Vladimir Unkovski-Korica osvrće se na uticaj imperijalizma na Balkanu u svetlu nove političke krize u Bosni.
U poslednjih nekoliko nedelja, zapadni mediji su neprestano objavljivali jednu dramatičnu priču: Bosna je opet na rubu rata.
Mala balkanska država jeste uistinu u krizi. Srpski predstavnici su najavili svoje povlačenje iz tri ključne državne institucije: vojske, vrhovnog suda i poreske uprave.
Ovo biva predstavljeno kao egzistencijalna prijetnja Bosni, što je dovelo do mnogih poziva političkih komentatora da je zapadna intervencija nužna kako bi se raspad države spriječio.
Posebno navode da je trenutno stanje posljedica odluke bivšeg Visokog predstavnika u BiH, Valentina Inzka, kojom je istovremeno pokušano zabranjivanje negiranja genocida u prošlom ratu, kao i glorifikacija osuđenih ratnih zločinaca — jasan korak protiv, prije svega, srpskih političara.
Logika trenutnih dešavanja je prosta: srpski političari negiraju genocid koji je počinjen tokom rata devedesetih i spremaju se za novi rat. Iz ovoga proističe i ambicija za (ponovnim) uspostavljanjem srpske vojske. Zapad je intervenirao da spriječi genocid prošli put, tako da bi Zapad trebao isto da postupi i sada, ne bi li preduhitrio nove ratne zločine.
Problem u ovom narativu je da je on zasnovan na pogršnim pretpostavkama. Jedno od očigledno bitnih, ali nepostavljenih pitanja jeste to zašto se BiH, nakon skoro četvrtine vijeka, i dalje nalazi na rubu raspada.
Kako bismo razumjeli odgovor na ovo pitanje, bitno je prvo objasniti zašto je uopšte došlo do intervencije. Ovo nas vodi do perioda neposredno nakon kraja Hladnog rata.
Bosna i počeci humanitarne intervencije
Nakon kraja Hladnog rata, stratezi SAD i NATO su se susreli sa egzistencijalnom nedoumicom po pitanju legitimacije vlastitog postojanja. Naime, koja bi bila dalja funkcija ogromnog vojnog saveza čiji je jedini cilj bio spriječavanje dalje ruske ekspanzije?
Rat u Bosni je zapadnim političarima predstavio odličan odgovor: doktrina humanitarne intervencije. Multietnička Bosna je nastala kao proizvod raspada Jugoslavije 1992. godine.
Od samog početka, ona je odmah bila bačena u građanski rat, kako između lokalnih bošnjačkih, srpskih i hrvatskih postrojbi, tako i sa snagama iz Srbije i Hrvatske, ali i nekoliko drugih svjetskih sila. Rat je bio nevjerovatno surov. Srpske jedinice su imale ranu prednost preuzimanjem većine infrastrukture i opreme bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA) i zbog aktivne materijalne podrške iz Srbije. Ovo je dovelo do toga da su upravo one i počinile najvidljivije zločine, posebice masakr 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici.
Zapadni mediji su iskoristili to stanje da osiguraju dominantni narativ, po kojem je rat racionaliziran kao borba dobra (Bosne) protiv zla (Srba). Ovo je odgovaralo NATO-u i ubrzo su sukobljeni Bošnjaci i Hrvati pomireni, čime je sklopljena nova koalicija, naoružana i iz zraka podržana od strane NATO-a, sa ciljem vraćanja ranijih srpskih dobitaka. Na samom kraju, ovo je dovelo do Mirovnog sporazuma u Daytonu, u kojem je dogovoren sadašnji federativni ustavni poredak (kao i njegova jasno izražena etnička nota). Država je podijeljena u dva entiteta, Republiku Srpsku i Federaciju Bosnu i Hercegovinu. Mir je osiguran kroz prisustvo međunarodnih vojnih snaga i kroz superviziju Visokog predstavnika, postavljenog od strane Vijeća bezbjednosti UN. Njemu su pridošle kompetencije smijenjivanja političara, mogućnost promulgacije zakona kroz dekret i prava veta za bilo koji redovno doneseni zakonski akt u državi.
Nakon nekoliko godina, 2004. je Međunarodni krivični sud, kroz Međunarodni krivični Tribunal za bivšu Jugoslaviju, odlučio da je u Srebrenici počinjen genocid. Ovo je potvrdio i Međunarodni sud pravde 2007. godine. Ove presude, iako pravno kontroverzne, stvorile su auru legitimacije zapadne vojne intervencije i daljeg prisustva u BiH.
Sve ovo je ipak imalo dvije mnogo dalekoročnije posljedice.
Prva jeste produžetak životnog vijeka NATO-a i njegova postepena istočna ekspanzija od 1999. godine, koju je Rusija posmatrala sa velikim negodovanjem, kulminirajući Rusko-gruzijskim ratom 2008.
Druga jeste otvaranje novog vala vojnih intervencija, pod izlikom humanitarnih intervencija. Ovaj casus belli je bio uporabljen mnogo puta nakon Bosne, na Kosovu, u Afganistanu, Iraku, Libiji itd. Većina ljudi danas prihvata činjenicu da su ovi ratovi bili katastrofa.
Zapadni debakl u Bosni i novi hladni rat
Zastupnici doktrine vojne humanitarne intervencije će i dalje prvi skočiti i ukazati na to da je ova upravo na Balkanu i uspjela. Zbog ovoga ih ujedno toliko i brinu sadašnja dešavanja u BiH. Ako se raspadne, to bi bio jedan snažan udarac za NATO i definitivni kraj doktrine humanitarne intervencije, tako skoro nakon katastrofe u Afganistanu.
Istina je da intervencija u potpunosti nije uspjela. Nije uspjela u donošenju prosperiteta i pomirenja među narodima. Polovina populacije je ocjenjena kao siromašna ili na rubu siromaštva, a više od polovine Bosanaca odveć živi u inozemstvu. Stoga nije ni čudo da su prosvjedi izbili 2014. godine, nakon dvije decenije propale neoliberalne politike, kao ni da je Inzko zaprijetio da će iskoristiti EU trupe protiv sudionika prosvjeda. Od tada, Zapad se još više zabrinuo da bi neuspjeh u Bosni mogao da predstavlja priliku za Rusiju i Kinu.
Rusija je bila u stanju da širi svoj uticaj (soft power) na Balkanu, potpomognuto činjenicom da je u stanju da uloži veto na bilo koju rezoluciju u UN-u. To je učinila na primjer 2015. godine, kada je pala rezolucija kojom bi se masakr u Srebrenici kategorizirao kao genocid. Ipak, Rusija raspolaže mnogo skromnijim ekonomskim i bezbjednosnim sredstvima u poređenju sa zapadnim državama. Ovime u igru dolazi Kina, koja kroz svoju inicijativu „Pojas i put“ omogućuje lokalnim političarima da balansiraju između Istoka i Zapada, ne bi li izvukli najveću dobit sa sebe. Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, zasigurno se nije suzdržavao od sklapanja dogovora sa Kinom po pitanju transportne i energetske infrastrukture.
Kao posljedica ovog, ne treba ni da čude pokušaji NATO-a da se ubrzaju euro-atlantske integracije, nečemu protiv čega se Dodik jasno postavio. On ovo radi iz straha da Zapad želi da centralizira BiH, čime bi se njegov regionalni monopol na moć izuzetno smanjio. Kao odgovor ovom pritisku, Dodik se oslanja kako na susjednu Srbiju, tako i na Rusiju i Kinu. Rusija je izričito protiv pristupanja BiH NATO alijansi, a kineske investicije su izazvale mnogo briga u zapadnim krugovima.
Izbor Joe Bidena, koji je bio izuzetno intervencionistički nastrojen tokom ratova devedesetih, digao je nadu mnogima u Sarajevu da će se SAD i EU odlučno suprotstaviti Dodikovim secesionističkim tendencijama.
U skladu sa ovime, Dodikove najave o povlačenju srpskih predstavnika iz zajedničkih institucija očito su ispitivanje zapadnjačke odlučnosti. Inzkova odluka se percipira kao prvenstveno usmjerena protiv srpskih političara, a samim tim služi kao prijetnja bilo kakvim pokušajima skretanja sa zapadne agende.
Svi ovi faktori situaciju u Bosni čine duboko nestabilnom. Činjenica da su sve vladajuće partije imale katastrofalne rezultate na lokalnim izborima 2020. godine, svjedoči o nepopularnosti status quo-a.
Ljevica nažalost ostaje mikroskopska politička snaga u BiH. Odgovor na to da li je ona u stanju da se razvije u samostalnu silu umnogome ovisi o njezinoj sposobnosti da pronađe svoj put da se istovremeno uspješno suprotstavi vladajućim lokalnim nacionalističkim strankama, ali i njihovim stranim saveznicima.
Iako mala, lijeva scena u susjednoj Hrvatskoj i Srbiji mogla bi da ima ulogu u formiranju internacionalističke veze, neovisno o granicama. Ovo znači protivljenje članstvu u NATO-u, ali isto i odbijanje floskule da su Rusija i Kina saveznice običnih ljudi.
Odbrana prava naroda Bosne i Hercegovine da odlučuju o sopstvenoj budućnosti, bez spoljnjeg utjecaja je fundamentalno demokratsko pravo i kao takvo predstavlja fundamentalni dio povijesne ideje ljevice u regionu: formacije Balkanske Socijalističke Federacije.