Kušanje korone: o crkvi i sekularnosti u doba epidemije[5 min. za čitanje]

Poslednjih dana u više navrata mogli smo da čujemo vesti o načinu na koji se Srpska pravoslavna crkva postavlja prema usklađivanju svojih obreda sa zdravorazumskim zahtevima koje pred njenu pastvu, ali i celu državu, postavlja epidemija koronavirusa. Od pričešća istom kašičicom u Novom Sadu do izveštaja o zabrani nedeljne liturgije, rizikuje li Srpska pravoslavna crkva da dodatno oslabi svoj ideološki uticaj na vernike i vernice? Piše Vladimir Jevtić.

Verske vlasti, naročito one većinskih verskih zajednica, odavno su poznate kao najuporniji branioci konzervativizma i retrogradnih ideja. Zaostalost i suprotstavljanje društvenim implikacijama naučnih dostignuća za njih predstavljaju jedan od legitimacijskih mehanizama i način sticanja moći u društvu – čije se elite, evo već pola veka, svojski trude da ga vrate u prvu polovinu prošlog stoleća. Takve se tendencije daju primetiti svuda na tlu bivše Jugoslavije, gde se dominantne verske institucije – primera radi, kod Srba i Hrvata – neretko doživljavaju kao vrhunski nacionalni autoritet, čiji predstavnici često presuđuju, manje ili više eksplicitno, po pitanjima nacionalno-političke podobnosti, tako da se veoma mali broj javnih delatnika usuđuje da im se zameri.

Takvu ulogu verskih institucija političke elite počele su obilato da koriste još od raspada Jugoslavije, tako da se uspostavila jedna simbioza državne i crkvene vlasti, zasnovana na obostranoj koristi. Koristi verskih vlasti ogledaju se u raznoraznim materijalnim dobrima, ogromnim budžetskim i vanbudžetskim davanjima, izuzimanju od poreza, zaobilaženju sudskih nadležnosti i drugim stvarima zbog kojih je i u okviru samih crkava dolazilo, i još dolazi, do pojedinačnih protesta, sa zahtevom za povratkom na izvorne vrednosti siromaštva i skromnosti. Ovi protestni glasovi uglavnom su uspešno ućutkivani, često pozivanjem na crkvene dogme. Država, s druge strane, koristi dominantnu crkvu za bogougodnu apologiju svojih konkretnih političkih agendi. Ne treba zaboraviti da je još od Konstantinovog preobraćenja uspostavljen crkveni princip saradnje sa državnim vlastima – vizantijska simfonija – koja tako miluje uši onima koji bi da vladaju u mantijama.

Kroz istoriju crkve, saradnja sa državom uvek je bila protivrečna – pružajući, s jedne strane, ogromnu materijalnu i političku moć, naročito crkvenim vrhovima, a s druge stvarajući ogromne probleme u odnosu sa pristalicama (vernicima i vernicama), koji su od crkvenih predstavnika često zahtevali ponašanje u skladu sa crkvenim dogmama i predanjem. Tako su nastali mnogi jeretički pokreti u srednjem veku, a to je dovelo i do odvajanja protestanata iz krila Katoličke crkve. Nakon raspada Jugoslavije, uspostavljen je prisan odnos između crkvenih i državnih vlasti, pre svega u Srbiji i Hrvatskoj, što je rezultiralo naglim jačanjem ekonomske i političke moći Katoličke crkve u Hrvatskoj i SPC u Srbiji, koje su se prekonoć pretvorile u basnoslovno bogate institucije – ali ujedno i one kojima, ako je verovati istraživanjima, stanovništvo ove dve zemlje najviše veruje.

Jedan od mehanizama koji objašnjavaju ovu naizgled protivrečnu poziciju dominantnih verskih institucija jeste i njihova stalna podrška najretrogradnijim i najnazadnijim idejama i pokretima koji dižu moralnu paniku i šire mračnjački diskurs koji radi u interesu vladajuće klase, skrećući pažnju vernica i vernika, između ostalog, i sa pitanja odnosa u samoj crkvi – kojima bi, u suprotnom, mogli da počnu da se bave.

Paleta je široka i poznata svakome ko je želeo da se iole uputi u problematiku – samo se treba prisetiti podrške pojedinih struktura i ljudi iz crkve ratu i zločinima, te zaštiti i glorifikaciji ratnozločinačke politike i zločinaca; podrške protivnicima ženske i LGBT borbe; otvorene podrške najdesnijim političkim organizacijama, bez obzira na štetu koju one čine zajednici…

Posebno je bizarna uloga pojedinih crkvenih struktura i pojedinih sveštenika u suprotstavljanju stvarima koje su nesumnjivo u interesu javnog zdravlja – poput prava na siguran, naročito medicinski, prekid trudnoće, ili dostupnosti vakcina (što se pretače u podršku sramnom „antivakserskom“ pokretu). Na tom fonu je i aktuelna tema koja se u Srbiji otvorila u doba epidemije COVID-19, kada su se pojedini sveštenici SPC eksplicitno, a sam Sinod SPC implicitno, suprotstavili antiepidemijskim merama, koje nužno podrazumevaju obustavu prakse pričešćivanja vernika zajedničkom kašičicom iz iste čaše – argumentujući da država nema pravo da se meša u crkvenu praksu koja je na snazi već dve hiljade godina.

Kako svaka društvena kriza – a ova epidemija to svakako jeste – posebno izoštri društvene suprotnosti i neka do tada zanemarena pitanja stavi na dnevni red, tako se na dnevni red mora iznova staviti i pitanje odnosa između crkve i države. Moraju se jasno zaštititi stvari od opšteg društvenog interesa, kao i sloboda veroispovesti i verskog organizovanja. Mi na levici smatramo da se to najbolje postiže doslednom primenom principa sekularnosti, po kome su pitanja i nadležnosti države i verskih zajednica jasno određeni i jasno razgraničeni.

To znači da su crkve i verske zajednice slobodne da postoje i ispovedaju svoja uverenja, ali bez prisile i nametanja. One imaju pravo sticanja materijalnih dobara, ali pod uslovima koji važe i za sve ostale u zemlji. Dakle, na prihode se plaća porez. Crkve i verske zajednice nemaju pravo da pozivaju na mržnju i nasilje, niti se sa svešteničke pozicije može voditi državna politika. Nikome se ne može dati za pravo da, zarad opravdavanja svojih navodnih verovanja, direktno i nedvosmisleno ugrožava zdravlje i sigurnost pripadnika ljudske zajednice, na način na koji se to činilo proteklih nedelja prilikom pričešća.

Naposletku, nesporno je da većina pravoslavnih vernika i vernica na teritoriji Srbije nije ubeđena u „argument“ da je nemoguće zaraziti se koronavirusom putem kašičice koja se koristi za pričešće zato što je viša sila dezinfikuje između svaka dva korišćenja. Oglušujući se na poziv crkve da se pričeste ili da učestvuju u liturgijama, vernici i vernice čine prvi korak ka sopstvenom oslobađanju i od drugog ideološkog otpada koji im SPC servira: mržnje prema ženama, pripadnicima i pripadnicama drugih naroda, vera ili seksualnih opredeljenja. Socijalistička levica mora nastojati da osvetljava taj put i pomaže što većem broju ljudi da niz njega krenu.