Pandemija je ostavila posledice na praktično sve zemlje sveta – na neke više, na druge manje. U svakoj je pak najteže pogodila radničku klasu. Iako odgovor država nije uvek bio identičan, logika donošenja odluka svugde je bila ista. Slovenija nije izuzetak. O tome na koji način je pandemija uticala na slovenačko društvo i kako je država Slovenija odreagovala, sa lica mesta nam prenosi Kolja Talić.
Prvi slučaj zaraze koronavirusom u Sloveniji potvrđen je 4. marta 2020. godine. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), od posljedica zaraze preminule su ukupno 5084 osobe, dok sveukupni broj zaraženih (od početka širenja virusa) iznosi 338.246. Uprkos kratkoj stagnaciji tokom ljetnih mjeseci, broj zaraženih počeo je naglo rasti krajem ljeta, a prema službenim podacima vlade Slovenije, ovaj broj je 1. novembra iznosio 1136, što je predstavljalo 43% ukupnog broja testiranih (pomoću PCR testa).1Svi statistički podaci o epidemiji odnose se na početak novembra, kada je tekst i napisan. (Prim. ur.)
Ljeto nije bilo ispraćeno samo rastom broja zaraženih i pogoršanjem epidemiološke situacije, već i zaoštravanjem političkog sukoba u državi, kao i izbijanjem protesta prouzrokovanih zaoštravanjem mjera i uvođenjem tzv. PCT (preboljenje – vakcinacija – testiranje) uslova. Ova mjera je stupila na snagu još u avgustu, dok se tokom septembra počela koristiti kao uslov za učestvovanje u manje-više svim aspektima javnog života, s nekoliko izuzetaka. Uvođenje ovakve mjere, predviđene kao način suzbijanja širenja virusa, a ujedno i način poticanja na vakcinaciju, nabasalo je na otpor određenog dijela stanovništva, kao i na jačanje „antivax“ sentimenta u javnosti.
Iako već prisutno, nezadovoljstvo dijela stanovništva poprimilo je nov karakter, a protesti su postali glavno sredstvo za odupiranje zdravstvenim mjerama i ograničenjima, kao i za širenje retorike o „slobodi izbora“. Protesti su se popularizovali, a sukobi na ulicama Ljubljane postajali su sve okrutniji. Suzavac, upotreba vodenih topova, kao i blokada saobraćaja od strane demonstranata postali su prizori koje je bilo moguće vidjeti na ulicama glavnog grada Slovenije. Sukobi između policije i demonstranata odvijali su se još tokom septembra, a jedan od intenzivnijih okršaja prethodio je EU samitu održanom na Brdu kod Kranja, uoči kojeg je policija postavila kontrolne punktove i zatvorila neke od saobraćajnica, te zaustavila dolazak demonstranata iz drugih gradova. Organizatori protesta zasigurno su se okoristili pojačanim medijskim prisustvom povodom samita, a protestne šetnje nastavile su se i kroz čitav mjesec oktobar. Ovakvim šetnjama prisustvovalo je i do nekoliko hiljada ljudi, a „krasile“ su ih nacionalne zastave, transparenti, kao i slogani upereni protiv mjera. Maske je, ipak, bilo skoro nemoguće vidjeti.
Protesti su iznjedrili i nekoliko osoba koje su se postavile na njihovo čelo, prije svega Zorana Stevanovića, predsjednika stranke Resni.ca (Istina), koja je i jedna od glavnih organizatora ovakvih skupova. Stevanović je pred predsjednikom Slovenije zahtijevao ostavku vlade, kao i ukidanje mjera. Iako njihova popularnost postepeno opada, protestne šetnje još uvijek je moguće vidjeti na ulicama Ljubljane, kao i drugih slovenačkih gradova.
Prema Nacionalnom institutu za javno zdravstvo (NIJZ), u Sloveniji je u potpunosti vakcinisano 62,9% cjelokupnog stanovništva, a 53% odraslog stanovništva (18+). U već lošoj epidemiološkoj situaciji, protivljenje mjerama i vakcinaciji ne predstavlja ništa drugo nego prijetnju radnicima, čija je situacija već i te kako loša. Ovakvi i slični zahtjevi nemaju nikakve veze sa slobodom izbora, već predstavljaju antisocijalno ponašanje, koje sa sobom nosi mnoge opasnosti.
Već pomenuta Resni.ca predstavlja novonastalu političku stranku koja za komunikaciju sa sljedbenicima i potencijalnim biračkim tijelom koristi prije svega društvene mreže. Kao temeljne principe predstavljaju već istrošene fraze o borbi protiv korupcije, kao i srednji put između „lijeve i desne strane“. Posebnu pažnju privlače tačke programa fokusirane na smanjenje ili ukidanje oporezivanja. Iako tvrdi suprotno, ova stranka zasigurno ima ulogu u organizaciji protesta, a njeni članovi ulogu mesija novonastalog „slobodarskog pokreta“. Naravno, stranka se dodvoravanjem antivakserskom sentimentu, koji čini jedan od njenih temeljnih postulata, a koji je obuhvatio i dio stanovništva, trudi osigurati i političku podršku na nekom od narednih izbora.
Karakter protesta, kao i zahtjevi koji se na njima iznose, dijametralni su interesima radničke klase, kako zbog antivakserske euforije koju šire, tako i zbog određenih političkih zahtjeva. Ove proteste nikako ne treba zamijeniti s protestnim skupovima koji su počeli marta 2020. godine, a koji se simbolično održavaju i danas. Tadašnje demonstracije nisu bile usredotočene na protivljenje mjerama, već, prije svega, na protivljenje desničarskoj vladi Janeza Janše, poznatog antikomuniste, pri čemu su demonstranti pokazali i daleko veću odgovornost, a protesti imali daleko progresivniji karakter.
Naravno, bitno je napomenuti da loša epidemiološka situacija, nepovjerenje i nezadovoljstvo nisu samo posljedica postupaka pojedinaca i širenja lako dostupne „antivax“ propagande, nego i velikim dijelom direktna posljedica nemogućnosti i nesposobnosti buržoaske države da se izbori s epidemijom, kao i da na vrijeme i na adekvatan način djeluje te informiše mase. Od samog početka epidemije bilo je moguće primijetiti oholost i neodgovornost vlade, kao i iskorištavanje situacije za lične ciljeve pojedinih političara. Vlast se neodgovorno i šarlatanski poigravala s mjerama, koje se, iako nužne, često nisu principijelno sprovodile, a nepoštovanje istih nije nešto što je zaobišlo ministarske kabinete. Vrijeme epidemije iskorišteno je i za različite obračune s protivnicima predsjednika vlade Janeza Janše, poput nevladinih organizacija, kao i za gašenje Autonomne fabrike Rog (Avtonomna tovarna Rog), koja je predstavljala alternativni društveni centar koji je okupljao različite ljevičarske i progresivne skupine.
Zatvaranja i ograničavanje javnog života, kao nužne mjere, jesu popratile razvoj epidemiološke situacije u Sloveniji. S druge strane, došlo je i do ograničenja čisto represivnog karaktera, poput policijskog sata, koji je bio svojevrsna pokazna vježba jačine represivnog aparata države. Ipak, danas, kada četvrti val epidemije obara sve rekorde, mjere ostaju daleko blaže. Samo ispunjavanje već spomenutog PCT uslova kontroliše se djelimično ili se čak uopšte ne kontroliše, a sve ovo se odvija dok se popunjavaju bolnički kapaciteti, kao i kapaciteti intenzivne njege.
Protesti će poslužiti kao veoma dobar paravan pri skrivanju propusta od strane same države. Postavljajući se na stranu suprotnu antivakserskom naboju, vladajući buržoaski političari pokušaće da sakriju svoje lice i postave se kao zaštitnici radničke klase, za koju, kao politički predstavnici kapitala, predstavljaju jednu od najvećih prijetnji. Trenutno, protesti ovakvog i sličnog karaktera, koje je moguće vidjeti diljem svijeta, takođe predstavljaju vrlo ozbiljnu prijetnju po radničku klasu, budući da je ona ta koja je najviše pogođena nedaćama pandemije.
S druge strane, protesti i zaoštravanje sukoba otkrivaju i mlak pristup slovenačke parlamentarne „ljevice“, prije svega stranke Levica, koja se sve više odmiče od smislene kritike kapitalističkog sistema, pa i vlastitog ideala „demokratskog socijalizma“, te koja je zauzela nekritički stav prema protestima na kojima preovladava antivakserski sentiment. Ova stranka sve dublje zalazi u oportunističku borbu za kormilo države, zajedno sa partnerima, među kojima je i stranka socijaldemokrata, kao i stranka LMŠ (Lista Marjana Šarca). Koordinator stranke Levica je, u jednoj od najava sporazuma među ovim strankama, kao skupni sadržilac njihove saradnje naveo borbu za „vladavinu prava, demokratiju i napredak“, te najavio da je vrijeme za vladu koja se ne boji „naroda“ i koja radi za „narod“. Ovakve besadržajne fraze pokazuju nemogućnost ove i sličnih stranaka da zauzmu jasan stav i da se postave na stranu radnika.
Sveopšta politička, zdravstvena i društvena slika u Sloveniji najbolje pokazuju koliko je samoj Sloveniji, kao i čitavom Balkanu, potrebna ozbiljna socijalistička alternativa. Alternativa koja će biti u mogućnosti djelovati za radnike, protiv buržoaske države, a koja se neće skrivati iza političkog oportunizma, već jasno stati iza zahtjeva: promjene odnosa u društvu i rušenja kapitalističkog sistema.