Daj dva viskija i doktorat za malog: o vezama neoliberalnog raspada i ekspertske ideologije[12 min. za čitanje]

Katarina i Jovan otvaraju neka do sada neotvorena pitanja afera sa pribavljanjem doktorskih diploma po partijskoj liniji. Čemu to uopšte služi, a uz to i ne radi?

„Misija sistema obrazovanja u Republici Srbiji u 21. veku je da osigura osnovni temelj života i razvoja svakog pojedinca, društva i države zasnovanog na znanju.”1
Strategija razvoja obrazovanja u Srbiji do 2020. godine

Mladi ljudi se danas upuštaju u avanturu srednjeg i visokog obrazovanja zbog prisustva, manje ili više, svesti o potrebi za kvalifikacijama koje će im obezbediti sigurniju egzistenciju, izvesnost zaposlenja i život u kome će moći da, bez većih trzavica, podmire osnovne potrebe.

Kako se do tog zaposlenja dolazi preko tržišta, stanje i odnosi koji na njemu vladaju neminovno utiču na koncept samog obrazovanja. Obrazovanje ovde, dakle, treba da posluži kao sredstvo koje će nam pružiti prednost u tržišnoj utakmici i na kraju nam obezbediti pobedu nad slabije kvalifikovanom radnom snagom i time ostvarenje nade u materijalnu obezbeđenost.

Međutim, zaboravljeno i zabašureno kod apologeta postojećeg tržišta je upravo postojanje osnovne nejednakosti kojom ova utakmica započinje. Jednom prisutna, razlika u ekonomskom statusu zapravo se predstavlja kao razlika u ličnoj preduzimljivosti i sposobnosti. Ona se potom samo dalje provlači kroz čitav život pojedinca, utičući na to da se on nadalje posmatra kao nesnalažljiv u neproblematizovanim okvirima važećih ekonomskih zakonitosti.

Znanje, a to nam se poslednjih godina sve jasnije pokazuje, jeste privilegija ekonomske elite. Pored procvata privatnih fakulteta2, sve veći nameti na državnim fakultetima i teži uslovi prelaska na budžet, kao i tendencija ukidanja same institucije budžetskog studenta3  i finansiranja fakulteta od strane države4, govore u prilog tome da se tržišni model privrede proširuje svojim zakonitostima u punom smislu i na instituciju obrazovanja.

Stoga, kada su u pitanju državni fakulteti, pritisnutost međusobnom konkurencijom (rangiranje) uslovljava jurnjavu za davanjem ispita i boljim prosekom, i uopšte, kada je reč i o državnim i o privatnim fakultetima, za potvrdama o stečenim kvalifikacijama, koje se pošto-poto moraju zadobiti i koje će činiti razliku između konkurenata na tržištu rada. Ovo obesmišljava sam tok i funkciju obrazovanja, koje se celo svodi na posedovanje papira koji bi trebalo da nam osiguraju bolju poziciju na tržištu rada. I sâmo to posedovanje zvaničnog dokumenta, koji se na koji god način i što je pre moguće moraju pribaviti5, na kraju obesmišljava i razliku u kvalifikacijama među onima koji su uspeli da, sami ili sa svojim porodicama, izdrže sve ekonomske i psihološke izazove studiranja u postojećim uslovima.

Kako onda razumeti gore iznesenu tvrdnju iz zvanične Strategije razvoja obrazovanja? Šta se u toj rečenici podrazumeva pod „znanjem”? Ako je „znanje = moć”, o kom znanju je tačno reč?

Tendencija je da svaka informacija ima svoju cenu, a cene informacija koje fakultetsko obrazovanje pruža postaje izazov podmiriti čak i u slučaju studenata koji potiču iz porodica čiji su članovi visokih kvalifikacija i zvanja, sa stalnim radnim odnosom i zagarantovanim zaradama. Obrazovanje se i te kako kupuje, baš kao i znanje (zapravo papir koji ga „jamči”). S druge strane, sâmo fakultetsko obrazovanje u našoj zemlji nipošto ne garantuje zaposlenje6.

Na ovoj tački se javlja pitanje: Zašto je ministru (bio) potreban doktorat?

Očigledno je da neko ko je u vrhu države ima prilično zagarantovano zaposlenje i da je već član odabranog kruga (u ovom slučaju političke elite). Ni slučaj Šapić nije drugačiji. U pitanju je potreba za legitimizacijom, ali legitimizacijom čega? Kao što smo pokazali, legitimitet za postajanje delom elite već je sadržan u samoj činjenici da je neko u krugu elite – pretpostavlja se da je već pokazao dovoljan nivo preduzimljivosti i dovoljno sposobnosti i time zaslužuje da bude u krugu izuzetnih.

Podsetimo i da je aktuelni ministar unutrašnjih poslova, Nebojša Stefanović, u vreme „izrade” svoje doktorske teze vršio funkciju predsednika Narodne skupštine. Stefanović svakako nije ni prvi ni poslednji „profesionalni političar” koji se šeta sa funkcije na funkciju bez ikakvih stavki u CV-u koje bi potvrdile njegovu ekspertizu za vršenje posla za koji platu prima o našem trošku.

Pozicija izuzetnog/e, na način političke elite podrazumeva učešće u vođenju države. Dakle, legitimitet je ovde potreban za odlučivanje o sudbinama neizuzetnog mnoštva. Tome služi ekspertiza člana/ice političke garniture koja državu treba da „vodi”. To u Srbiji danas nosi posebnu težinu.

S jedne strane, moraju se opravdati budžetski rezovi, a sa druge, treba anulirati svaku moguću kritiku ili protivljenje njima – oni manje sposobni ne mogu ni razumeti zašto moraju biti otpušteni, to i nije njihov posao, njima nije povereno da se bave sopstvenim sudbinama na makro planu. Osim toga, ko im je kriv ako nisu bili, opet, dovoljno kadri da zadrže svoje radno mesto, ako očigledno nisu pokazali sve one kvalitete neophodne da u svom kolektivu budu ti koji su izuzetni, a zapravo izuzeti iz programa otpuštanja. Takođe, ako do otpuštanja dođe, ili ne budu zadovoljni uslovima rada, uvek imaju mogućnost da se ponovo dokažu na tržištu, dakle da dokažu da imaju potrebne sposobnosti.

Kada je reč o vlasniku Megatrenda, jasnije je zbog čega zvanje. Ono je trebalo da posluži da bi se stiglo što bliže krugu političke ili ekonomske elite. Ipak,većina reakcija iz intelektualnih krugova nije tematizovala problem odnosa ekonomije i politike i samog načina i motiva za sticanje zvanja i kvalifikacija. Zato one ne zadiru u samu srž problema obrazovanja danas i tako omogućavaju da se navedeni problemi ni ne tematizuju, što ide na korist jedino političkom i ekonomskom vrhu. Ekonomski model ostaje neproblematizovan, kao i njegovo sprovođenje, koje podrazumeva prisutni politički model.

U slučaju aktuelnog gradonačelnika Beograda, Siniše Malog, potreba za primenom doktorskog zvanja je sada vrlo konkretna. Posle obavljanja funkcije savetnika Prvog potpredsednika Vlade, njemu, u okviru nove funkcije, predstoji sprovođenje projekta „Beograd na vodi”. To naravno nije čisto infrastrukturni poduhvat, već treba da „podstakne investicije” i obezbedi ekonomsko prisustvo Ujedinjenih Arapskih Emirata. U sve težoj ekonomskoj situaciji u kojoj se Srbija nalazi, ovako skup projekat mora biti opravdan budućim ekonomskim boljitkom, a partner u njegovom izvođenju pažljivo odabran i pouzdan, naravno – na osnovu ekspertize.

Država se na isti način povlači i iz obrazovanja7, kao što je to slučaj i kada je reč o privredi8. Ekspertiza je ono što čuva od propadanja usled perpetuiranog usklađivanja tržišta (prema potrebama struktura EU u koje se privredno i politički već decenijama integrišemo9).

Međutim, u situaciji kakva je u našoj zemlji pokazuje se da je ekspertiza neodvojiva od pojma elite (ekonomske, a i one političke). Elita može sebi priuštiti stručna usavršavanja, bavljenje naukom, umetnošću, filozofijom… rasterećena brige o podmirivanju elementarnih potreba. Takođe, ekspertiza je ekspertiza samo ako se kao takva prepozna, a takvom se prepoznaje jedino kroz kod nas propagiran način razumevanja konkurencije: u kojoj priliku da se dokaže ima svako, a iskoriste je samo oni „najsposobniji”.

Gde je onda danas u Srbiji u svemu tome država?

Ona se očigledno povlači iz svega sem iz upravljačkog dela svog aparata. Kakva god bila, kapitalistička država mora imati ministre i poslanike tako da se, kao što smo to ranije naveli, sigurnost zaposlenja u budućnosti može tražiti samo u okvirima ovih funkcija. Konačno, potvrđivanje sposobnosti bi onda, prema navođenom stanovištu, bilo upravo u potrebnosti, u produktivnosti tog znanja koje je u nečijem posedu.

Jer, svi koji su u prilici, što je pre moguće, gomilaju sve veći broj kvalifikacija, pritisnuti konkurencijom. A najviši funkcioneri države, takođe „eksperti”, na osnovu svoje ekspertize će odlučiti ko je takođe ekspert, čije je znanje produktivno, odnosno ko je potreban (a potreban je samo da opravda nepopularne mere koje se ionako uzimaju nekritički, jer ih je već kao nužnost odredio politički vrh – koji zna šta radi, jer masteri i doktori svakako znaju šta rade, oni su to studirali).

Dakle, svi ostali, osim samog vrha države, sa fakultetskim zvanjem ili bez, zvanjem doktora nauka ili bez, pre ili kasnije biće prepušteni tržišnoj utakmici u najbespoštednijem smislu. I studenti i nastavni kadar konstantno će strepeti od konkurencije, jer će onaj/a koji/a se najbolje uklopi u hirovitu normativu tržišta odneti pobedu u zaposlenju i imati mogućnost zarade.

Povratak na privilegiju zvanu znanje

Sam vrh države, kao što smo pokazali, na osnovu svoje ekspertize (u upravljanju) obezbeđuje moguće potvrđivanje tuđe ekspertize. Ipak, nije samo pretpostavljena ekspertiza ove elite ono što joj omogućava da jedina može presuditi ko je ekspert u sveopštoj konkurenciji. Upravljačka elita države, kao i ekonomska, na osnovu specifičnosti svog položaja, poseduje informacije koje, pokazali smo zašto, običan svet ne treba da ima.

Sada, bitno je podcrtati novi momenat, običan svet i ne sme imati te informacije. Zašto? Pa zato što jednostavni umovi (onih koji nisu bili kadri da se dokažu), u svoj svojoj nesposobnosti i neukosti, mogu doći na pomisao da se privreda, država, ekonomija mogu urediti na drugačiji način. Uzimanje takvih mogućnosti u obzir eliti (i ekonomskoj i političkoj) već izmiče tlo pod nogama.

Zato se namerno onemogućava da se čuju glasovi protiv seče budžeta, i nepogrešivosti ekonomskog modela i „plana”. Kada se ti glasovi i probiju, odmah bivaju etiketirani kao nerafinirana buncanja onih kojima je ceo svet kriv zato što sami nisu mogli da se izbore za sebe; onih koji ne mogu valjano ni da obrade informacije kada su im već i date i iskoriste ih na najbolji način. Da mogu, bili bi pozvani da kroje političke, ekonomske, naučne, političke modele.

Sada, da se vratimo na prvi deo našeg teksta. Pokazali smo da ovakvo shvatanje ne uzima u obzir razlike u ekonomskom statusu pojedinaca i njihov uticaj na svo ovo imanje/nemanje sposobnosti. Sposobnost bi se odnosila na pravilno rukovođenje (ovde ličnim) resursima. I upravo se na toj tački zabašuruje problem. A problem je taj da nejednakost proističe upravo iz načina funkcionisanja tržišta. Pojedinci ne raspolažu jednakim resursima. A upravo se takav način funkcionisanja i bazira na selekciji. Krug je zatvoren.

Problem intelektualne elite ili budućnost intelektualaca

Kao što smo pokazali, postanak i potvrđivanje pripadnikom/com onoga što se naziva intelektualna elita neodvojiv je od momenta ekonomske elite i to na dva načina, gde je prvi formiranjem tržišnih tokova krupnim kapitalom ekonomske elite – čime se određuje favorizovanje nekih naučnih oblasti, istraživanja i potrebe za izvesnim granama nauke – i drugi, koji se poslednjih godina kod nas sve jasnije pokazuje, samom mogućnošću da finansira negde i same studije, a svugde dodatne seminare i stručna usavršavanja, mahom u inostranstvu.

Takođe, neodvojiv je i od momenta političke elite, koja stvara norme i model obrazovanja u državi, kao i stav javnog mnjenja o potrebama koje mogu podmiriti (a te potrebe su potrebe koje diktiraju ekonomska elita, radi svog profita, i politička elita, radi svog održanja i privilegija) i upotrebom ljudi koji su se domogli viših naučnih zvanja, i naučnih zvanja uopšte. Zato je problem upotrebljavati pojam intelektualna elita. On sam već sadrži nekoliko pretpostavki koje politički i ekonomski modeli koje smo kritikovali eksploatišu.

Pretpostavku „jednakih šansi” i nekritičko uzimanje postojećih ekonomskih odnosa, sposobnost i ličnu preduzimljivost kao ključni faktor za prosperitet. Na krilima ovih pretpostavki opet je, u ovom segmentu podstaknuta razlika, navodna izuzetnost neke grupe ljudi koju, videli smo na koji način, eksploatiše politička elita, čime narod vodi dublje i dublje u bedu i represiju. Ipak, sama izuzetnost, koja je zapravo izuzetost od punog pritiska hirovitosti tržišta u slučaju intelektualne elite, prestaje primenom tržišnih zakonitosti na obrazovanje.

I šta onda ostaje? Svi aktivni na polju nauke, umetnosti, kulture, imaju dve mogućnosti. Prva je da se, na tragu trenutnih potreba i interesa države i kapitala koncentrišu na apologiju i kreaciju i najefikasnije izvršenje planova, modela koji obezbeđuju profit i sigurnost onim strukturama koje samu njihovu egzistenciju otežavaju, a druga je da se koncentrišu na kritiku i, u ovom kontekstu sa sebi sličnima, čiji se glas otpora ne čuje i ne vrednuje, stvaranju novih modela, u kojima znanje neće biti privilegija i roba, a ljudi – robovi tržišne utakmice.

Katarina Đurđević i Jovan Janković


http://www.vtsnis.edu.rs/StrategijaObrazovanja.pdf U Srbiji je registrovano oko 58 privatnih fakulteta, od toga 30 u Beogradu i 6 u Novom Sadu.

http://fakultetisrbije.com/privatni-fakulteti/svi-gradovi/ Na njima se najčešće stiče zvanje menadžera, a problem su i brojna neregistrovana „isturena odeljenja” privatnih fakulteta čija je svrha lako dolaženje do diploma ili njihova kupo-prodaja: http://fakultetisrbije.com/vesti/privatni-fakulteti-u-srbiji-diplomira-5-000-menadzera/

Politika o akciji studenata zbog predloženog povećanja uslova za ulazak na budžet: http://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/Studenti-ponovo-traze-48-bodova-kao-uslov-za-budzet.lt.html

RTS o najnovijoj najavi povećanja školarina: http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/125/Dru%C5%A1tvo/1628015/Skuplje+%C5%A1kolarine+na+fakultetima+u+Beogradu.html Iako je 2011. i 2012. godine budžet za nauku povećan, 2013. godine znatno je smanjen: http://voditeracuna.rs/research/koliko-smo-daleko-od-zeljenih-1-bdp-a-izdvajanja-za-nauku-2/

Kao najočigledniji materijalni uzrok ove strategije svakako na pamet prva pada rastuća stopa nezaposlenosti, a posebno nezaposlenost mladih koja u ovom trenutku iznosi oko 50 odsto.

Samo jedan od brojnih primera: http://www.blic.rs/Vesti/Srbija/476795/Da-dobijes-posao-ne-pomazu-ni-dve-fakultetske-diplome

Novosti o predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetskom sistemu 2012: http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.290.html:397416-Finansiranje-drzavnih-fakulteta-dovedeno-u-pitanje

8 Ozonpress o najavi ekonomskih reformi premijera Aleksandra Vučića koje vode manjem učešću države u privredi: http://www.ozonpress.net/politika/8334-vucic-najavio-prodaju-drzavnih-preduzeca

http://www.marks21.info/ekonomija/povratak-u-buducnost-kratka-istorija-evropskih-integracija