što je često bila sudbina na koju je osuđivan po akademijama i partijskim kuloarima i na Istoku i na Zapadu tokom XX veka.

Stoga, Making History ostaje ključno delo za sve marksiste i marksistkinje čiji je prioritet razumevanje sveta sa ciljem njegove revolucionarne promene. Čitanje ovog dela njima može da pomogne da dalje prodube svoja znanja o raspravama koje su se u okviru široke lepeze marksističke misli vodile između ostalog i oko tema poput: društvene agenture, ljudske prirode, istoričnosti revolucije, klasa, odnosa pojedinca i društva, (klasnih) interesa, teorije igara i utilitarizma…

Temeljnost, opširnost i potkovanost ove knjige bi sami po sebi već bili za svaku pohvalu, međutim, njen kvalitet najviše se ogleda u tome što će ona svakom kritički nastrojenom čitaocu i čitateljki predstavljati nezanemarljiv izazov i inspiraciju, terajući ih na duboko preispitivanje sopstvenih argumenata, metodologije tumačenja stvarnosti i ideja o načinu njene promene, bez obzira na to prihvataju li ili ne zaključke do kojih dolazi njen autor.