Sećanje na Filipa Filipovića[4 min. za čitanje]

Na jučerašnji dan pre osamdeset godina, u Sovjetskom Savezu ubijen je Filip Filipović. Njegova životna priča i njegova smrt svedoče o usponu i padu komunističkog pokreta u Srbiji i Jugoslaviji tokom prve polovine dvadesetog veka.

Rođen u Čačku 21. juna 1878. godine, Filipović je bio deo druge generacije jugoslovenskih socijalista. Na njega su uticale i ideje marksista, poput Tucovića, i utopijskih socijalista, poput Vase Pelagića. Na beogradsku Visoku školu upisuje se 1897. godine i iste godine postaje član Radničkog kluba.

Dve godine potom, usled političkog progona, morao je da beži iz Srbije. Završio je u Rusiji i upisao je studije matematike u Petrogradu. Učestvovao je u Prvoj ruskoj revoluciji 1905. godine i priključio se boljševicima. Nakon poraza revolucije, radio je kao profesionalni revolucionar i redovno slao dopise iz Rusije za Tucovićeve „Radničke novine“.

Godine 1912. vratio se u Srbiju i nedugo potom izabran je u Centralni komitet Srpske socijaldemokratske partije. Uređivao je novine i bavio se antiratnom aktivnošću. Uhapšen je tokom okupacije Srbije, ali je na zahtev austrijskih socijaldemokrata interniran u okolini Beča 1916. godine. Pušten je na slobodu 1918. godine i vratio se u novoformiranu Kraljevinu SHS preko Mađarske.

Tokom jednogodišnjeg putovanja nazad u zemlju, učestvovao je u osnivanju komunističkih partija sve tri zemlje kroz koje je prošao: Austrije, Mađarske i Jugoslavije. Na Osnivačkom kongresu Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), izabran je za njenog prvog sekretara. Ubrzo je uhapšen zbog optužbe da planira komunistički prevrat, ali je pušten usled nedostatka dokaza.

Avgusta 1920. godine izabran je za gradonačelnika Beograda, međutim, kralj ga je sprečio da preuzme dužnost. U novembru iste godine izabran je za poslanika KPJ na Ustavotvornoj skupštini. Nakon što je Partija zabranjena, uhapšen je i osuđen na dve godine robije. Nakon puštanja na slobodu, u septembru 1923. godine, postao je predsednik Nezavisne radničke partije Jugoslavije, legalne organizacije KPJ.

U junu 1924. godine otišao je u Moskvu da predstavlja KPJ na Petom kongresu Kominterne. Usled policijskog progona, nikada više nije uspeo da se vrati u svoju zemlju. Postao je službenik Kominterne, radeći u Austriji i Nemačkoj pre nego što se trajno nastanio u SSSR-u. 1926. godine postao je član Prezidijuma Izvršnog komiteta Komunističke internacionale, i ostao je na toj poziciji do 1932. godine.

Za razliku od većine partijskih intelektualaca, držao se dalje od frakcijskih borbi i nije preispitivao partijsku liniju, što mu je omogućilo da 1930. godine bude postavljen za organizacionog sekretara umesto ubijenog Đure Đakovića. Ipak, 1932. godine je bez objašnjenja uklonjen sa svih dužnosti i zabranjen mu je rad u KPJ. Premešten je na rad u Međunarodnom agrarnom institutu Kominterne, gde je radio narednih šest godina. Jedini politički zadatak koji je imao u tom periodu bio je prisustvo Sedmom kongresu Kominterne u svojstvu jugoslovenskog delegata, nakon što je Milan Gorkić uspeo da skine njegovu zabranu rada u Partiji. U februaru 1938. godine, uhapšen je od strane NKVD-a i osuđen na smrt.

Sudbina Filipa Filipovića, jednog od najuglednijih jugoslovenskih revolucionara, slična je sudbini mnogih istaknutih komunista i komunistkinja iz tog vremena. Staljinistička birokratija nije mogla biti mirna sve dok generacija starih revolucionara i revolucionarki koja je imala iskustvo Oktobarske revolucije i rane radničke demokratije nije bila desetkovana. Ostaviti u životu ljude koji su svrgnuli aristokratiju i buržoaziju nije dolazilo u obzir dok se birokratija uspostavljala kao nova vladajuća klasa. Stoga su čak i poslušni stari boljševici poput Filipovića, koji nikada nisu kritikovali liniju partije, a kamoli Staljina, bili smatrani za pretnju. Streljani su nevini i posthumno žigosani kao izdajnici.

Život Filipa Filipovića i drugih Jugoslovena i Jugoslovenki u SSSR-u izbrisani su iz istorije, i samo povremeno korišćeni za legitimizaciju jugoslovenske nezavisnosti od Moskve nakon 1948. godine. Tako su preživeli fragmenti sećanja, poput grafita „Glasajte za Filipa Filipovića“ koji je opstao u centru Beograda, i ulice na Vračaru koja je nosila njegovo ime.

Za razliku od jugoslovenskog perioda, sećanje na Filipa Filipovića danas nije u službi očuvanja postojećeg režima i njegove vladajuće ideologije. Ono je podsetnik na nužnost borbe za socijalizam. Nasleđe tadašnjih komunista i komunistkinja danas treba da služi kao inspiracija – poruka da je bolji svet moguć i da se za njega moramo boriti.