Minimalna zarada: minimum ispod minimuma[3 min. za čitanje]

Naša oktobarska Zoom tribina biće posvećena temi zabrane rada nedeljom u trgovinama, nakon što su se radnici i radnice u Sloveniji izborili za slobodnu nedelju, ali i nakon što je sredinom septembra Socijalno-ekonomski savet doneo odluku o mizernom povećanju minimalne cene rada u Srbiji. Većina zaposlenih u trgovinama prima upravo „minimalac“, zbog čega odluka SES-a usred epidemije kojoj se ne nazire kraj jasno stavlja do znanja koliko je državi, poslodavcima, ali i sindikatima koji bi u SES-u trebalo da se bore za radničke, a ne interese poslodavaca, zapravo stalo do „esencijalnih radnika“ koje su toliko hvalili i slavili. Miljan Jelić povodom odluke o novom-starom „minimalcu“ piše zašto model socijalnog dijaloga ne radi posao, i kako bi trebalo da se borimo za dostojanstvenu minimalnu cenu rada.

Prema septembarskoj odluci Socijalno-ekonomskog saveta, doći će do uvećanja iznosa minimalne zarade za 6,6%. To znači da će minimalna zarada za narednu godinu iznositi 32.126 dinara. Ovo je skromno uvećanje u odnosu na prethodni iznos minimalne zarade (oko 30.000 dinara).

Uostalom, sam Vučić je prethodno najavio mogućno povećanje za 2.000 dinara.

Teško da je ovo put za dostizanje cilja da prosečna plata iznosi 900 evra, kako to saopštava ministar finansija Siniša Mali, a prema zacrtanom planu za 2025. godinu.

Lepa želja reprezentativnih sindikata bila je da se dostigne iznos koji bi pokrio minimalnu potrošačku korpu, s tim što su sindikati bili spremni da prihvate i niže uvećanje, ali ne niže od 34.000–35.000 dinara. Doduše, sindikati su najpre tražili 37.500 dinara. Dalje, predsednik UGS Nezavisnost, Zoran Stojiljković, naveo je da „svaki rad koji to jeste ne bi trebalo da se obavlja bez 37.000 dinara.“ Sindikati su unapred otkrili svoje „crvene linije“, i iskazali spremnost da se ide niže od dogovora da se 2021. godine izjednači minimalna cena rada sa iznosom minimalne potrošačke korpe (37.500 dinara).

Predstojeća ekonomska kriza, aktuelna zdravstvena kriza, kao i pritisak poslodavačkih organizacija i države u tripartitnom Socijalno-ekonomskom savetu, uslovili su ponovnu blokadu i odsustvo  konsenzusa. Na kraju je država izašla sa svojim predlogom (to je predlog navedenog povećanja), a „odluku treba da potvrdi Vlada Srbije“.

Očigledno je da je takozvani „socijalni dijalog“ mrtav i da postupak pregovora i utvrđivanja iznosa minimalne cene rada ima samo protokolarnu funkciju, a koja se ni sama ne poštuje. Koju to „odluku“ treba da potvrdi Vlada, ako konsenzusa nema?

Poslodavcima je, sa druge strane, obećano uvećanje neoporezivog iznosa zarada sa 16.300 na 18.300 dinara.

Ovde je jedini gubitnik radnička klasa Srbije – nije postignut dogovoreni cilj usklađivanja sa minimalnom potrošačkom korpom.

Više faktora je uticalo na ovakav, loš rezultat „pregovora“. Prvo, jasno je da ekonomska i zdravstvena kriza predstavljaju dodatan pritisak za sindikalne centrale od kojih se očekuje da se ponašaju „odgovorno“. Sa druge strane, kao i do sada, minimalistički zahtevi i očekivanja rukovodstava reprezentativnih sindikata, kao i odsustvo vaninstitucionalnog pritiska (protesti, štrajkovi), doveli su do ponovnog povlačenja pred državom i poslodavcima, a na štetu svih nas.

Kao i godinama unazad, a usled blokade SES-a, država je ta koja donosi odluku o minimalnoj ceni rada.

Da bi se ovakvi ishodi izbegli, potrebno je da se napusti „peticionaška“ politika u tripartitnim telima, te da se pribegne i drugim legitimnim metodama radničke borbe, kao što su demonstracije, kako bi se izvršio pritisak na institucije i popravio položaj radničkih pregovaračkih timova (ne samo po pitanju „minimalca“). Drugo, pregovori oko minimalne cene rada moraju biti inkluzivni – ne mogu se ograničavati samo na reprezentativne sindikate, već i na ostale sindikalne centrale, te uključiti i druga udruženja radnica i radnika, ženske organizacije, te omladinske i kulturne grupe.

Na ovaj način, tema „minimalca“ prestaje da bude neka udaljena tema koja se jednom godišnje pokreće i pregovara iza zatvorenih vrata kabineta, već postaje opštedruštveno pitanje. Na taj način bi se i lakše podigli skromni zahtevi i tražilo značajno, kvalitativno povećanje minimalne cene rada, a od čijeg povećanja korist ima celokupni radni narod.