Zdravstveni radnici u korona-krizi: sindikati, levica i perspektive za borbu[5 min. za čitanje]

Prošlog četvrtka organizovali smo Zoom tribinu pod nazivom „Borba za zdravstvo: kako do pobede?“, podstaknuti inicijativom zdravstvenih radnika i radnica okupljenih oko proglasa „Ujedinjeni protiv kovida“. Ova inicijativa, koja se zalaže za istinito informisanje javnosti o epidemiji koronavirusa u Srbiji, za smenu Vladinog kriznog štaba, ali i za zaštitu zdravstvenih radnika i radnica od zastrašivanja i progona kada ukazuju na katastrofalne uslove rada i mere nošenja sa epidemijom, okupila je oko 3000 lekarki i lekara i solidarnu podršku široke javnosti u Srbiji. Sa predsednikom Sindikata lekara i farmaceuta, Radetom Panićem, te sa dvojicom socijalističkih organizatora iz Britanije i Nemačke angažovanih u borbama za javno zdravstvo, pričali smo o položaju zdravstvenih radnika i radnica, o trenutnom stanju zdravstvenih sistema i perspektivama masovnog organizovanja u odbrani javnog zdravstva.

Tribinu je moderirala naša članica Jelena Riznić, a na Zoom-u i Fejsbuk lajvstrimu pratilo je više od 80 ljudi.

Svaki od govornika je u svom izlaganju istakao ključnu ulogu strukovnih sindikata u borbi ne samo protiv pandemije, već i protiv posledica možda najdublje krize kapitalizma s kojom smo se ikada suočili. Složili su se i u zaključku da je borba zdravstvenih sindikata neodvojiva od širih društvenih borbi i saveza sa levicom u različitim društvenim pokretima, te da se te borbe uzajamno ojačavaju i grade.

Rade Panić se u izlaganju usredsredio na značaj inicijative Ujedinjeni protiv kovida, ocenjujući je kao jednu od najznačajnijih inicijativa u Srbiji u prethodnih 30 godina, s obzirom na stečeni nivo podrške među strukom i perspektive za dalje širenje. Kao najveću pretnju po zdravstvo u Srbiji naveo je plansko uništavanje javnog sistema zdravstvene zaštite, putem postavljanja politički podobnih kadrova i proglašavanja niza ustanova neprofitabilnim, što najčešće predstavlja uvod u potpunu privatizaciju. Već postojeća rešenja za privatne medicinske prakse označio je kao vrlo loše sprovedena i, čak i tamo gde jesu dobra na papiru, u stvarnosti haotična i nemoguća za adekvatno praćenje.

Potcrtavajući da je „prirodno mesto sindikata na samoj levici“, Panić je ukazao na to da se borbe zdravstvenih radnika i radnica, u najmanju ruku, moraju usredsrediti na autonomiju zdravstvenog sistema i njegovo izuzimanje iz profiterskih proračuna krupnog kapitala. Po pitanju drugih zdravstvenih sindikata, istakao je svoju otvorenost za saradnju s njima kako bi postigli dogovor oko minimalnih zahteva iza kojih bi zajednički stali. Međutim, bliskost rukovodstava tih sindikata vlasti trenutno u velikoj meri onemogućuje takav razvoj. Pa ipak, Panić je optimističan po pitanju mogućnosti da ujedinjeni zdravstveni sindikati državi nametnu svoje zahteve, naročito kada iza sebe imaju široku društvenu podršku.

Naš član Vladimir Unkovski-Korica, koji se u okviru britanske socijalističke organizacije Counterfire bori protiv privatizacije tamošnjeg javnog zdravstva (NHS), potcrtao je da kriminalna nesposobnost vlade Borisa Džonsona da se izbori s epidemijom proističe iz njene motivacije da uništi javno zdravstvo, već jako oslabljeno merama „štednje“ nakon početka ekonomske krize 2008. godine. Epidemija koronavirusa dovela je zdravstvo na sam vrh političkih prioriteta u britanskom društvu, ali i dalje nijedan od zdravstvenih sindikata, koji ukupno imaju oko 1.3 miliona članova i članica, nije pozvao na štrajkove ili demonstracije – uprkos činjenici da je čak 620 zdravstvenih radnika i radnica umrlo od posledica kovida-19.

Dosadašnje inicijative za odbranu britanskog javnog zdravstva potekle su od radikalne levice i nezavisnog organizovanja radničke baze. Međutim, bez snažnog pritiska na rukovodstva ogromnih zdravstvenih sindikata, nezavisno organizovanje neće moći da dovede do onih rezultata koji su neophodni za spasavanje javnog zdravstva, a time i ogromnog broja ljudskih života. U skorašnjim uspešnim mobilizacijama prosvetnih sindikata oko poništavanja katastrofalnih programa za procenu uspeha maturanata, Vladimir nalazi potvrdu da zajednička masovna borba nije samo jedan moguć, već jedini put napred.

Naš drug iz nemačkog sindikata Ver.di preneo je svoja iskustva kao sindikalnog aktiviste sa višegodišnjom praksom organizovanja u zdravstvenom sektoru. Premda su nemački kapitalisti najviše profitirali od ekonomske krize iz 2008. godine, mere „štednje“ primenjene na nemački javni sektor zadale su značajne udarce zdravstvu: smanjen je broj bolničkih kreveta i dana, a istovremeno je povećan broj operacija; smanjen je i broj zaposlenih, usled čega je 2009. godine došlo do prve zaista masovne mobilizacije zdravstvenih radnika i radnica – koja je, nažalost, uspela tek da zaustavi talas otpuštanja, ne i da ga preokrene. Ključnim su se pokazale velike, pretežno univerzitetske, bolnice i strategija solidarnosti svih zaposlenih. Odgovor na primedbe o  neodgovornosti prema pacijentima, zbog kojih neki zaposleni ranije nisu bili spremni na štrajk, nađen je kroz praksu najavljivanja štrajkova unapred, što je omogućilo mobilizaciju dotad pasivnog osoblja i povećalo mogućnosti za kolektivno pregovaranje.

Kao sledeću veliku borbu koja predstoji nemačkim zdravstvenim radnicima i radnicama istakao je inicijativu za donošenje zakona koji je već postojao tokom devedesetih, a koji podrazumeva povećanje broja zaposlenih u bolnicama, uz direktno vezivanje broja zaposlenih za broj pacijenata u svakoj bolnici. Kao i tokom proteklih nekoliko godina, veliki značaj će imati lokalne koalicije podrške zdravstvenim radnicima i radnicama koje nastaju širom države. U tu svrhu osnovan je i pokret „Bolnica umesto fabrike!“ (Krankenhaus statt Fabrik!), kroz koji će nastojati da se bore protiv komercijalizacije i privatizacije zdravstvenog sistema – mera sa doslovno pogubnim posledicama u okolnostima pandemije kovida-19.

Ovom tribinom želeli smo da ponudimo uvid ne samo u ogromne izazove s kojima se, u borbi za kvalitetan i svima dostupan zdravstveni sistem, već suočavamo, nego i u uspešne taktike borbi za javno zdravstvo koje možemo da primenimo i u Srbiji. Jednoglasan zaključak svih učesnika i učesnica tribine jeste da sindikati i levica moraju da zajednički rade i predvode borbu za javno zdravstvo kako bi ona bila masovna, snažna i uspešna. Samo izgradnjom širokog fronta borbe možemo osigurati da i zdravstveni radnici/e i pacijenti dobiju tretman kakav zaslužuju – po meri čoveka a ne profita.

Zato vas pozivamo da se pridružite našoj organizaciji u izgradnji ove borbe, da se sindikalno organizujete na svojim radnim mestima i da se zajednički borimo za zdravstvo kao pravo svakog čoveka, a ne privilegiju „odabranih“. Solidarnost je naša snaga!

Ceo snimak tribine možete pogledati na našoj Fejsbuk stranici, a uskoro će biti dostupan i na našem Jutjub kanalu.