Pandemija u kapitalizmu: izbor između profita i života[2 min. za čitanje]

Svetska zdravstvena organizacija juče je zvanično proglasila pandemiju izazvanu novim koronavirusom. Srbija je među državama koje kaskaju u reakciji na širenje virusa, pa Covid-19 tek što je proglasila zaraznom bolešću.

Na svima nama sada je da se borimo jedni za druge, jer se država neće – barem ne bez pritisaka – boriti za nas. Budući da je proglašena pandemija, cilj je da se širenje zaraze uspori. Ako ste studenti i zaposleni na fakultetima, organizujte pritisak da se nastava uživo obustavi, a njeno održavanje ili odloži ili prebaci na onlajn kanale. Ako ste radnici na drugim radnim mestima, organizujte se sa svojim kolegama i zahtevajte obustavu rada ili rad od kuće. Svođenje interakcija u javnosti na minimum pokazuje se kao najefektivnija mera u usporavanju širenja zaraze. Pomislimo samo koliko vremena u proseku provedemo u prepunom i presporom gradskom prevozu u Beogradu, pa je jasno koliko i jedna tipična vožnja autobusom uvećava rizik od zaraze.

Ova pandemija možda najplastičnije pokazuje koliko je svetski kapitalizam truo, nečovečan i neodrživ sistem. Šanse su velike da će posledice zaraze novim koronavirusom predstavljati okidač za novu ekonomsku krizu. Vlade koje u svakoj drugoj prilici insistiraju da nema alternative merama „štednje“, jer „nema novca“ – sem za spasavanje bankrotiranih banaka – sada odjednom ukidaju plaćanje različitih dažbina i najavljuju privremenu obustavu mera „štednje“: jer čak ni vladajuća klasa nije otporna na pandemiju, a ipak želi da se spase.

Istovremeno, evropske desničarske vlade i partije koriste priliku da za širenje novog koronavirusa optuže izbeglice sa Bliskog istoka – iako je Iran jedina bliskoistočna zemlja u kojoj je koronavirus u ozbiljnoj ekspanziji, a broj izbeglica i migranata iz Irana je zanemarljiv – i da privremenu zabranu ili ograničavanje javnih okupljanja zloupotrebe za suzbijanje demokratskih sloboda. Protiv ovih podmetanja politike „tvrđave Evrope“ kao neizbežne i ugrožavanja demokratskih sloboda „za opšte dobro“ moramo se boriti kao i protiv do juče neupitnih mera „štednje“.

Ova pandemija zato predstavlja ne samo doba u kojem treba da budemo uzajamno odgovorniji i solidarniji – naročito u zemljama sa potkapaciranim zdravstvenim kapacitetima, kakva je naša – već i priliku za radikalne zahteve protiv sistema koji tvrdi da nema alternativu. Od NE prisiljavanju na rad kako profiti kompanija ne bi bili ugroženi, do NE prisilnim iseljenjima i izbacivanju ekonomski ugroženih, nemoćnih i bolesnih ljudi na ulicu. Od NE poskupljivanju osnovnih higijenskih i zaštitnih sredstava, do DA širenju besplatne zdravstvene nege i zaštite, kako bi svi mogli da je dobiju i kako bi se širenje zaraze usporilo. Od NE sistemu koji prioritet daje spasavanju svetskog finansijskog sektora i njegovih mogula, kapitalizmu, do DA sistemu koji prioritet daje spasavanju i poboljšanju kvaliteta ljudskih života, socijalizmu.