Srbija i NATO: saradljiva neutralnost[7 min. za čitanje]

NATO pokušava da na mala vrata uđe u Srbiju – i tu i ostane. Devetnaest godina kasnije, služi se suptilnijim sredstvima – ne baca bombe, nego organizuje civilne vežbe u saradnji sa MUP-om Srbije.

Juče su u nekoliko gradova u Srbiji – Mladenovcu, Sopotu, Aranđelovcu – počele civilne vežbe pod nazivom „Srbija 2018“. To su do sada najveće vežbe koje organizuje Evroatlantski koordinacioni centar za vanredne situacije NATO-a (EADRCC), u saradnji sa Sektorom za vanredne situacije MUP-a Srbije. Zvanični cilj ovih vežbi je da se pripadnici civilnih službi iz 38 zemalja sveta obuče u saniranju posledica vanrednih situacija.

Malo „nezvaničniji“ cilj je da se svetu, a naročito balkanskom regionu, pokaže da NATO, u pauzama bacanja bombi u „humanitarne“ svrhe, može da pruži naprednu logistiku za nošenje sa prirodnim katastrofama. Vlada Srbije je, sa svoje strane, svesna da bombardovanje baš i nije otkravilo srca stanovništva za ulazak u NATO – naprotiv; ona šalje poruku nadmoćnom zapadnom bloku da mu, iako nije članica, stoji na usluzi, i da će kad-tad, milom ili silom, privoleti narod da pređe preko prošlosti i prigrli budućnost u prestižnom severnoatlantskom klubu.

Da NATO ne uživa naročitu popularnost u Srbiji jasno je ne samo Aleksandru Vučiću, nego i Alijansi. Naročito nakon poražavajućeg ishoda referenduma u Makedoniji održanog 30. septembra, nije naodmet da Zapad malo popravi sliku o sebi na Balkanu. Tako je i generalni sekretar NATO-a, Jens Stoltenberg, 6. oktobra došao u zvaničnu trodnevnu posetu Beogradu. Ko bi mogao bolje da prenese žal zbog bombardovanja, te značaj uloge NATO-a u civilnim operacijama od generalnog sekretara Alijanse koji je prvi sladoled pojeo na zidinama Kalemegdana i kao dete pevao pesmicu „Ringe, ringe raja“?

Samo nekoliko dana pre tople ljudske posete Beogradu, Stoltenberg je na konferenciji za novinare održanoj u Briselu bio daleko oštrijeg jezika, osvrćući se na referendum u Makedoniji. Tada je potvrdio ono što je bilo uveliko jasno već iz samog referendumskog pitanja – jedini cilj „istorijskog“ sporazuma između Zorana Zaeva i Aleksisa Ciprasa, premijera Makedonije i Grčke, jeste da se i Makedonija što pre priključi evroatlantskom bloku koji se neumorno širi na istok. Ovo je uoči referenduma rekao i sam makedonski premijer, potcrtavajući da Makedonija ne menja ime jer to želi, već jer to budućnost u EU i NATO-u nalaže.

Kada se pokazalo da za više od 60% biračkog tela u Makedoniji višestruka uveravanja u svetlu zapadnu budućnost nisu bila dovoljna da se prenebregne manipulativni karakter referendumskog pitanja, Stoltenbergu je preostalo samo jedno: da ogoli manipulativnost NATO-a, EU i njihovih saveznika iz redova balkanskih vladajućih klasa. U tačerijanskom stilu, generalni sekretar NATO-a poručio je da za članstvo Makedonije u Alijansi „ne postoji [druga] alternativa“ do da se u potpunosti prihvati Prespanski sporazum – kao i da je sada na makedonskim „demokratskim institucijama“ da odluče o budućem putu za Makedoniju. Na kraju krajeva, narodna volja iskazana je samo na konsultativnom, a ne na obavezujućem referendumu.

Stoltenberg je iskoristio priliku kako u Briselu, tako i u Beogradu da predstavi NATO kao „porodični krug“ sigurnosti i prosperiteta. I njemu i Vučiću bila su puna usta hvale za civilne vežbe – začudo, vrlo slabo propraćene u domaćim medijima – kao divnu priliku da se učvrste prijateljski odnosi između Srbije i NATO-a. Gde će NATO bolje pokazati svoje humano lice nego u, Stoltenbergovim rečima, „regionu izloženom prirodnim katastrofama“? Ironije li, šumski požari u Grčkoj ovog leta odneli su, prema poslednjim procenama, 99 života – iako je po nizu pokazatelja Grčka „vodeća“ zemlja u balkanskom regionu, i članica NATO-ovog „porodičnog kruga“ praktično od njegovog osnivanja.

Još je ironičnije što je upravo ovaj „odbrambeni“ vojni savez, nastao tokom Hladnog rata kao zapadni štit od „komunističke pretnje“, opravdao svoje postojanje nakon 1991. godine sejanjem humanitarnih katastrofa u navodnom civilnom interesu. Stoltenberg nije propustio da, u svom lamentu nad 1999. godinom, ipak primeti da su namere NATO-a bile čiste – zaštita civilnog stanovništva od Miloševićevog režima. Isto opravdanje čuli smo i sredinom aprila ove godine, kada su SAD, Britanija i Francuska – neke od vodećih članica NATO-a – bombardovale Siriju pod parolom zaštite njenog civilnog stanovništva od režima Bašara el Asada. Većina preostalih članica NATO-a podržala je ovu odluku, donetu mimo međunarodnog prava. Nemačka je čak početkom septembra izjavila da bi se pridružila vojnom savezu triju zemalja ako se ponovo ukaže potreba za bombardovanjem Sirije.

Vojni savez je, doduše, već uveliko tu – sa 29 zemalja-članica i 21 zemljom koja je uključena u program „Partnerstvo za mir“, a među kojima je od decembra 2006. godine i Srbija. NATO se, međutim, neće zaustaviti na tome: cilj mu je da se proširi dalje na istok, i da se dublje ukoreni tamo gde je već pustio korenje – uključujući Balkan. U svojoj ekspanziji na račun starog i relativno slabijeg neprijatelja, Rusije, NATO neće prezati od izazivanja humanitarnih kriza i ratova, kao što je učinio u slučaju Ukrajine 2014. godine.

Iako generalni sekretar NATO-a tvrdi da Brisel nije taj koji može da rešava probleme balkanskog regiona, već je to na samim stanovnicima regiona, višedecenijska praksa NATO-a osporava iskrenost ove tvrdnje. Od bombardovanja 1999. godine, preko uspostavljanja protektorskih režima u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, sve do skorašnjeg makedonskog referenduma, potvrđuje se patronski odnos koji institucije zapadnog imperijalizma održavaju spram balkanskih zemalja i naroda. Vladajuće klase na Balkanu, istovremeno, služe imperijalističkim interesima, a ne interesima stanovništva balkanskih zemalja. Makedonski premijer je, potpisujući Prespanski sporazum, pristao na nepovoljan kompromis sa interesima grčkog nacionalizma i zapadnog imperijalizma, predstavljajući ga kao rešenje višedecenijskog etničkog konflikta i garant novog civilizacijskog uspona Makedonije. Sadašnji predsednik Srbije već godinama zahvaljuje snagama KFOR-a kao čuvarima mira na Kosovu, iako samo prisustvo KFOR-a svedoči o perspektivi koju NATO i „domaće“ vladajuće klase očigledno dele: neko mora da „divlje“ balkanske narode drži na lancu.

Mi, s druge strane, iskreno verujemo da samo solidarnost balkanskih naroda može da izgradi mir na Balkanu. Okviri Evropske unije ili NATO-a samo će suziti našu mogućnost da tu solidarnost gradimo odozdo, zajedno se suprotstavljajući odlukama koje bi za nas krojile velike sile; rešenje, samim tim, ne leži ni u okretanju Rusiji, koja u Srbiji vidi jedno od poslednjih uporišta protiv daljeg širenja NATO-a na istok. Iako Vučić insistira na vojnoj neutralnosti Srbije, a NATO navodno poštuje njenu suverenu državnu volju, činjenica je da Srbija poslednjih nekoliko godina učestvuje u daleko više vojnih vežbi sa NATO-om nego sa Rusijom. O prvim takvim vežbama na teritoriji Srbije, pod nazivom „Regex 18“, domaći mediji pisali su još manje nego o civilnim vežbama koje su u toku.

„Saradljiva neutralnost“ Srbije, međutim, nije ništa drugo do krhko balansiranje u udovoljavanju interesima i Zapada i Rusije – pri čemu se interes NATO-a, kao objektivno snažnije ali i omraženije sile, servisira suptilnije ali postojanije. Posledice te saradljive neutralnosti slamaće se preko leđa onih čije „civilne interese“ imperijalistički blokovi navodno štite – običnog stanovništva koje se zasipa bombama da bi se porazili vladajući režimi, čija se životna primanja režu da bi se punio vojni budžet, stanovništva koje strada u prirodnim nepogodama jer se zarad interesa elita štedelo na javnim servisima, i koje se iznova ubeđuje da mu je potreban „neko iznad“ i „neko spolja“ da bi živelo u miru.

Balkanskim narodima nisu potrebni ni Evropska unija, ni NATO ili Rusija, ni političke vođe koje su „spremne na žrtve“ samo u onom smislu u kom gaze po interesima običnog stanovništva. Potrebna nam je solidarnost u zajedničkoj borbi protiv snaga koje seju razdor, bedu i smrt širom Balkana i sveta. Samo na temeljima te solidarnosti možemo da gradimo istinski mir, jednakost i slobodu. Stoltenbergu, Vučiću i njihovim saveznicima poručujemo samo jedno: napolje sa Balkana!