Zaustavimo vladu štednje![5 min. za čitanje]

Kada je ekonomska kriza pristigla u Evropsku uniju uvedne su finansijske reforme kako bi se zadovoljio mastrihtski kriterijum – jedan od neophodnih uslova za sve zemlje članice EU kako bi ušle u Ekonomsku i monetarnu uniju (EMU) i usvojile evro kao valutu. On zahteva da budžetski deficit države ne prelazi tri odsto BDP-a i da ukupan državni dug ne prelazi 60% ukupnog BDP-a. Tako su 2009. godine svim članicama EU predstavljene „mere štednje” koje se moraju ispuniti kako bi se izašlo iz krize, a stubovi na kojima počiva EU ostali netaknuti.

Naravno, stepen strogoće „mera štednje” zavisio je od zaduženja država, razvijenosti privrede i političkih faktora. Kao primer može da posluži Belgija kojoj je predviđen budžetski deficit od šest odsto, a nacinalni dug 96% BDP-a, dok su preporučene „mere štednje” povećanje poreza na penzije, emisiju CO2, povećanje poreza bankama i poskupljenje zdravstvene nege. Bugarskoj, kojoj je predviđen budžetski deficit od 4.7% i nacionalni dug od 14.8% BDP-a, predloženo je smanenje troškova svih ministarstava i smanjenje zaposlenih u javnom sektoru za 10%, kao i zamrzavanje plata u periodu od tri godine.

Sprovođenje ovog plana trebalo je da posluži kao primer zemljama-kandidatima za priključenje EU, a od ispunjavanja bi zavisilo dalje kreditiranje od strane MMF-a i Evropske centralne banke.

Nekoliko godina kasnije, od oktobra 2012. godine, MMF počinje da preispituje da li je to zapravo bio pravi put. Iako se insistira na tome da to nije zvanični stav MMF-a, njihov glavni ekonomista Olivije Blanšar i ekonomista Danijel Li objavili su studiju u kojoj pokazuju da je uvođenje mera štednje još više zadužilo zemlje u kojima su sprovedene.

Oni ne samo da su u obzir uzeli zaduženost Grčke, Portugala, Španije i drugih EU dužničkih ekonomija pre i posle uvođenja „mera štednje”, već su to predstavili preko fiskalnog multiplikatora (odnosa promene nacionalnog dohotka i promene državne potrošnje koja ga izaziva). Glavni problem su, prema ovim ekonomistima, nedovoljno posvećivanje pažnje fiskalnom multiplikatoru i pogrešna pretpostavka da je ovaj faktor iznosio samo 0.6 kada su „mere štednje” uvedene, dok je realno bio znatno veći: od 0.9 do 1.7.

Ovakva startna greška dovela je do promašenih prognoza koje su predskazivale da će Grčka uvođenjem „mera štednje” drastično smanjiti zaduženost, dok će evrozona izaći iz recesije. Ono čemu sada svedočimo je najduža recesija EU od njenog osnivanja: već šesti kvartal zaredom ne beleži se pozitivan ekonomski rast, a kako saopštava Evrostat (Evropska kancelarija za statistiku) u prva tri meseca 2013. godine BDP evrozone pao je za 0.2%.

Devet članica EU već najmanje dva kvartala ne beleže nikakav privredni rast. Zemljama sa ozbiljno posrnulom privredom nedavno se priključila i Francuska, druga najjača ekonomska sila EU. Kako piše Politika: „prema podacima Evrostata, privrede južnog krila evrozone – Grčke, Kipra i Portugalije – urušavaju se najbrže. Italija, treća najjača ekonomija evrozone, zabeležila je u prvom kvartalu 2013. pad BDP-a od 2.1 odsto, Španije i Finske po dva odsto, Češke 1.9 odsto… Sa očekivanim privrednim padom od 0.1 odsto ove godine, evrozona je danas najslabija karika globalne privrede, upozoravaju sa berze u Londonu.”

Srbija se, za razliku od nekih drugih zemalja u regionu, sada po prvi put suočava sa strožim merama štednje. Kako bi počela pregovore o novim kreditima s MMF-om moraće da smanji troškove za plate u javnom sektoru i penzije njihovim rezanjem i zamrzavanjem, povećanjem niže stope PDV-a s osam na 10 odsto i povećanjem starosne granice za odlazak u penziju.

Ovo se pravda time da će bez reformi deficit dostići osam odsto BDP-a, a zaduženost preći 65% BDP-a. Smanjenjem troškova deficit na kraju godine iznosio bi sedam odsto BDP-a. MMF je uradio analizu i pronašao brojna mesta na kojima se može „uštedeti”. To su pre svega uvođenje penala za prevremen odlazak u penziju i izjednačavanje starosne granice za penzionisanje žena i muškaraca. Mogu se ukinuti neke subvencije, poreske olakšice i preispitati lista proizvoda koji se oporezuju po nižoj stopi PDV-a.

Ako se u obzir uzmu insistiranje da je privredni rast Srbije u prvom kvartalu ove godine dva odsto, kao i to da se očekuje njegov dalji rast, i iskustva zemalja koje su prošle kroz ovakve reforme nametnute od strane Trojke i koje su ih uvele u još dublju recesiju, nameće se pitanje: zašto?

U ovakvim uslovima ne treba insistirati na seči budžeta, naprotiv. Realnost je da vladajući krugovi i međunarodni kreditori insistiraju na seči da bi otplatili dugove tajkuna i države i ponovo napunili kase evropskih, a prvenstveno nemačkih, banaka. Iako Srbija nikada nije bila članica evrozone, zvanična monetarna politika je održavanje jakog dinara da bi krediti bili jeftini. To je uništilo privredu koja nije mogla da se takmiči sa razvijenijim privredama EU. Kao i u drugim zemljama evrozone, dolazilo je do deindustrijalizacije, tajkunske špekulacije i dužničke klopke za običnog građanina.

Napustiti ovaj začarani krug znači boriti se za pokret radnih ljudi koji bi zaustavio proces otplate duga i napravio zaokret u zvaničnoj politici. Tako bi se stvorili uslovi za stvaranje političke partije nalik na grčku Sirizu. Umesto dužništva i seče, nova radnička partija treba da zastupa ideje solidarnosti i stimulacije privrede. Nužno je zaustaviti propast industrije.

Stimulisanje preduzeća poput „Jugoremedije”, koja se grčevito bori protiv stečaja u situaciji kada je u apotekama manjak lekova, je održivije rešenje od uvoza lekova putem kredita. Haos neoliberalnih normi stalno nas upozorava na razne ekonomske rizike koji vrebaju pri planiranju budžeta. Zato je bitno otvoriti račune javnosti, nacionalizovati banke, investirati u novu tehnologije i infrastrukturu koji bi omogućili posao i dostojanstvo budućim generacijama i staviti preduzeća pod demokratsku kontrolu i upravu radništva, jer jedino oni koji rade pokazuju spremnost da spašavaju privredu i bore se za očuvanje radnih mesta i otvaranje novih. To je prava alternativa dužnićkoj ekonomiji, seči i besperspektivnosti.