Uvodna reč[5 min. za čitanje]

Merry Crisis and Happy New Fear! Odličan slogan koji nam dolazi sa grčkih pločnika, na pravi način najavljujući dugo očekivanu, i još duže izbegavanu, 2009. godinu. Prava je šteta što prevod „srećna kriza i srećan novi strah“ ne nosi tu težinu na ovom obodu Balkana. No, ne mari.

U novu godinu smo ušli sa novim restriktivnim budžetom. Knap je bilo, devedeset minuta i probili bi zakonski rok. Neko vreme se potezalo pitanje da li je bolje usvojiti budžet sa repom od 250 amandmana ili preći na privremene pakete ekonomskih mera koji bi organizovali domaću ekonomiju do usvajanja budžeta. Ipak, malo ko je glasno postavio pitanje šta će zapravo biti sa društvom u Srbiji jednom kada se restriktivne mere usvoje, bilo kroz budžet, bilo kroz „pakete mera“.

I zaista, na šta će život ličiti u narednih 365 dana? Otvoreno najavljivanje restriktivnih mera svakako ne uliva nadu, budući da se životni standard u proteklom periodu prilično sunovratio. No, koji je uopšte plan naših vlasti?

Nekoliko unapred zakazanih obaveza odloženo je zbog usvajanja budžeta – među njima i usvajanje izmena zakona o carinskoj tarifi, koje je preduslov za primenu Prelaznog trgovinskog sporazuma sa Evropskom unijom, i odobravanje aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF). U međuvremenu, kao druga vest valjda zbog panike oko budžeta, uz propratna skupštinska tračarenja i čupanja za kosu, Naftna industrija Srbije prodata je ruskom „Gaspromu“.

„Odobravanje aranžmana s MMF-om je odloženo jer je dugo trajalo usaglašavanje budžeta Srbije za narednu godinu, kojim su predviđena sredstva za ugovor s „Fijatom“, i očekujem da će i italijanska kompanija ispuniti svoj deo obaveza”, izjavio je savetnik premijera Cvetkovića, Jurij Barec, za RTS.

Kako stvari stoje, Vlada Srbije je odlučila da po svaku cenu uveri svoje podanike da radi sve što je u njenoj moći da ispuni svoja predizborna obećanja, koja bi trebalo da poboljšaju naš oronuli standard – NIS je otišao, čeka se da Rusi počnu graditi gasovod; budžet je usvojen, još samo da „Fijat“ već jednom otpočne proizvodnju. No, da li će se sve to zauzvrat i desiti više nije njihova stvar. Kriza će moći da nastavi sa vršenjem svoje izgovorne funkcije. Ad infinitum ili ne, to već od njih ne zavisi.

Sa druge strane, dogovor između države, kapitala i sindikalne birokratije pao je u vodu. Kada je reč o stvarnim potezima koje Vlada može da povuče kako bi, koliko toliko, teret krize (i svega ostalog što nije baš kriza, već pre neoliberalni kapitalizam), traga se za lakim bekstvom. Foteljaši iz sindikata se ionako nisu baš najbolje pokazali u borbi za radnička prava, tako da vlast verovatno i ne brine previše da bi neko mogao da joj uništi zabavu.

Protest održan desetog decembra, na kom je trebalo da se pojavi 10,000 ljudi iz cele Srbije, jedva da je okupio nešto preko hiljadu. Pritom ovde govorimo o sindikatu koji je zapravo pretio protestom, a ne o SSSS-u ili nedajbože Nezavisnosti. U prethodnom broju preneli smo izjavu SSSS-ovog Ljubiše Orbovića punu gnušanja nad idejom da bi ljudi trebalo da izađu na ulice i na taj način se izbore za svoja prava. Nakon što su ga Državni Oci poslali nazad na mesto, makar naizgled je promenio ploču.

Čeka se na najveći sindikat da ispuni pretnju i pozove svoje članstvo na ulice.

Pomenutom decembarskom protestu priključila se i grupa studenata sa transparentom „studenti za radnike“. To je svakako prvi i izvanredno bitan korak u ponovnom uspostavljanju vidne veze između studentske i radničke populacije. Ova godina će svakako pružiti neke nove prilike i za mnogo konkretnije činove solidarnosti – na obe strane.

Sa druge strane okeana, dvadesetog dana ovog meseca biće inaugurisan prvi crni predsednik u istoriji Sjedinjenih Američkih Država. Barak Obama zameniće čoveka kome će verovatno jedini plus u biografiji stajati u polju „refleksi“. O Bušu će se verovatno još pisati, međutim sve oči su danas uprte u Obamu.

Prestolonaslednik će imati pune ruke posla – američke trupe iz Iraka valjalo bi delom presuti u Avganistan, tu su i kapitalne investicije namerene da uposle makar jedan deo od nekoliko miliona nezaposlenih Amerikanaca i Amerikanki, a po svemu sudeći sačekaće ga i najnovija eskalacija sukoba na Bliskom Istoku.

U trećem broju Solidarnosti preneli smo tekst koji se bavi njegovim odnosom prema Izraelu i, kako stvari stoje, još na samom početku Obama će morati da napravi odluku – još jedan ratni predsednik ili stvarni zastupnik svojih glasača koji su ga izabrali zbog protivljenja ratu. Kako je to neko nekada rekao, količina nade koja se polaže u osobu, direktno je proporcionalna razočarenju koje potom usledi.

Izraelska vojska proslavila je novu godinu sa malim zakašnjenjem, probivši pojas Gaze i ređajući civilne žrtve po izbegličkim kampovima. O tome nešto više na narednim stranicama.

2009. godina obećava puno posla. Socijalni nemiri koji su proteklih godina tinjali, ove se godine istinski mogu pretvoriti u buktinju. Rat je svuda, iako na svakom mestu ne izbija na površinu i to je sve većem broju ljudi jasno. Nije prošao jedan dan od poslednje invazije na Gazu, a protesti solidarnosti bili su već zakazani širom sveta, pa i u Beogradu. Što se tiče protesta solidarnosti sa ustankom u Grčkoj, to je sada već stara vest. Ono što je svakako manje poznato, a na svojevrstan način uzbudljivo, jeste da su studenti New School-a, čuvenog njujorškog univerziteta, prošlog meseca okupirali svoj fakultet i u proglasu izjavili da to, pored akutnih problema koje hoće da reše, to rade i iz solidarnosti sa koleginicama i kolegama u Grčkoj.

Dve glavne i rastuće pretnje u narednoj godini biće kriza i imperijalistički ratovi. Zbog toga moramo svu energiju usmeriti na mobilisanje što većeg broja ljudi po ovim pitanjima, ali isto tako nastavljamo i sa sopstvenom izgradnjom kako bi sa jasnih revolucionarnih pozicija mogli da sve više utičemo na razvoj anti-kapitalističke svesti kod svih pritisnutih slojeva društva. Zbog toga i ti moraš da se aktiviraš!