Krah rublje: Da li je Zapad porazio Rusiju?[9 min. za čitanje]

Širenje NATO i EU na istok i otpor Rusije je prouzrokovao krizu u Ukrajini. Od tada zaoštrio ekonomski rat zapada protiv Rusije. Proteklih dana je rublja krahirala. Ana Perić analizira tok stvari i pita kuda sve ovo vodi.

Juče je rublja pala na istorijski najnižu tačku od ekonomskog kolapsa 1998. Dolar je u jednom trenutku tokom dana juče vredeo 67 rubalja, pre nego što je akcija Centralne banke zaustavila pad. Rublja se onda vratila na 62 prema dolaru.

Dolar je inače u martu, samo jedan dan pre aneksije Krima od strane Ruske Federacije, vredeo 32 rublje. Ruska valuta je tokom 2014. izgubila 50 odsto svoje vrednosti prema dolaru na svojoj dramatičnoj spirali nadole. Jučerašnji pad je bio najveći jednodnevni pad od ekonomskog kolapsa 1998.

Sinoć je stoga ruska Centralna banka digla kamatnu stopu na 17 odsto, čime se nadala da će stabilizovati valutu, ali čime će gotovo sigurno gurnuti domaću privredu u recesiju, jer se isplati više da se novac ne troši, već drži na računu. Ni taj potez nije uspeo, a rublja je danas u jednom trenutku pala još više: 80 prema dolaru, iako je kasnije opet pala na oko 70.

Ovaj pad u proteklih par dana je usledio sličan pad od pre desetak dana, koji je takođe bio do tada najveći od 1998. Kako stvari stoje, zapadne novine spekulišu da bi dolar mogao da vredi 100 rubalja do kraja 2014. Rusija će skoro sigurno pastu u dublju recesiju nego što predviđaju ruske vlasti.

Državna štednja, pad kupovne moći radnih ljudi i potencijalno rastuća nezaposlenost zaustaviće neprekidni ekonomski rast koji traje već 15 godina. Gotovo sigurno će doći u pitanje Putinova vlast u Rusiji. Da li je sve to rezultat loših ruskih poteza u ekonomiji ili predstavlja ekonomski rat zapada protiv Rusije?

Ruska zavisnost od nafte

Odgovor je i jedno i drugo. Rusija, kao i pre nje Sovjetski savez, zavisi u velikoj meri od izvoza energenata, prvenstveno nafte. Dve trećine ruskog izvoza i polovina budžeta dolazi od taksa na energetske kompanije.

Dok je cena nafte visoka, privreda obeležava rast, kao za vreme Brežnjeva sedamdesetih godina ili Putina dvehiljaditih. Kada je cena nafte drastično niža, kao sredinom osamdesetih ili devedesetih, usledi usporavanje ekonomije i politička nestabilnost, koja je doprinela padu Gorbačova i Jeljcina sa vlasti.

Kada stvari idu dobro, malo je razloga da se išta menja. Rusija je dvehiljaditih izgledala drugačije nego tokom devedesetih. Država se vratila na noge i nije zavisila od oligarha, ruskih tajkuna, koji su često bili guvernatori regiona. Čak je stvorila rezerve od 515 milijardi dolara, za svaki slučaj.

Ona je takođe sprečila je separatističke pokrete potlačenih naroda poput onog u Čečeniji, koji je godinama dovodio u pitanje opstanak Ruske federacije, jer je pokazao da čak mali region može da se prkosi Moskvi bez ozbiljnih posledica. Čak je mogla da vodi ratove van svoje teritorije, poput onog pre šest godina u Gruziji, da pokaže da u njenom dvorištu neće biti zaustavljena. Životni standard je porastao, dok je nezaposlenost opala na 6,5 sa 13 odsto 1998.

Međutim, Rusija je ostala nerazvijena ekonomija, delom zbog zavisnosti od nafte. Ona je decenijama za vreme Sovjetskog saveza bila zatvorena od svetskog tržišta i uživala je u mnoštvu jevtinih prirodnih resursa. Takođe je zbog spoljnih pritisaka bila primorana da ulaže u vojnu industriju, na uštrb domaće potrošnje i razvoja.

Globalizacija proizvodnje i potrošnje sedamdesetih i osamdesetih je pokazala da taj razvojni put zaostaje za zapadnim tržišnim kapitalizmom, te je sovjetska elita pokušala da uvede više tržišnih reformi, poput Kine. U Rusiji to nije uspelo, delom zbog zavisnosti od nafte, koja je u tom periodu reforme koštala premalo da popuni ruski budžet.

Pokušaj ruskih vladara da privatizuju državnu svojinu i otvore ekonomiju je devedesetih dovelo zemlju do propasti. Jedino je oporavak naftnih cena doprineo stabilizaciji za vreme Putina.

Postalo je jasno koliko je iluzorna ruska moć u poređenju sa Amerikom kada je ove godine pala cena nafte. Proteklih dana je pala na najniži nivo od 2009. Očekuje se da će narednih meseci da oscilira oko 60 dolara po barelu nafte. Juče je u jednom trenutku bila 55 dolara.

Po nekim procenama, ruskom budžetu je potrebno da cena bude iznad 72 dolara po barelu kako ne bi bio u minusu. Ona je već godinama iznad 100 dolara, tokom leta je čak bila iznad 110, a ruski budžet za 2015, usvojen pre dve nedelje, pretpostavlja cenu od 100 dolara. Jasno je da rusku ekonomiju čeka veoma težak period iduće godine.

Zapadni ekonomski rat protiv Rusije

Da li je pad u cenama nafte prosto izraz zakona ponude i potrošnje na tržištu? Neki tvrde da je baš tako, jer svetska ekonomija stagnira već godinama. Takođe se očekuje da će novi izvori nafte i gasa u Americi dozvoliti toj zemlji da bude potpuno energetski nezavisna do 2020.

Bušenje škriljaca za gasom („fracking“ na engleskom) je pogotovo popularan metod koji otvara mogućnost za smanjenjem uvoza u mnogim do sada zavisnim zemljama, iako je veoma kontroverzno zbog efekata na prirodu. Zbog toga, tvrdi se, opadaju cene nafte.

Povećanje proizvodnje nafte u SAD se događa takođe zbog eksploatacije novih izvora u Teksasu i Severnoj Dakoti. To ima uticaj na ceo svet. Dok su 2005. godine SAD uvozom pokrivale 60 odsto potreba svoje ekonomije, 2015. će to biti svega 21 odsto. Amerika je dostigla Saudijsku arabiju u proizvodnju sredinom leta.

Takođe kruže glasine da se američki ministar spoljnih poslova Džon Keri dogovorio u septembru sa Saudijskom arabijom, najvećim proizvođačem nafte na svetu, da se cena nafte obori. Saudijska arabija je veliki prijatelj SAD na Bliskom istoku. To je velika zemlja za taj region, ali je ipak mala, sa manje od 30 miliona stanovnika. Uporedimo to sa naftnim takmacima, poput Venecuele sa više od 30 miliona, Irana sa 77,45 miliona ili Rusije sa 143,5 miliona stanovnika.

Jasno je da najveći proizvođač nafte, sa dosta malim stanovništom, može duže da izdrži niske cene. Saudijska arabija je krajem novembra sprečila naftni kartel OPEK, grupu najvećih proizvođača, da smanji proizvodnju, kako bi stabilizovao cenu nafte. Ako SAD sada proizvodi više nafte, a OPEK isto pumpa više nafte na tržište, ne može se reći da je potražnja pala. Naprotiv, moguće je da se radi o ratu između novog proizvođača i starog monopola za tržištem.

Vrlo je verovatno da SAD i Saudijska arabija dele tržište i pokušavaju da istovremeno obore političke konkurente. SAD pokušava da kazni Rusiju zato što je sprečila zapadne integracije Ukrajine, tj, zato što se usprotivila agresivnoj ekspanziji NATO pakta u bivšu sovjetsku teritoriju, dok Saudijska arabija već godinama pokušava da uspostavi svoju hegemoniju na Bliskom istoku i vodi tajni rat protiv Irana, pomažući na primer islamističke pobunjenike protiv pro-iranskog režima u Siriji.

Rusija bi u ovakvim okolnostima mogla da se koristi svetskim tržištem kapitala da odlaže krizu dok ne postane jasno šta se dešava na tržištu nafte. Međutim, Rusija trpi od zapadnih sankcija, koje su uvedene u više navrata, najozbiljnije od kojih su uvedene u julu ove godine. Pored zamrzavanja putovanja i imovine nekih Putinovih saradnika, uvode se zabrane ruskim naftnim kompanijama, bankama i vojnim poduzećima da stupaju na finansijskim tržištima EU, da kupuju određene osetljive tehnologije u domenu energetike i da se prodaje oružje.

Tako se Rusiji onemogućuje savremeno opremljanje vojske i bušenje za novim naftnim i gasnim rezervama. Rusija se nada da će nadoknaditi gubitke savezima sa drugima silama, poput Kine i Turske. Ona se takođe nada iznad svega da pretnjom nestabilnosti političkog i ekonomskog tipa može da podeli Evropsku uniju: kako je i sam predsednik SAD, Barak Obama izjavio, za Ameriku je najbitnije da održi evropsko jedinstvo protiv Rusije u pregovorima oko Ukrajine.

Za sada mu dobro ide, a ruskom predsedniku Vladimiru Putinu mora da se čini da je situacija ozbiljnija nego što se očekivalo.

Loše stanje ruskih finansija

Ruske kompanije moraju da vrate dugove od $650 milijardi, što je više nego što je ostalo u državnim rezervama od nekih 400 milijardi dolara. Samo banke imaju dugove od 192 milijarde dolara. Sve se to nagomilalo od kada se Rusija „otvorila“ zapadu, uništila svoju privredu i ostala zavisna od nafte.

To ne znači da ruske kompanije nemaju gde: imaju, a to je upravo na američko finansijsko tržište. Samo Gasprom je u Americi digao 700 miliona dolara početkom novembra na američkom tržištu, ali po ceni daljeg zaduživanja. Činjenica da se priča da će u Americi da se dignu kamatne stope narednih dana govori o tome da će Rusija samo dublje da se uvlači u dugovanje u stranoj valuti, baš u trenutku kada joj opadaju prihodi u dolarima.

Nije zato čudno da se dižu nacionalističke glasine unutar Kremlja. Traže se mere zatvaranja prema svetskom tržištu, višim vojnim izdacima, daljem protivljenju zapadnoj ekspanziji na ruskim granicama. Opozicija, ruski liberali, iako su zapadno orijentisani, takođe koriste sve šovnisitičkiji jezik, barem na domaćoj sceni, kao što su to radili razni Draškovići, Đinđići i Koštunice za vreme devedesetih u Srbiji.

Rusija svakako ulazi u duboku krizu, što će se verovatno dogoditi i Iranu i Venecueli. Američki pokušaji da se obore neprijateljskve vlasti će nastaviti, raznim agenturama unutar tih zemalja.

Međutim, neće biti bajno ni potencijalnim „pobednicima“. Padajuće cene nafte označavaju da su mnogi koji su krenuli da ulažu pre pada cene nafte mogu da izgube svoje investicije, jer će one vredeti manje što duže padaju cene. To može da dovede do daljih bankrota, bankarskih kriza i besposlice. Ne vidi se lak put iz krize. Krah takmaca poput Rusije može u „pobedničkim“ zemljama da otvori krizu onih koji su u tu zemlju ulagali, poput određenih zapadnih banaka.

Širenje američke hegemonije nije označilo nigde boljitak za običan narod. Dovoljno je da pogledamo Kosovo, Avganistan, Irak i Libiju da vidimo da američka intervencija nije donela mir, demokratiju i blagostanje. Ni standard života u Americi nije bolji nakon svega, već je naprotiv gori. Igra za dominacijom svetskih tržišta i resursa je potpuno nekontrolisana i dešava se na uštrb radnih ljudi širom sveta.

Kapitalistička kriza je otvorila pandorinu kutiju. Kapitali se urušavaju u takmičenju sa drugim kapitalima, organizovanim oko država ili grupa država. Kapitalizam preti da baci sve veće mase ljudi u bedu i u rat. Zato je pogrešno da se oslanjamo na jednu ili drugu veliku silu u njenom borbi za prevlast. Mi naprotiv treba da se borimo za rušenje čitavog takvog sistema koji nas svakodnevno dovodi sve bliže socio-ekonomskoj, ekološkoj i biološkoj katastrofi.