Austriju je potreslo nekoliko političkih zemljotresa: od pobede Komunističke partije Austrije u Gracu do pada vlade Sebastijana Kurca. Naš drug Marko Jakšić, student prava u Beču, piše o pozadini ovih procesa i o korisnim iskustvima za balkansku levicu.
Politička sudbina države koja se na našim prostorima često povezuje sa idejom Obećane zemlje, gdje pukim bivstvovanjem na njezinoj teritoriji svi problemi naše balkanske egzistencije automatski nestanu, visi u neizvesnosti. Sa jedne strane, tu je red političkih i korupcijskih skandala Kurzove vladajuće stranke, ÖVP, a s druge iznenadni pomak austrijske politike ulijevo. Šta je pozadina ovih promjena? Jesu li ovo simptomi jednog većeg, europskog previranja politike? Kakvog značaja ovo ima za balkanske države?
Da pođemo od zadnjeg pitanja. Analiza austrijske politike i njezina usporedba sa situacijom u našim balkanskim feudima na prvi pogled se može činiti apsurdnom. Međutim, jedan članak od prije nekoliko godina iz srbijanskog Nedeljnika uspio je da je pruži, usporedbom generalnih trendova, geopolitičke, ali i interne situacije Austrije sa Srbijom – zanemarujući, naravno, veliki jaz u apsolutnim brojevima između ove dvije države. Uprkos njegovom izuzetno buržoaskom, klasičnom pogledu na geopolitiku, ovaj članak me je naveo na razmišljanje.
Naime, Austrija je, kao i Srbija, relativno mala država, sa stanovništvom koje broji između 8 i 10 miliona, bez izlaza na more, sa jako centraliziranom državnom strukturom. Kao i u Srbiji, oko četvrtina cjelokupne populacije Austrije gravitira oko glavnog grada, u kom se naravno nalaze sva ministarstva, kulturne i međunarodne ustanove. Disparitet između Beča i okolice možda nije toliko drastičan kao između Beograda i njegove okoline, no razlika u kvalitetu života je i te kako primjetna u obližnjim gradovima poput Bečkog Novog ili Eisenstadta. Međunarodna preduzeća i investicije su, na drugu ruku, slično kao i u Beogradu ili Zagrebu, isključivo koncentrirani u Beču. Konačno, i povijesni kontekst obje države i njihovih glavnih gradova je markantno sličan: oba grada su se razvila kao metropole i centri velikih multietničkih država, opremljeni sa zavidnom administrativnom infrastrukturom, no sticajem okolnosti su se našli kao prenapuhani glavni gradovi novih, manjih nacionalnih država.
Internopolitička situacija je takođe i te kako slična, pogotovo u pogledu utjecaja vladajućih partija na medije. Odveć je poznato da vladajuća stranka ÖVP izdaje masivne svote novca, finansiranih naravno kroz poreske obveznike, u vidu medijskih inserata (čak i do 1.1 milijuna eura godišnje). Ovi se koriste za različite usluge u sklopu medija: nekoliko minuta više o tome kako je Kurz zatvorio balkansku rutu, nekoliko minuta manje o istrazi protiv njegovog ministra finansija zbog primanja mita i utaje poreza. Tokom pada Avganistana u ruke talibana, dok je cijeli svijet brujao zbog ovog debakla, na mnogim desnim austrijskim medijima ova vijest je, usred kontroverzne debate o tome hoće li Austrija deportirati avganistanske migrante nazad u zemlju podrijetla (od EU zemalja, Austrija je bila jedina država koja nije zaustavila deportacije „nelegalnih“ migranata za Bliski istok), stavljena na margine. Naknadno se pisalo samo o spašavanju „austrijskih života“.
Također se mora naglasiti i pooštravanje jezika austrijskih konzervativaca. Nikad prije se nije pričalo o „neomarksistima“, „ljevičarskim elementima u sudstvu i državnom tužilaštvu“ i „socijalističkoj zavjeri koja planira da svrgne demokratski izabranu vlast“, što predstavlja zastrašujući preokret u retorici dosad jako umjerene centar-desnice. Ova promjena proističe kako iz činjenice da se trenutno vodi preko deset istraga protiv prominentnih članova ÖVP-a (od korupcije, nepotizma, do pronevjere javnog novca), tako i zbog krize austrijskog establišmenta zbog jakog lijevog tendiranja austrijske omladine.
Ova generalna zeleno-lijeva tendencija proističe iz dva razloga. Prvi je demografska činjenica da su najveći urbani centri također i domovi više omladine nego što su to ruralne sredine. Okosnica strategije ÖVP-a su upravo tradicionalni glasači demokršćana sa sela (kome pater familias da glas, njega prati i ostatak familije), kao i staro građanstvo (Bürgertum). Većina gradova Austrije ima dugu ljevičarsku tradiciju, pogotovo Beč, gdje je na vlasti od 1919. godine skoro neprekidno ljevica. Pogotovo na univerzitetima je aktivnost raznih lijevih grupa posebno velika, a razni protesti, od onih protiv korupcije do Fridays for Future, predvođeni su od strane mladih. Ovdje se jasno da uvidjeti i potencijal ove motivacije, kao i relativna svijest podmlatka, kako o domaćim, tako i o globalnim problemima.
Možda najšokantnija činjenica mnogim ljudima sa Balkana pošto dođu u Austriju, jeste apsolutna penetracija partijskih „boja“ u sve vidove društvenog života. Iza velike većine organizacija, udruga, pa čak sportskih klubova i studentskih domova (kao u mom slučaju), stoji partija ili posrednička organizacija, zarad skrivanja traga novca. Pitanja da li je neko „tirkizan“, „crven“, „plav“ itd. su svakodnevna pojava. Kumska politika, toliko omražena na Balkanu, ovdje biva formalizirana kroz različite uredbe i zakone, tipa da svaka partija ima pravo da odabere svoje kandidate za Ustavni sud ili recimo da predsjednici Gospodarske i Radničke komore (organi koji međusobno postavljaju plate za različite sektore) moraju biti kandidati predloženi od strane ÖVP-a tj. SPÖ-a. Čak i u studentskom životu, partije se putem svojih omladinsko-studentskih organizacija probijaju u svakodnevicu, gdje je recimo faktički nemoguće biti izabran kao studentski predstavnik ako niste kandidat jedne od ovih organizacija. Ove organizacije također predstavljaju svojevrsnu akademiju za buduće nacionalne političare, pošto su kroz istoriju mnogi predsjednici Nacionalnog studentskog saveza na kraju završili u vladi ili kao predsjednici države.
Izuzetno važno je pomenuti i austrijski ekonomski utjecaj u državama bivše Jugoslavije. Austrija je i dalje najveći investitor u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, tako da nas se njihova politička previranja i te kako indirektno dotiču. Banke i osiguravajuća društva su možda najočigledniji simboli austrijske ekonomske hegemonije, ali bunar ide još dublje kad se uputi u unutrašnju strukturu mnogih međunarodnih preduzeća: Beč je uvijek HQ za sve poslove u Jugoistočnoj Europi.
U vrijeme pisanja ovog članka, jedna sedmica je prošla od Kurzove ostavke, i to upravo zbog skandala u vezi sa medijskim insertima. Naime, ÖVP je preusmjeravao novac iz Ministarstva finansija privatnim institutima/think-tank-ovima, koji su onda kreirali lažne ankete u kojima bi njihova politika bila predstavljena popularnijom nego što to ona uistinu jeste. Također je novcem poreskih obveznika finansiran red različitih, često desno-populističkih medijskih izvora, sa pojačanim prilivom neposredno prije obznanjivanja različitih skandala, kao vid „kontrole štete“.
U samom aktu Kurzove ostavke, kruks njegove ideologije i politike jasno izlazi na vidjelo: umjesto sazivanja novih izbora, kao što je to uradio nakon Ibiza skandala 2019. godine, Kurz se samozadovoljno povukao u Donji dom Austrijskog parlamenta i besramno i otvoreno izjavljuje kako će i dalje biti u bliskom kontaktu sa novim kancelarom i kako će ga usmjeravati. A ko je ovaj novi kancelar? Alexander Schallenberg, čovjek plemićkog podrijetla, bivši ministar vanjskih poslova i pobornik prisilne deportacije — savršen primjer društvenog pedigrea, kojem ÖVP u stvari najviše koristi. A Kurz? Sada pošto je opet samo član parlamenta, uživa zastupnički imunitet, koji se tek parlamentarnom većinom može ukinuti.
„Sistem Kurz“ je fraza koja je nastala doslovce odmah nakon ostavke i dočarava korumpiranu neoliberalnu državu iza države, koja će učiniti sve kako bi se održala na vlasti. No, po svemu sudeći, pokušaj oživljavanja i ponovnog brendiranja nove, mlade, seksi neoliberalne demokršćanske stranke je propao prije i nego što je počeo na europskom nivou. Počevši od Kurza, mnoge partije desnog centra su pokušale da se ponovno otkriju putem novih, mladih lidera, koji su naravno mnogo spretniji i vještiji u korišćenju socijalnih mreža i ostalih dogodovština današnjice. Ovi pokreti su propali u nizu država, Francuskoj, Njemačkoj, a sad i u njihovom izvoru, Austriji, kako zbog niza sličnih skandala, tako i zbog pandemije. Kroz Covid-19 krizu su mnogi ljudi uvidjeli sistemske probleme na koje je ljevica širom Europe već godinama ukazivala, pogotovo u oblastima zdravstva i stanovanja. Ovome svjedoče stagnacija i gubici neoliberalnih stranki u Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj.
Ipak, naravno, treba spomenuti i pad pojedinih lijevih partija u Europi, prije svega španjolski Podemos i njemački Linke. Uzroci ovih događaja su mnogobrojni, a mnogi analitičari navode preveliki angažman ovih stranaka u nacionalnoj parlamentarnoj politici i zanemarivanje lokalnih baza podrške. Uistinu, obje ove partije su svoj najstručniji i najaktivniji kadar smjestili u nacionalno zakonodavstvo ili vladu (u slučaju Podemosa). Njihova kompetentnost i iskustvo bivaju razvođeni i ograničeni u ovakvim sredinama, tako što su svedeni na davanje puke kritike vladajućih partija (što istovremeno i svaka druga opoziciona stranka radi) ili su prisiljeni na kompromise sa ostalim partijama u koaliciji, čime se i idejni partijski program gubi. Istovremeno, kontakt sa narodom se gubi, jer ove partije ne posjeduju toliko razrađenu infrastrukturu i kadar kao one što su institucionalizirane. Kao pobjednici stoje partije lijevog centra i zeleni, koji sa relativno malo truda dobijaju disproporcionalno mnogo glasova, kako zahvaljujući vjetrovima doba u kojem živimo, tako i relativno skromnim i plauzibilnim izbornim obećanjima.
Naposljetku treba pomenuti i drugu stranu novčića i jedno od najvećih iznenađenja ove godine: pobjedu Komunističke partije u Grazu i poduplavanje komunističkih zastupnika u Landtag-u (regionalnoj skupštini) u Linzu. „Staljingraz“ je oduvijek bio bastion KPÖ-a u Austriji, a pokrajina Štajerska istorijski je imala proporcionalno najviše komunističkih zastupnika u svom Landtag-u. Desni mediji ovo često pripisuju činjenici da je Graz pun studenata i migranata iz ex-Jugoslavije, koji onda potiskuju glasove prave i čestite radničke klase, koja naravno glasa za ÖVP. No, kontinualnim marljivim radom, KPÖ u Grazu pod Elke Kahr je izgradio bazu birača, koji su od ove zaboravljene partije napravili igrača makar na regionalnom nivou.
Partija je uvijek stavljala lokalnu politiku na prvo mjesto, jer je uvidjela da je najbolji način za pridobijanje podrške relativno suzdržane i nemilitantne populacije organizacija i sprovođenje konkretnih akcija na mikro-nivou. U ovo spada blokiranje deložacija, zbrinjavanje beskućnika, davanje pomoći studentima, organiziranje i borba za jeftini smještaj, osnivanje javnih kuhinja, uspostavljanje nezavisnih socijalnih usluga itd. Svi njezini članovi koji su izabrani na javne pozicije već dugi niz godina doniraju 80% svojih prihoda partiji. Upravo tokom vrhunca pandemije se KPÖ pokazala kao zaštitnik radničke klase, tako što je mobilizirala sva svoja sredstva kako bi se produžio moratorij na plaćanje kirija i štrajkovima spriječilo otpuštanje radnika iz mnogih oportunističkih preduzeća. Od kolega sa naših prostora koji studiraju u Grazu sam također čuo da su se izuzetno kvalitetno angažirali oko stranih studenata, pružajući savjete i pomoć ovoj mnogobrojnoj, a zaboravljenoj grupi ljudi tokom pandemije.
Iako daleko od svojih revolucionarnih korijena, KPÖ i dalje nudi izuzetno vrijedan uvid u to kako djelovanje na lokalnom nivou dovodi do popularizacije lijevih pokreta u široj javnosti i kako aktivna participacija u izbornom sistemu i dalje može da ima pozitivne rezultate za ovakve pokrete. „Graznost“ je izazvala mali politički zemljotres u Austriji, prekinuvši neprestanu osamnaestogodišnju vlast ÖVP-a u ovom gradu. KPÖ je trenutno jedina otvoreno komunistička partija u Zapadnoj Europi da je na vlasti u jednom gradu i publicitet koji je dobila ne samo ta partija, već i ostali ljevičarski pokreti u Austriji će sigurno rasti kroz naredne godine.
Konačno, koji je značaj svega ovoga za prostor Balkana? Pored činjenice da izuzetno veliki broj naših sunarodnjaka živi u Austriji i da je njihov ekonomski doprinos u vidu priliva novca za naš region od (tragikomično) krucijalne važnosti i generalnog utjecaja Austrije na našu ekonomiju, austrijska politička kultura ima mnoge sličnosti sa našom i samim tim može da bude, ako ne uzor, onda makar od interesa sa politički angažman na Balkanu. Austrijski narod, iako mahom politički inertan, trenutno posjeduje zavidno visoku energiju i voljnost za proteste i radikalne političke promjene. Iako je ovo među omladinom prouzrokovano klimatskim promjenama, ovaj sentiment se pažljivim usmjeravanjem i te kako može pretvoriti u energiju snažnog lijevog bloka društva.
Političke grupacije na sveučilištima, iako umnogome fundament daljim političkim karijerama individua u nekoj od institucionaliziranih stranaka, približuju ljevičarske ideje prosječnom studentu, u vidu raznih radionica, druženja i inicijativa, koje za teme imaju velikim dijelom svakodnevne probleme svih studenata. Dijeljenje letaka, jednostavne parole i moderna estetika su ključ zadobijanja pažnje prosječnog studenta. Primjera radi, VSSTÖ (Savez socijalističkih studenata) je neposredno povodom Kurzove ostavke organizirao veliku studentsku žurku na splavu na Dunavskom kanalu u Beču, koja je privukla nebrojenu omladinu. Ove organizacije, iako mnogobrojne, također imaju razvijenu međusobnu mrežu. Nerijetko se više od pet-šest ovih grupa mogu uvidjeti na raznim protestima, koje je druga organizacija započela i organizirala. Solidarnost uprkos ideološkim neizmiricama.
Konačno, tu je i djelovanje na lokalnom nivou zarad dobijanja lokalne baze podrške. Ulazak u parlament i pobjede na izborima ne smiju biti posmatrane kao cilj, već kao jako korisna nuspojava angažiranog djelovanja lijeve organizacije. KPÖ u Grazu pruža izuzetno vrijednu poruku o tome kako se organski gradi lijevi pokret — malim koracima i direktnim akcijama. Teorija i ideološki detalji su postavljeni na zadnje sjedište i predstavljaju temu sa kojima se samo aktivni članovi trebaju zabavljati. U prvom planu su konkretne akcije koje za cilj imaju poboljšavanje svakodnevice ljudi, neovisno o izbornim ciklusima.
Iako se po mnogim stavkama već nalazimo u postmodernoj distopiji, treba obratiti pažnju da mnoge dobre promjene dolaze upravo na najmanjem nivou, u grupama, udrugama, zajednicama, selima i gradovima, kako u svijetu, tako i kod nas. Stoga se i od tamo treba krenuti sa internacionalnim radničkim pokretom: od kolega studenata, teretane, komšiluka, sela ili grada.