Želim da vas moja smrt razbesni[3 min. za čitanje]

Prevela Marija Miloševski

Prenosimo članak medicinske sestre iz Minesote, Emili Pirskale, koji ogoljava surovu činjenicu iza svih državnih epiteta za herojstvo koji se ovih dana upućuju medicinskom osoblju: medicinski radnici i radnice tretiraju se kao potrošna roba, a aplauzi nisu zamena za pristojnu platu i sigurne uslove rada.

Kako izgleda biti medicinska sestra u pandemiji? Svakoga dana, poput loptice u fliperu, skačem između pet stadijuma tugovanja[1]. Duša mi je umorna i povređena od rikošeta i trzaja.

Poricanje: Sve manje i manje vremena provodim u fazi poricanja. Pa ipak, vidim da su mnogi među mojim najmilijima, među političarima i laicima još uvek zaglavljeni u ovoj fazi.

Bes: Kada se naši stariji i imunokompromitovani[2] sugrađani tretiraju kao „potrošni“ članovi društva; kada se novčanici deoničara smatraju važnijim od ljudskih života; kada pomislim da već decenijama znamo da će doći do pandemije, tada gorim od besa – besa prema sistemu koji profit stavlja iznad zdravlja. To je sistem koji redovno ostaje bez „nužnih“ i „kritičnih“ zaliha. Besna sam zato što znam koliko puta smo iznova ustanovili slabost lanaca nabavke, naročito nakon zemljotresa u Portoriku, a i dalje ništa nije učinjeno kako bi se ti lanci ojačali.

Pregovaranje: Vlasti se cenjkaju oko dostupnosti lanaca nabavke, zanemarujući naučne dokaze. Papirnoj kesi pripisuje se čarobna moć da nekako sačuva maske kojima je već istekao rok trajanja i koje su isprljane. Mere predostrožnosti protiv kapljičnog prenosa bolesti odjednom su zadovoljavajuće i za bolesti koje se prenose vazduhom.

Depresija: Teško mi je jer znam da će moje kolege/inice i prijatelji/ce postati nevoljne žrtve sistema koji na taj način nastavlja svojim putem samouništenja. Žalim i za mnogim ljudima za koje neću imati resurse da ih zbrinem i spasem.

Prihvatanje: Prihvatila sam da ću se u nekom trenutku zaraziti COVID-19. Ne plašim se bolesti. Plašim se da ću zaraziti one koji neće preživeti. Svakodnevno proveravam broj slobodnih bolničkih kreveta i respiratora u našoj državi. Pitam se, hoće li ostati dovoljno resursa za mene ako mi se bolest pogorša?

A onda me neko ponovo označi i pohvali kao „heroinu“ u nekoj od objava na društvenim mrežama, i automatski sam bačena nazad u fliper – moja osećanja rikošetiraju kroz pet faza.

Ako umrem, ne želim da budem upamćena kao heroina.

Želim da moja smrt razbesni i vas.

Želim da politizujete moju smrt. Želim da je upotrebite kao gorivo kako biste zahtevali promene u ovoj industriji, kako biste zahtevali zaštitu, platu od koje može da se živi i sigurne uslove rada za medicinske sestre i za SVE radnike i radnice.

Iskoristite moju smrt za mobilizaciju drugih.

Iskoristite moje ime za pregovaračkim stolom.

Iskoristite ga da posramite one koji su profitirali ili nisu uradili ništa, a nama su ostavili da počistimo nered.

Nemojte reći da je „nebo dobilo anđela“. Recite im da su nemar i pohlepa ubili osobu koja je kao svoj životni poziv odabrala da se posveti saosećanju i službi drugima.

[1] Takozvani Kibler-Ros model, poznat pod nizom drugih naziva (pet stadijuma/faza tugovanja, gubitka, suočavanja sa smrću itd.), predstavlja teoriju američke psihijatarke Elizabet Kibler-Ros, prema kojoj ljudi koji su suočeni sa (vlastitom ili tuđom) smrću ili nekim drugim traumatičnim gubitkom prolaze kroz pet karakterističnih faza, od poricanja do prihvatanja gubitka. (Prim. ur.)

[2] Imunokompromitovani ljudi su oni čija je imunološka reakcija organizma oslabljena ili potpuno nedostaje. (Prim. ur.)