Brazil: drugi krug protiv nove diktature[10 min. za čitanje]

U martu 1933. godine, Adolf Hitler je, nakon neuspelih izbora na kojima nije osvojio većinu, raznim pritiscima izvojevao da bude postavljen za kancelara Vajmarske republike. Ubrzo potom je, uprkos tome što je formalno već bio na vlasti, sproveo mali državni udar i, zaobišavši demokratske procedure, dodao amandman ustavu koji mu je dodelio mnogo veću moć. Ipak, snaga da izvrši ovaj politički manevar nije poticala iz neponovljivosti njegove političke figure, a svakako ni iz ispravnosti njegovih ciljeva – poticala je iz borbi dobijenih na ulicama Nemačke u godinama koje su prethodile. Slično Nemačkoj tridesetih godina prošlog veka, i Brazil se danas nalazi u dubokoj recesiji, gde se ekonomski uslovi za većinu stanovništva svakodnevno pogoršavaju. I Brazilu, kao i Nemačkoj 1933. godine, sada preti opasnost da se na čelu države nađe fašistički vođa.

Ko je, uopšte, Bolsonaro?

Žair Bolsonaro, koji je u prvom krugu predsedničkih izbora osvojio 46% glasova (oko 50 miliona), u nedelju, 28. oktobra mogao bi da bude izabran za predsednika Brazila. Iako su ga neki mediji prozvali „tropskim Trampom“, Bolsonarova politika ide još desnije i ekstremnije od politike američkog predsednika, čija je pobeda krajem 2016. godine ohrabrila desnicu širom sveta i otvorila vrata usponu figura kakva je i Bolsonaro.

Belac, praunuk jednog od Hitlerovih izbeglih vojnika, on otvoreno hvali diktaturu kao način vladanja – žaleći što za skoro dvadeset godina diktature u Brazilu „nije ubijeno više ljudi“. Promovisanje nasilja prema ženama, crncima, LGBTQ+ zajednici, te manjinskim i diskriminisanim zajednicama uopšte deo su standardnog Bolsonarovog repertoara, uklopljeni u viziju Brazila kojim vlada čvrsta, muška, bela, hrišćanska ruka, a gvozdena peta gazi po svima koji ne žele da se prilagode – uključujući sve političke neistomišljenike. Kada se na to doda i Bolsonarov ekonomski plan, Fenix, inspirisan idejama jednog od očeva neoliberalizma Miltona Fridmana, slika neofašističke diktature oživljava pred našim očima.

Kako je socijaldemokratija utrla put Bolsonarovom usponu?

Odakle onda potiče Bolsonarova popularnost među brazilskim narodom? Zbog čega 50 miliona stanovnika i stanovnica Brazila u njemu prepoznaje nosioca promene, i o kakvoj je promeni reč?

Uzrok želje za promenom treba tražiti u recesiji u koju je brazilska ekonomija zapala tokom poslednjih nekoliko godina. Svetska ekonomska kriza na Brazil se odrazila sa zakašnjenjem, delimično usled nerazvijenosti tržišta nekretnina i manje zavisnosti od svetskog tržišta – što podseća na prilike u nekim manje razvijenim zemljama EU. Politički gledano, i u Brazilu se odigrala globalno prisutna kriza centra – ali usled specifičnosti tog centra, i odgovor na političku krizu bio je „na steroidima“.

Naime, u Brazilu je od 2003. godine na vlasti bila partija levog centra, PT (Radnička partija), predvođena najpre Luisom Inasiom Lulom da Silvom (poznatijim jednostavno kao Lula), te Dilmom Rusef. Uspostavljanjem Fome Zero mreže, čiji je najpoznatiji program Bolsa Familia, Brazil je prošao kroz značajne reforme: skoro 30 miliona ljudi izvučeno je iz siromaštva, a broj ekstremno siromašnih ljudi se prepolovio; sprovedeni su veliki projekti socijalnog stanovanja, reformisan je zdravstveni sistem, povećan opšti nivo pismenosti i obrazovanja itd.

Uprkos pohvalnim merama socijalne politike, PT-ovu vladu ne treba idealizovati kao socijalističku – ni Lula ni Dilma nisu sproveli revoluciju, niti su u značajnoj meri približili državni aparat narodu. Lulina zamisao bila je da odlaganjem otvorenog sukoba sa kapitalizmom za kasnije „kupi vreme“ tokom kog će, putem socijalnih mera, izgraditi snažniju klasu koja će potom preuzeti vlast. Ipak, kupujući vreme u okvirima postojećeg sistema, umesto da mu se suprotstavi, Lula je neizbežno počeo da ulazi u saveze sa segmentima vladajuće klase.

Tako je, između ostalog, federacija privatnih banaka stajala iza izbora ministra ekonomije u Lulinoj vladi; kamatne stope držane su visokim, a sprovođena je i politika „štednje“ sa ciljem stvaranja budžetskog suficita. Dilma se nadovezala na tu politiku, a s obzirom na tesnu prednost koju je imala pred izbore za svoj drugi mandat 2014. godine, zaoštrila je režim „štednje“ izlazeći u susret delovima korporativnog sektora – i time kršeći obećanja data narodu.

Lula i Dilma su tako sklopili saveze sa delovima vladajuće klase koji su im, iz sopstvenog interesa, pružili privremenu podršku. No, čim su namirisali opadanje popularnosti PT-a, iskoristili su oslabljenu poziciju partije kako bi najpre zbacili Dilmu s pozicije predsednice (na njeno mesto došao je dotadašnji zamenik predsednice, konzervativac Mišel Temer), a zatim i onemogućili jedinog drugog levičara koji bi na izborima 2018. godine mogao da pobedi, Lulu, da se kandiduje, neosnovano ga uhapsivši zbog navodne korupcije.

Ovaj koordinisani napad buržoazije na izabrane predstavnike radničke klase i siromašnih nije bio organizovan zbog njihove unutrašnje politike, koja je već uveliko izlazila u susret interesima kapitala, već zbog PT-ovog antiimperijalističkog stava. Budući da je Brazil već duboko zadužen kod velikih svetskih banaka, PT se protivi daljem prodiranju krupnog kapitala na još uvek krhko brazilsko tržište; brazilska buržoazija, s druge strane, želi izlazak na svetsko tržište, jer tako dobija prednosti u vidu pristupa brojnim kreditima, kao i drugim manje razvijenim tržištima koja nude jeftinu radnu snagu. Interes međunarodnog kapitala ovde je neosporan.

Socijaldemokratski pristup Lule i Dilme produbio je već postojeću krizu time što se neadekvatno nosio s njom. Nastojeći da zadovolje interese i radničke i vladajuće klase, Lula i Dilma su postepeno pravili sve veće kompromise sa kapitalistima; na kraju su, boreći se da, kao levičarski kandidati, sačuvaju predsedničku fotelju, stvorili neprijatelje s obe strane. PT je tako bio prisiljen da, u jeku kapitalističke krize, poništava pozitivne mere socijalne politike – što, ipak, nije bilo dovoljno da zadovolji apetite kapitalista. Ta kriza levog centra stvorila je uslove u kojima narod želi promenu, a promenu trenutno oličava Žair Bolsonaro – „antikorupcijski“ i „antiestablišment“ kandidat.

Da li je Bolsonaro zaista fašista?

Najveći uspeh elite na ovim izborima verovatno leži u činjenici da je Bolsonaro uspešno predstavljen kao promena nabolje za obične stanovnike i stanovnice Brazila. Ipak, promene u političkoj i ekonomskoj sferi koje Bolsonaro nudi idu na ruku samo eliti. Istorija je pokazala da, u vremenu duboke ekonomske i političke krize, vladajuća klasa poseže za fašističkim sredstvima. Iako treba biti oprezan prilikom određivanja desnih politika kao fašističkih, još je opasnije ignorisati ili negirati fašističke karakteristike pojedinih takvih politika. Kako pokazuje Orlando Hil, politika koju nudi Žair Bolsonaro zadovoljava neke od osnovnih kriterijuma fašističke: od najavljivanja da će, ako stupi na vlast, sprovesti državni udar i zatvoriti kongres, preko veličanja vojne hunte, promocije rasizma i mržnje prema manjinskim i diskriminisanim grupama, do pozivanja na jedinstvo nacije i propagiranja nacionalnog sentimenta.

U kojoj meri će Bolsonaro moći da svoje ideje sprovede u delo – i time se prekvalifikuje iz fašistoidnog kandidata u fašističkog vođu – zavisiće od snage pokreta koji bude imao iza sebe, kao i od podrške elite. Hitler je svoj uspon na vlast bazirao na jurišnim odredima koji su „nepotrebne“ zakonske smetnje uklanjali silom. Bolsonaro, kao senator koji je tokom trideset godina svog bavljenja politikom promenio skoro deset partija, a u trenutnu ušao tek u septembru ove godine, danas nema nikakav sličan odred iza sebe. Ipak, kao bivši vojni kapetan, čiji je zamenik takođe vojno lice, te kao neko ko uživa veliku podršku u uobičajeno konzervativnoj instituciji vojske, uz povlačenje pravih poteza mogao bi da ga stvori.

Elita, s druge strane, može povući podršku Bolsonaru ukoliko proceni da će time sprečiti otvaranje dubljih pitanja i zaoštravanje klasne borbe; ipak, nije isključena mogućnost ni da će Bolsonaro izmaći kontroli elite. Predavši mu deo moći, elita je omogućila Bolsonaru da na videlo iznese njeno najružnije i najopasnije lice. Osvajanje moći od strane progresivnih snaga u brazilskom društvu nužno je da bi se zaustavio napredak fašističke pretnje.

Kojim putem ka pobedi?

Prvi korak u sprečavanju daljeg uspona Bolsonara jeste, naravno, da se spreči njegova pobeda na predsedničkim izborima. Desetine hiljada stanovnika i stanovnica Brazila protestovali su protiv Bolsonara još pre prvog kruga izbora; naročito značajni bili su masovni protesti žena pod parolom Ele Nao („Ne on!“). Masovan, širok i snažan pokret na ulicama ojačao bi Fernanda Hadada, Bolsonarovog protivkandidata u drugom krugu izbora, kog je Lula lično izabrao za svog političkog naslednika. Uz Hadada kao predsednika, prostor za dalje zaoštravanje klasne borbe i osvajanje pobeda za radničku klasu i siromašne bio bi mnogo otvoreniji nego da na vlast dođe fašistoidni kandidat koji zagovara diktaturu i gušenje levice.

To, naravno, znači da bi Hadadova pobeda nad Bolsonarom predstavljala samo početak, a ne kraj borbe za radničku klasu i potlačene u Brazilu. Politika PT-a u prethodnim godinama pokazala je ograničenosti i opasnosti politike centra. Danas u Brazilu ne protestuju samo protivnici Bolsonara, već i njegove pristalice; među njima nisu samo ubeđeni desničari, već i ljudi razočarani nedoslednošću politike levog centra. Oslanjanje samo na institucije kao arenu vođenja političke borbe – makar u tim institucijama sedela i levica – kratkovido je, jer zanemaruje činjenicu da se društvene bitke odlučuju na ulicama.

Masovnost pokreta i organizovanost vanparlamentarne levice tu igraju ključnu ulogu. KP Italije je svojevremeno, pod vođstvom Amadea Bordige, odlučila da u ključnim trenucima čeka povoljniju situaciju za delovanje. Musolini je taj manjak prisustva organizovane levice na ulicama iskoristio i postavio osnove za brojna kasnija nedela. Ove istorijske lekcije značajne su i za brazilsku levicu danas: ona je ta koja treba da organizuje radničku klasu i potlačene, da principijelno zastupa njihove zahteve i potrebe i da iz pokreta crpi snagu za uspostavljanje što progresivnije politike.

Kakva budućnost za radnike i radnice Brazila?

Dva neprijatelja, dva bojna polja, četiri moguća ishoda. Ako Bolsonaro i njegove pristalice odnesu pobedu i na izborima i na ulicama, Brazil se može suočiti sa novom diktaturom. Ukoliko Hadad odnese pobedu na izborima, ali izda pokret na ulicama, kriza socijaldemokratskog pristupa samo će se još više produbiti, a ciklično ponavljanje kompromisne politike centra stvoriti mogućnost za dalji napredak ekstremne desnice.

S druge strane, pobeda progresivnog pokreta na ulicama značila bi da Bolsonaro može da sprovede svoje političke zamisli jedino ukoliko se bude služio najbrutalnijim nasiljem protiv tog pokreta. Ako bi se na vlasti našao Hadad, PT bi bila pod pritiskom da radikalizuje svoju politiku, a sam pokret svakako u povoljnijoj poziciji da podstiče dosledno sprovođenje reformi u korist radničke klase i potlačenih.

Za izgradnju temeljno drugačijeg, socijalističkog društva biće potrebno više od PT-ovog reformizma, ma koliko radikalan bio – biće potrebni pokret i partija dovoljno jaki i spremni da „otkažu poslušnost“ kapitalističkoj državi i raskinu s politikom neodrživog klasnog kompromisa između brazilske elite i potlačenog naroda. Jedan od odlučnijih koraka protiv takvog klasnog kompromisa, koji bi mogao da inspiriše levicu širom sveta, bilo bi odbijanje da Brazil plati dugove američkim (i drugim) bankama kod kojih je zadužen. Umesto upinjanja da ekonomski konkuriše SAD, što trenutno radi u okviru BRICS-a, Brazil bi, kao jedna od najvećih svetskih ekonomija, tako mogao da da vetar u leđa levici i radničkoj klasi u brojnim drugim dužničkim ekonomijama i da ojača solidarnu borbu protiv ekonomskog i političkog imperijalizma.

Sa Žairom Bolsonarom za kormilom Brazila biće mnogo teže voditi borbu za takvu politiku. Zato smo uz hrabre drugarice i drugove koji mu se svih ovih nedelja suprotstavljaju na brazilskim ulicama, i čija istrajna borba nije usamljena – njihova pobeda osetila bi se i ovde, deset hiljada kilometara daleko, i u čitavom svetu.