Komodifikacija nauke[25 min. za čitanje]

Preveo Konstantin Skerlić

Ekolog Ričard Levins i genetičar Ričard Levontin tvrde da je moderna nauka u potpunosti inkorporirana u kapitalistički proces i da za nju važe isti uslovi kao za bilo koju drugu robu. Oni obrađuju implikacije takvog položaja nauke po naučna istraživanja i uticaj buržoaske ideologije na razmišljanje naučnika i naučnica. Ovaj esej je deo njihove knjige Dijalektički biolog, izvorno objavljene 1985. godine.

Moderna nauka je proizvod kapitalizma. Ekonomska osnova moderne nauke je potreba kapitalista da se prošire ne samo horizontalno u nove regione, već i da transformišu proizvodnju, stvore nove proizvode, razviju profitabilnije metode proizvodnje i sve to urade pre drugih kapitalista koji pokušavaju isto. Njena ideološka podloga odgovara na ovu potrebu i podudara se sa političkom filozofijom buržoaske revolucije – individualizma, vere u tržište ideja, internacionalizma, nacionalizma i odbijanja autoriteta kao osnove znanja.

Kako se kapitalizam razvijao, razvijali su se i načini na koje nauka učestvuje u njemu. Od luksuza za aristokratiju (zajedno sa dvorskim muzičarima i ludama), nauka je postala važno ideološko oružje u borbi protiv feudalne teologije i sredstvo za rešavanje praktičnih problema u privredi. Nakon duge depresije krajem 18. veka, došlo je do nedvosmislenog skoka u izumima i inovacijama u industriji i poljoprivredi. Broj patenata registrovanih u Velikoj Britaniji povećao se sa 92 za čitavu šestu deceniju 18. veka na 477 tokom osamdesetih godina istog stoleća. Otprilike u isto vreme osnivana su i poljoprivredna društva, a napreci u ukrštanju i uzgoju životinja doveli su do nastanka novih stočnih sorti, na primer hereforda (rasa goveda). Težina prosečnog govečeta na tržištu u Londonu udvostručila se tokom 18. veka, dok se za jagnje utrostručila. U ranom 19. veku pojavili su se i prvi poljoprivredni časopisi.

Vođe buržoaske revolucije prepoznale su potencijal naučnog istraživanja za jačanje vojne i komercijalne moći. Među prvim naučnim društvima bila su: Kraljevsko društvo, osnovano 1662; Američka akademija umetnosti i nauka, koju su 1780. godine osnovale vođe revolucije u Novoj Engleskoj; Frenklinovo Američko filozofsko društvo (1768); te opservatorija u Griniču (1675). U Francuskoj je Direktorijum osnovao École Polytechnique 1795. godine, a Napoleon je insistirao da naučnici razvijaju projektile, kao i sintetičku indigo boju da nadomesti uvoz iz Indije prekinut zbog rata. Sistematsko istraživanje i popis bioloških resursa iz tropskih regiona koje su evropske države osvojile doveli su do procvata sistematike pod vođstvom Linea. Već 1862. godine Morelovim aktom u Sjedinjenim Američkim Državama uspostavljeni su koledži za poljoprivredu i inženjerstvo finansirani prodajom federalne zemlje, što je predstavljalo uviđanje značaja naučnog znanja za poboljšanje ratarstva i rudarstva.

Tokom prvog veka industrijske revolucije, porasla je uloga nauke kao izvora eksternalija za kapitalističku ekspanziju – na primer, u vidu puteva i svetionika – i kao načina za rešavanje konkretnih problema (na primer, Pasterova identifikacija vrste gljivica Phytophora koja je pretila da uništi francusku industriju vina). Međutim, nauka još nije bila roba. Njena primena i dalje nije bila utvrđena; njen potencijal i dalje je bio neiskorišćen; a njen proizvod i dalje samo a posteriori objašnjenje empirijskih inovacija.

Proizvodnja robe, odnosno korišćenje ljudskog rada za stvaranje objekata ili usluga za prodaju nesumnjivo je starije od kapitalizma. Međutim, pod kapitalizmom robni oblik privredne aktivnosti počeo je da se sve više probija u svaki aspekt ljudskog života. Godine 1607, u retko izvođenom delu Život Timona iz Atine, Šekspir je oplakao ovaj proces komercijalizacije:

Zlato? Žuto, blistavo, skupo zlato?

[…]

A ovo, to će napraviti crno

Belim, ružno lepim, dobro rđavim,

Staro mladim, nisko plemenitim,

A kukavičkim ono što je hrabro.

Ah, bogovi! Čemu to, i zašto?

To će odmamiti vaše sveštenike

I sluge, izvući jastuk ispod glava

Snažnih ljudi! Ovaj žuti rob

Stvoriće haos od vere, davati

Blagoslov prokletim, učiniti da se

I sama bela guba obožava;

Uzdići lopove, dati im titule,

Počast i mesto na klupi Senata.

Dva veka kasnije Marks i Engels napisali su u Komunističkom manifestu (1848):

Gde god je došla na vlast, buržoazija je razorila sve feudalne, patrijarhalne i idilične odnose. Ona je nemilosrdno pokidala šarolike feudalne veze koje su čoveka vezivale za njegovog „prirodnog pretpostavljenog“ i nije ostavila između čoveka i čoveka nikakvu drugu vezu osim golog interesa, osim bezdušnog „plaćanja u gotovini“. Ona je u ledenoj vodi sebičnog računa utopila svete drhtaje pobožnog zanosa, viteškog oduševljenja, malograđanske sentimentalnosti. Ona je lično dostojanstvo pretvorila u prometnu vrednost i na mesto bezbrojnih povelja priznatih i izvojevanih sloboda stavila jednu besavesnu slobodu trgovine. Ona je, jednom reči, na mesto eksploatacije prekrivene verskim i političkim iluzijama stavila otvorenu, besramnu, direktnu, surovu eksploataciju. […] Buržoazija je sa svih do tada uvaženih profesija, na koje se gledalo sa strahopoštovanjem, skinula svetiteljski oreol. Ona je lekara, pravnika, sveštenika, pesnika i naučnika pretvorila u svoje plaćene najamne radnike.

Aktivnosti koje su ranije bile direktan rezultat ljudske interakcije – zabava, emotivna podrška, učenje, rekreacija, briga za decu, čak i ljudska krv, organi i materica – sada su postale deo tržišta, koje ljudsku interakciju sakriva iza bezlične kupovine i prodaje. Svaki put kada se neki aspekt života komodifikuje, dolazi i do izvesnog otpora u vidu besa zbog urušavanja postojećih vrednosti. Kada je dopušteno da cena hleba bude određena na slobodnom tržištu, engleska radnička klasa digla se na ustanak; komercijalizacija sredstava za komunikaciju i informacioni monopol doveli su do zabrinutosti delegata zemalja Trećeg sveta pri UNESCO-u i do poziva za novim informacionim poretkom. Komercijalizacija zdravstva prisilila je ljude da se založe za javnu zdravstvenu službu ili osiguranje.

Komodifikacija nauke, dakle, nije jedinstveni slučaj transformacije, već prirodni deo kapitalističkog razvoja. Mi ga ne opisujemo da bismo se nad njim zgražavali, već da bismo istražili posledice ove promene na naučni rad.

Robna forma uspostavlja ekvivalenciju između međusobno veoma različitih stvari. Iako kamila nije isto što i ćebe, vrednost kamile jednaka je vrednosti određenog broja ćebadi: K ≠ Ć, ali V(K) = V(Ć). Kada se vrednost dobara kvalitativno izjednači, postaje moguće da ih međusobno razmenjujemo i time ih transformišemo jedno u drugo. Tržište je ostvarilo ono što alhemičar nije mogao: godine 1980. bilo je moguće pretvoriti olovo u zlato, u odnosu 500 funti olova za jednu finu uncu zlata. Ova sposobnost da se ostvari ekvivalencija različitih dobara načinila je trgovinu dominantnim oblikom razmene proizvoda ljudskog rada izvan domaćinstva. Naravno, postoje i drugi načini razmene – običajno davanje poklona, deljenje, preraspodela u doba nemaštine, ritualne razmene. Međutim, raspodela čak i u porodici može biti određena robnim odnosima. Na primer, kada član koji zarađuje dobija najkvalitetniju hranu, ili kada žene moraju da se bore za kontrolu nad sopstvenim prihodima.

Komodifikacija takođe zahteva veliki napredak u apstraktnom mišljenju, budući da se data dobra posmatraju kao ekonomski slična, mada fizički drugačija, dok su i razlika i sličnost neophodni preduslovi za trgovinu. Pre nego što razmena postane potpuno komodifikovana i pre nego što se razmenska vrednost nametne kao objektivna ekonomska osobina robe, razmena mora biti dovoljno česta pojava da zakon velikih brojeva može da se primeni. Idiosinkratične sklonosti pojedinačnih kupaca, njihovo relativno umeće u cenkanju i hitnost individualne nabavke bivaju neutralisani onda kada se ista dobra redovno kupuju i prodaju, kada kupac može da odbije ponudu i potraži isti proizvod na drugom mestu i kada proizvođač može da očekuje i druge kupce. Komodifikacija se produbljuje kada investitori mogu da ulože svoj kapital u preduzeća koja obećavaju veliki profit, a dostupnost rada omogući investitoru da se prema ljudima, čak i visoko kvalifikovanim ljudima, odnosi kao prema generalizovanoj ljudskoj radnoj snazi, lako zamenljivom trošku proizvodnje.

Do kraja 19. veka naučni rad postao je ključan deo hemijske i električne industrije. Međutim, nauka postaje roba na masovnom nivou tek sredinom 20. veka. Kao takva ona ima sledeće karakteristike.

Istraživanje je postalo poslovno ulaganje. U okviru korporacija u tehničkoj industriji, nekih 3 do 7 procenata prihoda ulaže se u istraživanje i razvoj (engl. skr. R&D). Ulaganje u istraživanje je kao jedna od nekoliko vrsta kapitalnih investicija u takmičenju s ostalima, poput povećanja proizvodnje postojećih proizvoda, zakupa više reklamnog prostora, plaćanja advokata i lobista, kupovine preduzeća u drugim granama, podrivanja sindikata, podmićivanja ministara potencijalnih zemalja-klijenata itd. Sve ove mogućnosti međusobno se porede u cilju postizanja maksimalnog profita.

Poznato je da se troškovi na istraživanja prvi ukidaju kada korporacije doživljavaju ekonomske probleme, najverovatnije jer inovacije nisu neposredno isplative, dok povećano reklamiranje, te rezanje troškova rada i materijala može momentalno da se prevede u profit. Studije o procesima donošenja odluka u korporacijama najčešće ukazuju na to da je tipičan vremenski horizont za menadžere tri do pet godina. Budući da istraživanje generalno ne utiče na profit u tom periodu, ono se posmatra kao element bez kog se može. Istovremeno, troškovi dugoročnih istraživanja su socijalizovani time što se njihov lokus izmešta iz preduzeća na javne ustanove, kao što su univerziteti i državni instituti. Na ovaj način, zbog poreskih subvencija, nijedna firma ne mora da rizikuje ulaganje, a ukupni trošak se raspoređuje na sve poreske obveznike. Kada se ovako socijalizovana istraživanja približe stvaranju proizvoda koji se može prodati, konačne faze razvoja vraćaju se u ruke privatne firme da bi ona sebi obezbedila pravo ekskluzivne svojine. Ovo je slučaj, na primer, sa razvojem novih sorti u poljoprivredi. Državne laboratorije razvijaju sojeve koji se kasnije predaju određenim proizvođačima semena. Oni postaju opšte dobro koje proizvođači semena „peglaju“ i finalni proizvod prodaju farmerima.

Ekstremna forma ulaganja u istraživanja su naučne konsultantske firme, čiji je jedini proizvod naučni izveštaj. (Godine 1983. na teritoriji grada Bostona, između 100 i 200 firmi je radilo na polju ekološkog konsaltinga.) Ovde je najočiglednije da je pravo merilo kvaliteta izveštaja zadovoljstvo klijenta, a ne naučna recenzija. Ako je tema izveštaja procena uticaja na životnu sredinu, zadovoljavanje klijenta znači da odgovarajuća regulatorna tela treba ubediti da data kompanija poštuje zakone i da njena aktivnost nije štetna po okolinu, i to za najmanju moguću cenu. Odnos konsultantske kompanije i klijenta-korporacije je kompleksan. Jasno je da su konsultantskim kompanijama veliki ugovori draži od malih i da one stoga mogu insistirati na temeljnijem istraživanju nego što bi klijent želeo. Međutim, imajući u vidu visok nivo konkurencije u ovom polju, konsultant ima podsticaj da smanji cenu. Krajnji rezultat je da firma za konsultaciju uradi taman dovoljno istraživanja da se obezbedi dozvola, dokumentuje moguće probleme i ne kopa dublje. Ovakvi poslovi su veoma rizični za konsultantske firme. Njihov glavni resurs predstavlja dobra volja klijenata, budući da je njihov kapital sačinjen najvećim delom od računara i kancelarijskog nameštaja. Kompanije koje se bave ekološkim konsaltingom vrlo brzo i često nastaju i nestaju.

U trenutku u kom naučni izveštaj postane roba, on potpada pod uticaj još dva aspekta poslovnog sveta: kao što je moguće oteti šleper ili razvodniti pivo, naučna roba može biti ukradena ili izvitoperena. Oba oblika preduzetništva – preuzimanje tuđeg rada i falsifikovanje rezultata da bi se objavili izveštaji o uspehu ili pobedili rivali – postaju sve veći problem. Iako su se naučne prevare dešavale i u prošlosti – svi znaju za piltdaunskog čoveka1Reč je o lažnom arheološkom otkriću dotad nepoznate vrste ranog čoveka, nazvane Eoanthropus dawsoni po svom nalazaču, Čarlsu Dosonu. Dosonovo „otkriće“ iz 1912. godine opovrgnuto je kao lažno tek 1953, kada je tim naučnika ustanovio da je reč o kombinaciji vilice orangutana i lobanje modernog čoveka. (Prim. ur.) – a borbe oko prioriteta izbijale između ljudi željnih prestiža, naučna prevara sada ima racionalnu ekonomsku osnovu, pa možemo očekivati da će se njena učestalost povećati.

Naučna otkrića su postala podložna kvantifikaciji. Bilo koja korporacija može da proceni koliko je vremena i rada prosečno potrebno da se razvije novi lek ili kompjuter, kao i sa kojim troškom. Stoga kompanija ili deo korporacije posvećen istraživanju i razvoju može da posmatra naučnu aktivnost kao opšti ljudski rad, a ne kao način da se reše konkretni problemi.

Naučnici su postali „naučna radna snaga“. Kao takvi, oni su deo proizvodnih troškova, što znači i da su zamenljivi i podvrgnuti menadžerskom nadzoru. Podela posla unutar nauke, stvaranje specijalizacija i rangova sve više su podvrgnuti racionalizaciji. Kreativni delovi naučnog rada sve više su ograničeni na malu frakciju aktivnih naučnika, dok su ostali sve više proletarizovani, gubeći kontrolu ne samo nad izborom teme i pristupa istraživanju, već i nad svojim svakodnevnim aktivnostima, ponekad i nad dnevnim rasporedom iz časa u čas.

Naučni menadžment, prvi put nastao u auto-industriji u vidu zloglasnog Tejlorovog sistema u Fordu, proširio se u međuvremenu u trgovinu, kancelarijske poslove i naučna istraživanja. Menadžerski pristup svesno vidi radnu snagu kao predmet koji se koristi za postizanje ciljeva menadžera. Fragmentacija veština i posledično povećanje specijalizacija nisu rezultat intelektualne potrebe određene oblasti, već menadžerskog svođenja troškova: značajno je jeftinije trenirati jednog laboratorijskog hematologa i jednog urologa nego dva opšta medicinska tehničara. Njihov rad je onda jeftiniji, plate su manje, a nepotrebni radnici mogu biti otpušteni i zamenjeni. Fragmentacija i dekvalifikacija olakšavaju kontrolu nad podeljenom radnom snagom.

Međutim, dekvalifikacija u naučnom radu dovodi do većeg otuđenja naučnika – direktni proizvođači ne razumeju ceo proces, nemaju nikakvo pravo glasa u vezi sa njegovim ciljevima i metodama njihovog postizanja i retko imaju priliku da budu kreativni u svom poslu. Kada rad postane otuđen u ovom smislu, kada je nauka samo posao, povećanje nadzora postaje neophodno. Pritisak tog povećanog nadzora dovodi do dodatnog otuđenja i podstiče korupciju i nezainteresovanost. On takođe prebacuje kontrolu iz ruku naučnika u ruke menadžera. Istraživači, čak i administratori u nauci, više nisu prevashodno odgovorni svojim kolegama, već hijerarhijski višem sloju, onima koji kontrolišu resurse. Jedan od nusproizvoda ovog fenomena je da predlozi istraživanja poslati agencijama za dodelu grantova postaju sve duži, detaljniji i oprezniji i da predstavljaju sve neiskreniji prikaz istraživačkih namera. Dodeljivači novca za istraživanje, želeći da opravdaju svoju odluku, postaju nepoverljiviji i zahtevaju sve više dokumentacije.

Sam naučni rad mora biti proizveden. Cilj univerziteta i stručnih škola jeste da proizvedu različite rangove naučne radne snage po minimalnoj ceni, čime pretvaraju sam obrazovni proces u eksternu službu odeljenjâ za ljudske resurse privatnih preduzeća. Ovo stvara pritisak ekonomske efikasnosti za obrazovne radnike – nemoj da prekvalifikuješ studente, skoncentriši se na ono što moraju da znaju (ono što njihovi poslodavci zahtevaju), skrati trajanje postdiplomskih studija, izbaci što više doktorata sa što manjim troškom. Na nivou osnovnog obrazovanja, ovaj pritisak se pretvara u „ponavljanje osnova“. Utilitaristički pristup nije univerzalan i nije uvek tako sirov. Učitelji često imaju sopstvene ciljeve koji su u konfliktu sa dominantnim društvenim trendovima. Ali čak i inovativniji programi prosto proizvode ljude namenjene fluidnijim zadacima upravljanja i održavanja fleksibilnosti sistema.

Naučnici različito reaguju na ovakvu komodifikaciju. S jedne strane, potpuno je preziru. Mnogi među njima, regrutovani iz srednje klase, izabrali su nauku da bi izbegli svet trgovine. Birali su da se bave vrstom rada čiji je proizvod sušta upotrebna vrednost, vredan sam po sebi, a ne radi novčane razmene. Oni su besni zbog gubitka nekadašnjeg kolektivnog duha i nesebične posvećenosti istini, koji su bili osnivački mitovi nauke iz vremena pre njene komodifikacije. Mrze proletarizaciju naučnog rada i gubitak autonomije i pružaju otpor, na individualistički način, nametanju menadžerske kontrole i birokratskom određivanju vrednosti. Kada se i ujedine, izbegavaju da svoja udruženja nazivaju sindikatima.

S druge strane, naučnici jure da iskoriste nove preduzetničke prilike. Neki od njih, naročito tokom kratkog perioda izobilja u američkoj nauci nakon lansiranja Sputnjika, izabrali su karijeru u nauci kao jednu od više alternativa koje bi im omogućile finansijske i druge beneficije. Oko dve trećine svih aktivnih naučnika u SAD zaposleni su u privatnom sektoru, u kom je ostvarivanje profita eksplicitno naveden cilj.

Tranzicioni položaj naučnika kao sloja profesionalnih intelektualaca koji su u procesu gubljenja svog profesionalnog statusa i uklapanja u strukture kapitalizma zaoštrava protivrečnost između njihovih ideoloških pozicija i njihove društvene delatnosti. Ona varira od odlučnih istupa u prilog individualnoj odgovornosti i slobodi drukčijeg mišljenja, preko oprezne kritike i kalkulisane nezainteresovanosti, do poslušničkog ulizivanja; od elitističkog otpora birokratizaciji i proletarizaciji, preko realnog ili čak oduševljenog učešća u novom poretku, do saveza sa drugim otuđenim delovima društva u borbi protiv kapitalizma.

Posledično, klasne razlike koje cepaju čitavo društvo seku i kroz rangove naučnika. Većina od oko milion aktivnih naučnika u SAD predstavlja naučni proletarijat; oni prodaju svoj rad i nemaju kontrolu nad njegovim proizvodima. Na suprotnom kraju spektra, naučnu buržoaziju čini ne više od nekoliko hiljada naučnika. Oni ulažu u istraživanja i značajno utiču na smer istraživanja i naučnog razvoja. Između ova dva ekstrema nalazi se sloj sitnoburžoaskih profesionalaca koji rade sami ili u malim grupama na univerzitetima i institutima. Iako motivaciju za svoj rad crpe iz najrazličitijih izvora, njihove aktivnosti sve više zavise od dobijanja novca od državnih agencija, privatnih fondacija ili korporacija. Za njih su istraživački grantovi postali nužnost, a odnos između finansija i istraživanja vremenom se transformisao. Finansije su prvobitno bile način da se omogući istraživanje; međutim, za preduzetnike u nauci, istraživanje je način da se omoguće finansije.

Inputi kapitala u nauku postali su velika grana industrije. Oni uključuju hemikalije, aparature, medijume za rast kultura mikroorganizama, standardizovane sojeve laboratorijskih životinja i naučne informacije. Jedna od posledica toga jeste da je razvoj naučne tehnologije često odvojen od samog naučnog istraživanja kome treba da služi. Tehnologija ne nastaje da bi se našao najjeftiniji i najbolji način da se izučava priroda, već zarad ostvarivanja profita na određenom tržištu.

U zemljama Trećeg sveta, predstavnici prodaje urgiraju nove naučne institute da nabave „najbolju“ i „najmoderniju“ opremu mnogo pre nego što oni obezbede dostupnost rezervnih delova, servisa za popravku ili pouzdanih izvora električne energije. Predsednik države će se pojaviti na puštanju u pogon najnovijeg elektroencefalograma u psihijatrijskom institutu, ali ne i na eksperimentu koji koristi kante kaše od banane za posmatranje vinskih mušica. Mnogo je veća vest osnovati institut nego održavati ga. Zbog toga sada postoji duga tradicija priča o neiskorišćenim, razrušenim i napuštenim institutima u tropima.

Trenutno radno mesto jednog aktivnog naučnika u SAD košta oko 100.000 dolara godišnje, što je jednako platama otprilike petoro industrijskih ili uslužnih radnika. U zemljama Trećeg sveta plate naučnika su niže, ali oprema i pribor koštaju više, a infrastruktura je često nepostojeća. Ponekad je potreban rad 50 ili više radnika da bi se napravili resursi za rad jednog naučnika.

Naučne časopise izvorno su objavljivala naučna društva kao zamenu za ličnu komunikaciju. Međutim, danas su izdavačke kuće ušle u posao objavljivanja naučnih knjiga i žurnala. Njihovi predstavnici često laskaju naučnicima i nagovaraju ih da napišu novi udžbenik, na primer iz populacione genetike, zato što „već imamo uspešna izdanja iz molekularne genetike i genetike razvića i ovo bi se baš lepo uklopilo“. Današnja izdanja zavise od potrebe izdavača ili urednika da popune ediciju, te potrebe autora da objavi dovoljan broj naučnih radova da bi bio unapređen u više zvanje, našao novi posao ili dobio povišicu. Retko kada se iko zapita, „Da li je ovo izdanje potrebno?“. Zbog toga je veliki deo često spominjane eksplozije informacija u stvarnosti samo eksplozija šuma.

Komodifikacija univerzitetske nauke rezultat je finansijskih potreba samih univerziteta. Oni naučnike vide kao investiciju na četiri načina: za dobijanje finansijskih sredstava od države i korporacija; za pretvaranje naučnih radova u novinske članke i prestiža u donacije; za podizanje „ranga“ univerziteta, a samim tim i cene školarine; i, naposletku, za udele u patentima za pronalaske koje su napravili njihovi zaposleni. Kao posledica toga, raspodela sredstava u okviru univerziteta zavisi od prestiža različitih programa i njihovih kapaciteta za zaradu. Naučnici na brojnim univerzitetima često pominju da su pod pritiskom uprave da se prebace na unosnija istraživanja, kao što je genetički inženjering.

Uslovi u kojima naučnici rade u kapitalističkoj privredi pojačavaju uverenja i stavove koje oni usvajaju iz opšte liberalno-konzervativne tradicije. Iako postoji širok dijapazon uverenja među naučnicima, i bez obzira na protivrečne ideje koje svi imamo, u nauci postoji koherentna implicitna ideologija koju sasvim opravdano možemo nazvati buržoaskom. Ona sadrži sledeće karakteristike:

Individualizam. Buržoaski atomistički pogled na društvo, kada se koristi u nauci, smatra da se progres dešava zahvaljujući nekolicini pojedinaca (a ti pojedinci smo sasvim slučajno „mi“). Naučnici vide sebe kao slobodne agente koji slobodno prate svoja interesovanja. „Kao što je astronomiji bilo teško da prizna kretanje Zemlje, jer bi se odrekla neposrednog osećanja da je Zemlja nepomična i takvog istog osećanja da se planete kreću, tako je teško istoriji da prizna da su ličnosti potčinjene zakonima prostora, vremena i uzroka, jer bi se odrekla neposrednog saznanja da je ličnost nezavisna“ (Tolstoj, Rat i mir). Osećaj nezavisnosti nigde nije jači niti okrutnije varljiv nego među intelektualcima.

Individualizam u nauci pomaže u stvaranju rasprostranjenog verovanja da su osobine populacija prosto izvodljive iz izolovanih atoma (gena) koji sačinjavaju datu populaciju ili društvo. On takođe uzdiže lično iskustvo karijerističke ambicije u „otkrivanje“ sebičnosti kao zakona evolucije. Ključni element individualističke ideologije je odbijanje nje kao ideologije.

Elitizam. Pretpostavka superiornosti male grupe intelektualaca često dovodi do ubeđenja da preživljavanje ljudskog roda zavisi od sposobnosti te manjine da ostatak čovečanstva nagovori da radi ono što je dobro za njega. Ova sklonost je naročito uočljiva u naučnofantastičnim pričama o otporu političkoj opresiji, u kojima se nekolicina predanih naučnika udružuje da bi nadmudrila vladare. Ovakav elitizam je duboko antidemokratski, vodi kultu stručnosti, estetskom odobravanju manipulacije i preziru prema onima koji ne prate pravila akademije, što često osnažuje rasizam i seksizam. Odbacivanje narodnog znanja doprinelo je katastrofama u poljoprivredi. Elitistički pogled podržava menadžerski pristup upravljanju intelektualnim životom i vidi kooptivnu autoselekciju akademika i korporativne elite kao razuman način da se vodi ljudsko društvo.

U unutrašnjim teorijskim problemima nauke, elitizam može doprineti verovanju u hijerarhijsku organizaciju i potrazi za odlučujućim faktorom koji se uklapa u redukcionistički pogled na svet, što usporava proučavanje recipročno međuzavisnih sistema, a favorizuje model „lanca komande“ u genetici, društvu i čak ekosistemima. Dok individualistička perspektiva pogoduje modelu sveta u kome su delovi (recimo vrste u ekosistemu) suštinski međusobno nezavisni, elitistička paradigma postavlja model koji isključuje mogućnost autonomije.

Pragmatizam. U ideologiji Zapada „pragmatično“ je termin hvale, dok je „ideološko“ pogrdan. Za naučnike, pragmatično znači prihvatiti granice koje postavljaju komodifikacija i specijalizacija. Ono znači da radiš posao i da ne pitaš zašto, što je ideja ovekovečena u pesmi Toma Lerera poznatom nemačkom raketnom inženjeru: „’Nakon što rakete polete, koga briga gde će da slete? To nije moj odsek!’, kaže Verner fon Braun“. Budući da je glavni način za naučnike da utiču na politiku kroz savetovanje „donosilaca odluka“, biti efektivan zahteva održati svoj kredibilitet. Zato sam savet mora biti ograničen okvirima onoga što je prihvatljivo; strah od podignute obrve koja oduzima kredibilitet ne dovodi prosto do obazrivosti pri savetovanju, već takođe, vremenom, ograničava intelektualni horizont samih savetnika. U očima pragmatičara, jaka osećanja prema nepravdi u društvenim odnosima nužno bude sumnju ideološke ostrašćenosti, koja je znak nezrelosti, za razliku od akademske detaširanosti.

Razdvajanje razmišljanja i osećanja. Naučnici su nekada morali da vode borbu da bi ustanovili princip da sve tvrdnje o svetu moraju biti podržane dokazima. Nedopustivo je da na ishod bilo kog naučnog neslaganja utiču bilo pozivanje na autoritet ili lične želje. Dakle, izvesna mera razdvajanja razmišljanja i osećanja bila je potrebna da se ustanovi legitimitet nauke. Međutim, nakon što je postalo apsolutno, to razdvajanje počelo je da bude prepreka svesnoj naučnoj praksi. Ono skriva izvore naših preferencija o tome kuda ćemo usmeriti istraživanje ili koje ćemo metode koristiti; nameće formalistički uvod naučnim radovima, pretvarajući se da uklanja naučnika iz njegovog kreativnog rada bednom metodom izbegavanja zamenica u prvom licu i primenom gramatičke forme koju je Suzan Grifit opisala kao bezlični pasiv. Još važnije, nakon što se pitanja o činjenicama formalno odvoje od pitanja o vrednostima, nije lako ponovo ih povezati. Dok filozofi posvećuju svoje živote pokušajima da povežu „jeste“ i „treba“, naučnici su slobodni da prave razne vrste oružja, dok ih bezlični pojmovi kao što su „isplativost“, „koeficijent smrtnosti“ itd. štite od priznavanja posledica proizvoda svog rada.

Naposletku, navodna superiornost razmišljanja nad osećanjem implicira da su oni koji svoja osećanja skrivaju superiorni u odnosu na one koji ih pokazuju. Kao jedan od rezultata toga, žene, koje su u našem društvu socijalizovane da budu osećajne, moraju ili da potiskuju svoja osećanja kako bi im bilo dopušteno da se bave naukom, ili da budu sistematski omalovažavane, kao da biti „emotivniji“ znači biti manje racionalan.

Redukcionizam. Specijalizacija naučnog rada i izdvajanje upravljanja iz istraživačkog procesa stvara model naučne organizacije koji lako može da se tumači kao model za organizaciju celog sveta. Smatra se da priroda prati organizacionu strukturu određene kompanije ili univerziteta, gde su slični fenomeni ujedinjeni pod istim šefom katedre, različiti ali povezani fenomeni su pod istim dekanom, a nepovezanim fenomenima bave se različite škole ili filijale. Stoga se specijalizacija u praksi spaja sa atomističkim individualizmom i ojačava redukcionizam koji i dalje dominira u implicitnoj filozofiji naučnika.

Kao socijalisti mi ne kritikujemo komodifikaciju nauke kako bismo pozvali na povratak u doba pre nego što je nauka postala roba. To bi bio uzaludan pokušaj rekreacije prošlosti, isto kao antimonopolski zakoni koji pokušavaju da ponovo uspostave iste one pređašnje uslove koji su doveli do nastanka samih monopola. Naš cilj je drugačiji. Komodifikacija nauke, odnosno njeno potpuno uvlačenje u kapitalizam, ima ogroman uticaj na naučne aktivnosti i na način na koji naučnici razmišljaju. Negirati njen značaj znači ostati pod njenom kontrolom, a prvi korak ka slobodi je upravo da razumemo to kako naša nesloboda izgleda.

Kao aktivni naučnici, smatramo da je komodifikacija nauke glavni razlog otuđenja većine naučnika od proizvoda njihovog rada. Ona se isprečila između moćnih naučnih uvida i odgovarajućih napredaka u ljudskom blagostanju, često proizvodeći rezultate koji se kose sa izvornom namerom. Postojanje gladi u savremenom svetu nije rezultat nerešivog problema koji odoleva našim najboljim pokušajima, već je poljoprivreda u kapitalističkom svetu primarno posvećena stvaranju profita, a tek posredno prehrani ljudi. Slično tome, zdravstvo je primarno privredna delatnost, dok su mu zdravstvene potrebe ljudi tek sekundarna briga. Iracionalnosti naučno sofisticiranog sveta nisu proizvod manjka inteligencije već postojanja kapitalizma, čiji je nusprodukt uništavanje ljudske inteligencije.

U svetu u kome su neke države raskinule sa kapitalizmom, važno je naglasiti da nauka ne mora da izgleda kao što izgleda danas, da njena trenutna struktura nije proizvod prirode već kapitalizma, i da nije potrebno prihvatiti takav sistem naučnog rada.