Kome pripada Sava centar?[4 min. za čitanje]

Uprava Grada Beograda planira da po treći put u poslednjih pet godina objavi javni konkurs za privatizaciju Sava centra, a na listi za privatizaciju sada se po prvi put našao i deo Beograđanke. Zašto je nužno uključiti se u borbu protiv privatizacije javnih ustanova, piše Nemanja Stanimirović.

Istorijat neuspešnih pokušaja privatizacije Sava centra nalikuje nizu sličnih rasprodaja javne imovine pod okriljem vlasti SNS-a. Naime, već prvi tender iz 2016. godine pretvorio se u farsu, jer su se dva ponuđača koja su se inicijalno prijavila – Delta holding, privatna kompanija tajkuna Miroslava Miškovića, i konzorcijum tri (tada) javne firme: Aerodroma „Nikola Tesla“, Beogradskog sajma i Energoprojekta – odmah povukla, a da nisu ni dala obavezujuću ponudu. Godinu dana kasnije, na drugom neuspelom tenderu, zbog navodnih formalnih grešaka u dostavljenoj dokumentaciji, odbijen je Delta holding, sada kao jedini ponuđač – multimilionerska firma koja bi verovatno mogla da samo svoj tim koji radi na tenderu plati koliko nudi za ceo Sava centar, a na koji već godinama unazad baca oko.

Već je na prvi pogled jasno da se ispod ove šarade formalnosti i nameštenih tendera krije namerno obaranje cene Sava centra. Naime, po oprobanom receptu za rasprodaju državne i javne imovine, na svakom narednom tenderu početna cena je sve niža u odnosu na procenjenu vrednost. Tako smo došli i do najave trećeg tendera, na kome će početna tražena cena iznositi 27.4 miliona evra, uz obavezu ulaganja još 50 miliona evra u narednih pet godina. Imajući u vidu da vlasnici već poslovično uspevaju da izbegnu preuzete obaveze za buduća ulaganja, ne čudi činjenica da je vest o novoj ceni Sava centra, koja je sada skoro četiri puta niža od procene koju je grad načinio pre samo četiri godine (oko 108 miliona evra), ustalasala javnost u Srbiji.

Opozicioni akteri i stručnjaci ocenjuju novi tender kao pljačkašku rasprodaju, iza koje stoji korupcija u gradskoj vlasti, a kao alternativni model upravljanja Sava centrom vide takozvano javno-privatno partnerstvo – koje i sȃmo suštinski pripada lepezi neoliberalnih mera „štednje“. Ova antikorupcionaška retorika ostaje tek na površini problema. Ona u isto vreme otvara vrata desnici – koja može da ponudi obećanje „čvrste ruke“ u „borbi protiv korupcije“ – i omogućava vladajućoj partiji da se lako odbrani od opozicionih napada, pravdajući svoje poteze profitnom logikom. Tako je gradskom menadžeru Goranu Vesiću lako da na kritike o smešno niskoj ceni Sava centra odgovori mantrom o njegovim velikim dugovanjima i navodnoj neprofitabilnosti.

Iza javno-privatnog partnerstva i njemu pripadajućih floskula o tome kako će obe strane profitirati kada privatnik upumpa kapital, krije se suštinski nesklad kapitalizma sa potrebama radnog naroda. Kako se može odbraniti ideja da privatni kapital, koji se vodi logikom profitabilnosti, može da spasi objekat „čija se korisnost za celokupno društvo ne može prevesti na stranice godišnjeg finansijskog izveštaja“? Kao što bolnica ili škola nikada ne mogu biti profitabilne, niti se smeju voditi logikom profitabilnosti, tako ni kulturni i kongresni centar ne sme podlegati takvim kriterijumima.

O tome šta znači privatizacija centra kulture mogli smo da se uverimo i na primeru Doma sindikata, sadašnje takozvane Kombank dvorane, u kome su cene svih kulturnih sadržaja i iznajmljivanja prostora astronomski skočile, a da sama ulaganja u dvoranu nisu, na primer, rešila problem kulturnog dobra u vidu najvećih orgulja u Beogradu, koja su i dalje van upotrebe, već su se fokusirala na farbu i tapacirung. Nešto slično dobićemo i privatizacijom Sava centra. Centar će se verovatno renovirati po principu „spolja gladac, unutra jadac“, ali ćemo zato ostati uskraćeni za mesto kulture i političke rasprave, a dobićemo još jedan ekskluzivni prostor za one sa dubokim džepom, pored koga će radnici i radnice svakodnevno prolaziti znajući da im je nedostižan. Naposletku, njih 180 dobilo je otkaz u Sava centru, i to samo u sklopu pretprivatizacijskog „stezanja kaiša“ koje se rasteglo na više godina.

Borba protiv luksuza – po modelu farba i tapacirung za skupe pare – ne znači da treba da nemo i nostalgično gledamo kako javni objekti propadaju. Ali ne smemo da se zavaravamo da će bilo kakav model privatizacije dovesti do toga da javne ustanove budu dostupnije i bolje za one koji su u ovom društvu potlačeni i koji žive od svog rada. Nije ključna ni cena, niti korupcija, već suštinska odbrana javnih dobara od logike kapitala, logike koja će neminovno voditi otpuštanjima, a (nekadašnje) javne ustanove onemogućiti da obavljaju svoju ulogu u društvu.

Jasno je da država ima novca kad god zatreba pokazati silu ili, makar i usred katastrofalne epidemije, uložiti u Hram Svetog Save. Možda bi Sava centru takođe trebalo dodati prefiks „sveti“ da bi mu država, za početak, otpisala dugove prema drugim javnim firmama, koji čine oko 80% njegovih dugovanja. Svakako, kao sluge kapitalista, političari indirektno žive od tuđeg rada, i samim tim ne mogu da uvide neophodnost javnog prostora. Zato se za taj prostor moramo izboriti, a sprečavanje privatizacije Sava centra i Beograđanke odličan je povod za obnavljanje te borbe.