Vojskom protiv kulture[6 min. za čitanje]

U šest časova ujutru, 18. aprila 2018, dvadesetak pripadnika vojne policije je, koristeći se pretnjama i nasiljem, izbacilo aktiviste/kinje i umetnike­­/ce iz napuštene zgrade vojnog samačkog hotela u Beogradu, na Donjem Dorćolu, u kome se u toku prethodne sedmice formirao samoorganizovani otvoreni kolektiv „Društveni centar NNK“, nudeći sugrađanima/kama aktivnosti poput književnih i pesničkih večeri, scenskih radionica, razmene knjiga, koncerta popularne muzike, nastupa amaterskog hora, društvene kuhinje, i tako dalje.

Dan ranije, predstavnici/e društvenog centra održali su sastanak sa direktorkom susednog vrtića koja je istakla da je objekat u prethodnom, zapuštenom stanju u kome ga je ostavila vojska predstavljao pretnju po okolinu. Sada desetine vojnih policajaca okružuje praznu zgradu samačkog hotela, pod punom borbenom opremom, čekajući da najamni radnici dođu i izbace knjige, polovne stolice i nova umetnička dela koja su ostala u objektu. Vojska Srbije je, čini se, objavila rat umetnicima/ama.

U podne istoga dana, u Svečanoj sali Rektorata Univerziteta umetnosti, održan je okrugli sto na temu „Konkurs protiv kulture?“, u organizaciji više udruženja, predvođeni asocijacijom Nezavisna kulturna scena Srbije. Kroz diskusiju o rezultatima konkursa grada Beograda za podršku projektima u kulturi zatraženo je poništavanje konkursa i smena sekretarke za kulturu. Otvarajući, kako su naveli, javni govor o netransparentnom i neodgovornom trošenju javnih sredstava u kulturi, organizatori/ke su okupili niz udruženja, asocijacija i institucija koje su javno osudile način sprovođenja i rezultate ovogodišnjeg konkursa.

Ono što slučajni namernik na ovom okruglom stolu, iz žustrih izjava učesnica i učesnika, verovatno ne bi mogao da zaključi jeste da je malo ko bio iznenađen stepenom u kome su rezultati konkursa grada problematični. U čemu je problem sa konkursom? Pa, za početak, u samoj instituciji konkursa. Uveden kao omiljena alatka neoliberalnih menadžera kulture, sa urušavanjem država blagostanja, otvoreni konkursi bi trebalo da omoguće „transparentno“ finansiranje i objektivno odlučivanje o kvalitetu prispelih projekata. Naravno, neoliberalni snovi su uvek nedosanjani. U stvarnosti, konkursi vode urušavanju javnih ustanova kulture, prekarizaciji rada u kulturi i, konačno, siromašenju i materijalnoj bedi kulturnih i umetničkih radnika/ca. Naposletku, a to je vidljivije, a ne prisutno samo u zemljama kao što je Srbija, oni uvode kulturu straha i dovode do nemogućnosti da se u sferi umetnosti i kulture artikulišu iole radikalne političke pozicije.

Do novca koji se obezbeđuje za konkurse najčešće se dolazi smanjivanjem finansiranja javnih institucija kulture, koje zatim ni nemaju pravo da se prijavljuju na iste. Kulturni centar Beograda, na primer, godinama je imao samo jednu osobu koja je radila na muzičkom programu, dok je druga bila delimično (pot)plaćena preko kratkoročnih ugovora i jednokratnih honorara, iako je obavljala redovne poslove – a oni su po pravilu obuhvatali održavanje dva koncerta sedmično. Izvođači/ice su, naravno, dobijali „vidljivost“. Javnim ustanovama kulture praktično je oduzeta njihova osnovna funkcija, a to je da neposredno stupaju u kontakt sa umetnicima/ama i da omogućavaju njihove aktivnosti, posebno kada oni još uvek nisu poznati široj javnosti. Zar neko zaista misli da su anonimne komisije sekretarijata stručnije da procene kvalitet predloženih „projekata“ od ljudi koji zapravo rade u institucijama kulture? I da, kada kažem „omogućavaju aktivnosti“, ja zapravo mislim da ih plaćaju, ne samo da otključaju salu i upale svetlo. Revolucionarni koncept, zar ne?!

Jedna od posledica ovakvog odnosa prema ustanovama kulture jeste da su njihovo mesto delimično zauzele ustanove koje de facto  funkcionišu kao javne – odnosno, rukovode se društvenim interesom u osmišljavaju svojih programa – ali nisu u državnom vlasništvu. Primeri ovakvih institucija u Beogradu su Centar za kulturalnu dekontaminaciju i Kulturni centar REX. Ah da, Kulturni centar REX je prethodne godine morao da se iseli iz prostora u Jevrejskoj ulici, tek stotinak metara od „Društvenog centra NNK“ sa početka ove priče, usled promene vlasničke strukture ovog objekta u kome je od osnivanja, 1994. godine, a njegov nastavak rada bio je neizvestan. Slična sudbina preti i CZKD-u koji će uskoro morati da plaća komercijalnu cenu zakupa denacionalizovanog objekta u Birčaninovoj. Naravno, u oba slučaja, nećemo moći da protestvujemo ispred državnih institucija i tražimo zaštitu ovih ustanova jer one nisu „državne“.

Kada smo tako neprimetno osnovnu aktivnost zaposlenih u javnim (državnim) ustanovama kulture sveli na nivo portira (a za sve ostalo idu na konkurs!), kada smo zapretili svima da moraju da reprodukuju važeću političku ideologiju jer će inače dobiti otkaz (koji će biti uručen tako što neće dobiti „projekat“ koji suštinski pokriva njihove redovne aktivnosti), šta nam preostaje za kraj neoliberalne idile? Znam! Da nateramo radnike/ce da rade bez plate!

Ogroman broj projekata koje Sekretarijat za kulturu „odobrava“ finansiraju se sa manje od 100.000 dinara, neki i sa samo 30.000 dinara. Konkretno, u rezultatima ovogodišnjeg konkursa nalazi se projekat koji predviđa održavanje tri koncerta koji je dobio 50.000 dinara. „Odobravajući“ projekte sa tek toliko novca da (delimično) pokriju minimalne materijalne troškove, mehanizmom otvorenog konkursa vlast zapravo sistemski propisuje besplatan rad radnica i radnika u kulturi i umetnosti – a ako ne besplatan, a onda najčešće ispod minimalne cene rada. Svi mi koji posećujmo umetnička dešavanja u Beogradu znamo da pred kraj godine, odnosno pre roka do kada smo dužni da podnesemo izveštaj o „realizovanim“ projektima, umetnička scena Beograda doslovno eksplodira od događaja sazdanih pre svega na entuzijazmu umetnica i umetnika.  Na istom, ovogodišnjem konkursu, pet, odnosno četiri miliona dinara dobili su Beogradski festival igre (Aja Jung) i „besplatni“ koncert na otvorenom Beogradske filharmonije (Ivan Tasovac). Cenim da je našim čitateljkama i čitaocima dalji komentar nepotreban. Ipak, pitam se, koliko bi umetnika/ca od onih koji će i ove godine svojim neplaćenim radom izneti beogradsku umetničku scenu moglo da plati kartu (pod pretpostavkom da to požele) za festival igre i redovni koncert filharmonije? Najmanje što udruženja predvođena asocijacijom Nezavisna kulturna scena Srbije mogu da učine u ovoj situaciji jeste da svojim zahtevima priključe i zahtev da „odobreni“ projekti sekretarijata za kulturu moraju da dobiju budžet koji će predvideti da rad angažovanih umetnika/ca bude plaćen, cenom koja ne vređa njihovo dostojanstvo, i mi ih ovim pozivamo da to učine.

Veliki broj radnica i radnika u kulturi i umetnosti dobro zna sve ovo o čemu govorim. Oni se više ni ne prijavljuju na konkurse. Neki od njih su se organizovali i pokrenuli Društveni centar NNK. Oni nisu tražili novac, sami su ga prikupili. Oni nisu tražili da neko očisti i otključa salu, sami su je očistili i otključali.

Danas u 18h oni će biti u protestu, na ulici ispred svog centra. Ispred njih biće prazna i zaključana zgrada u državnom vlasništvu. A između, vojnici u punoj ratnoj opremi.